Procjenjuje se da Cipar sada ima oko 1,2 milijuna stanovnika, a prema popisu iz 2011. bilo ih je oko 840 tisuća. Oko dvije trećine teritorija je pod kontrolom ciparskih Grka, a trećina je turska. Sličan je i omjer stanovništva
Putopis sa Cipra
Nikozija
U prostranoj unutrašnjosti glavne džamije u Nikoziji u ranim večernjim satima zatičemo četvero odraslih koji mole u jednom odvojenom dijelu sprijeda. Približivši im se, hodža je pogledom čas pratio nas, čas dvojicu dječaka koji su se hrvali i stvarali buku u drugom dijelu džamije, dok su ostala trojica bili koncentrirani na molitvu. Ravno od njih nadesno je mihrab na kraju lijeve lađe. Prolazimo ih i dolazimo do kraja glavne lađe džamije. Okrećemo se polako nazad, komentirajući stupove i strop. Sve je temeljito tko zna koliko puta do sada prekrečeno. Neprocjenjivo umjetničko blago skriveno je ispod masnih naslaga kreča. Na nekoliko mjesta zid je napuknuo. Pažnju nam ponovno privlači igra dječaka. Niži dječak izvlači deblji kraj. Više ne pruža otpor. 'Pobjednik' ga oslobađa, ali on uzima njegovu kapu i bježi. Kad je vidio da će ga sustići, baca kapu na džamijski luster. Kapa se zaustavlja. Moli nas da je pokušamo dohvatiti. U tom trenutku jedan stariji čovjek prekida molitvu, prekorava dječake i istjerava ih iz džamije.
Pročelje džamije u Nikoziji
Nekoliko kratkih uličica na lijevo od izlaza iz džamije je saborna pravoslavna crkva. Otvorena je, uskoro će liturgija. Na dva stola poredano je pedesetak kruhova. Počinju dolaziti prvi vjernici. Ulazi i jedan mlađi bračni par s djevojčicom, ljube ikonu i krste se nekoliko puta. Djevojčica bi htjela uraditi isto što i roditelji, dohvaća rukama rubni komad rezbarenog drveta na kojem je ikona i pokušava se podići. Shvativši što želi, otac je podiže a ona više puta ljubi staklo ispod kojeg je ikona.
Ulica u turskom dijelu grada
Ako su roditelji ove djevojčice i onih dječakâ iz džamije odrasli u Nikoziji i recimo da je to čak bila i ista ulica, nikada sigurno nisu imali priliku susresti se i upoznati jer je grad od rata iz 1974. podijeljen na grčki i turski dio i sve do zadnjih desetak godina gotovo se nije mogla prelaziti granica. Sada se može prijeći normalno, onako kako se prelazi svaka međudržavna granica. Jedan od tih graničnih prijelaza nalazi se na glavnom gradskom korzu. Ako se krene njime od glavnog novouređenog trga iz grčkog dijela grada i prijeđe ga se malo više od pola, mora se proći granična kontrola da bi se došlo do njegovoga kraja. Na sreću, sada se granica može prelaziti i ova djeca imaju barem teorijsku mogućnost da će biti prijatelji ili poznanici.
Dio glavnoga gradskog trga u Nikoziji
Republika Cipar jedna je od država Europske unije, dok je jedan dio, turski, okupiran i de facto je dio Republike Turske, iako je samoproglašena republika koju nitko nije priznao osim Turske. Nikozija je poslije ujedinjenja Berlina ostala jedini europski glavni grad koji je podijeljen zidom i žicom. U početku se – priča nam jedan sugovornik dok smo čekali na granici kontrolu putovnice – činilo da će to trajati kratko, ali se nažalost pokazalo da ljudi mogu funkcionirati i na ružan način. Tražili smo po ulicama grčkog dijela grada gdje ćemo odmoriti i popiti pivo. Zaustavili smo se u jednoj pivnici, bila je puna vesele i opuštene omladine. Primijetivši da smo stranci, konobar je brzo došao i sjeo s nama za stol. Pitali smo ga kako je živjeti u ovako podijeljenom gradu. Kaže da jednako voli obje Nikozije, a ona druga, turska, čak mu je ljepša. U pivnici poslužuju samo domaće pivo KEAu i Carlsberg. Inače se rijetko mogu vidjeti reklame nekih drugih piva u grčkom Cipru, dok kod Turaka, čini se bez konkurencije, dominira Efes Pilsen.
Troodos
Vozeći se sutradan od centra grada prema zapadu otoka, dublje u njegovu unutrašnjost, prolazi se pokraj američke ambasade, odmah uz nju je manja zgrada egipatske ambasade, dok je preko puta veliki kompleks ruske ambasade. Za manje od petnaest minuta, ako nema gužve, Nikozija već ostane iza leđa. Različite nijanse zelene boje te šarenilo livadskog cvijeća i procvalog voća prate nas sve do podnožja najvećeg planinskog lanca na Cipru – Troodosa. Vozač nam priča da velike količine zimskih kiša daju poljoprivrednicima nadu da bi im urod mogao biti dobar. Nismo baš impresionirani količinom obrađene zemlje, a nerijetko se naiđe na oglase za prodaju parcela. Nakon pola sata uspinjanja uz planinu, nije bilo naznaka niti ranog proljeća, a još nekoliko kilometara naprijed, snijega je već bilo i po putu. Posljednji je dan mjeseca veljače. U ranim večernjim satima, šetnja lijepo uređenim šumskih stazama zbog hladnoće je postala nepodnošljiva. Konobar u jednom restoranu priča da to nije ništa neobično.
Jedna šetnica na planini Troodos
Sutradan smo se i sami uvjerili u to idući prema najvišem vrhu Troodosa, Olimposu. Na tri mjesta vidjeli smo skijaške staze i veliki broj ljudi. Vrh je skoro dvije tisuće metara iznad mora. Pri samome vrhu s lijeve strane ulazna su vrata u ciparsku vojnu bazu. Vojnik nam dopušta da uz žicu produžimo stotinjak metara naprijed kako bismo vidjeli more i obalu. I dok se čudimo blizini mora, proljeću i zelenilu ispod nas, pritrčavaju nam dvojica engleskih vojnika iz njihove vojne baze koja je odmah uz ciparsku i nemilosrdno nas tjeraju da se vratimo nazad. Spuštajući se pitali smo domaćina zašto na gotovo svakom vrhu okolnih brda stoje velike metalne lopte. Objasnio nam je da su to vojne postaje engleske vojske. Ništa čudno jer su oni dugo bili gospodari ovog otoka, do 1960., a zbog njegove strateške važnosti nikada ga vojno nisu napustili. Njihove dvije najveće vojne baze su blizu Limassola odnosno Larnake.
Spuštamo se drugom stranom planine. Dan je sunčan. U autu ubrzo postaje vruće. Vozač nam u podnožju planine pokazuje sela koja su radnim danima i izvan godišnjih odmora gotovo pusta. To su stara sela napravljena planski i čine skladnu cjelinu s okolišem. Nakon niza oštrih zavoja, konačno skrećemo u jedno od tih sela. Komentiramo kako je puno veće nego dok smo ga gledali s udaljenosti. Stara pravoslavna crkva i samostan privlače veliki broj hodočasnika i turista. Uz crkvu se nalazi muzej s vrijednim ikonama koje su preživjele – na čudan način, kako nam govori vodič u muzeju – vrijeme otomanske vladavine. Objašnjava da su također i crkva i samostan ostali pošteđeni rušenja u tom vremenu samo zato što su bili izolirani i podalje od glavnih prometnica. A da bismo se mi odatle vratili na glavnu cestu, trebali smo proći kroz glavnu, usku, seosku ulicu popločanu sitnim komadima domaćeg vulkanskog kamena. Cijelu dužinu ulice prati lijepo uređeni nogostup. Terase pojedinih kuća duboko su ušle u ulicu. Ne pokušavamo tražiti razloge zbog kojih u ovakvoj ljepoti, čini se, tek rijetki žive, jer smo se možda bojali da bi nam to moglo odvući pažnju od gledanja i uživanja u onom što su oči vidjele s obje strane sada već brze ceste kojom se vozimo prema Nikoziji.
Navečer smo na ulicama Nikozije počeli primjećivati veliki broj ljudi iz Azije i Afrike. Gvardijan franjevačkog samostana nam kazuje da radnika s Filipina ima već preko trideset tisuća, a od afričkih radnika prednjače Nigerijci.
Pafos
Prve zrake sunca ujutro su nas zatekle na autoputu A1 koji se od Nikozije spušta južno prema obali otoka i tako uz obalu vodi prema zapadu preko najveće ciparske luke i jedne od značajnijih sredozemnih tranzitnih luka Limassola i nastavlja prema vjerojatno najatraktivnijem turističkom mjestu na Cipru – gradiću Pafosu. Brežuljci oko Limassola prekriveni su vinovom lozom a dalje naprijed se vide nekadašnji rudnici bakarne rude. Nekoliko kilometara prije Pafosa, silazimo s autoputa da bismo vidjeli mitološko mjesto gdje je iz morske pjene na obali rođena grčka božica ljubavi i ljepote – Afrodita. Ta je legenda u velikoj mjeri odredila dobar dio povijesti ovog drevnog grada. Nedaleko od mjesta rođenja ostatci su njezinoga hrama. Na cijelom otoku kult božici ljubavi bio je jako razvijen.
Mitsko mjesto Afroditinog rođenja
Impresivni arheološki park dijeli moderni gradić na dva dijela. Park je na UNESCOvom popisu svjetske kulturne baština, u njemu se nalaze ostatci naseljâ, bogataških kuća, hramova, teatar, brojni mozaici iz helenističkog razdoblja, ranokršćanske katakombe... U luci dominira bizantska utvrda koju su Mlečani obnovili u 16. st. Grad je star više od tri tisuće godina, a u helenističko i rimsko doba bio je glavni grad Cipra. Na ostatcima staroga grada, na temeljima bizantske crkve sagrađena je crkva posvećena boravku svetog Pavla u ovom gradu, o čemu izvještavaju Djela apostolska. Pavao je tu krstio tadašnjeg rimskog upravitelja u Pafosu Sergija Pavla, koji će ući u povijest kao prvi vladar koji je bio kršćanin. Sadašnja crkva vlasništvo je Grčke pravoslavne crkve, ali su je kao znak dobre volje dali na korištenje katolicima i evangelicima.
Na jednom mjestu arheološki ostatci nekoliko povijesnih epoha
Ovaj gradić s impresivnom biografijom izvrstan je spomenik prolaznosti vremena i smjene civilizacijskih epoha. More, dosta zelenila, materijalni ostatci prošlih epoha stvaraju raspoloženje opuštenosti i mirnoće, duboke povezanosti s općim, iako prolaznim ipak trajnim tokom ljudske civilizacije. Grad je omiljeno odredište brojnih turista iz cijeloga svijeta. U njemu se nalazi druga po veličini ciparska zračna luka, odmah iza one u Larnaki.
Ponovno Nikozija
Nakon noćnog pljuska, nedjeljno jutro u Nikoziji je maglovito i svježe. Pred katoličkom crkvom su stotine vjernika, uglavnom iz azijskih i afričkih zemalja. Mnogi poslije mise ostaju u crkvenom dvorištu do mraka, imaju zajednički ručak, pričaju, smiju se, pjevaju... Nekoliko metara od ulaza u crkvu je bodljikava žica i granica. Prošetali smo ulicom uz venecijanske zidine prema sjeveru, na njima se vijori turska zastava i zastava Sjevernog Cipra, čuju se preglasna muzika i smijeh. Ispod zidina je bodljikava žica. Nekoliko još neobnovljenih kuća očiti su znakovi ratnih sukoba sedamdesetih.
UNova pogranična zona
Staro armensko groblje, na samom ulazu u UNovu bazu, s dosta raskošnih nadgrobnih spomenika čuva uspomenu na nekadašnje stanovnike ovoga grada kojeg su osnovali Bizantinci na temeljima antičkog grada koji se tada zvao Ledra. Značaj grada počinje rasti od desetog stoljeća kada stanovništvo iz sigurnosnih razloga sve više napušta priobalne gradove. U Trećoj križarskoj vojni Richard Lavljeg Srca osvaja Cipar i 1192. ga predaje Guyu de Lusignanu. U knjizi o povijesti Cipra koju sam našao u biblioteci franjevačkog samostana stoji da je ovo kraljevstvo u to doba „vjerojatno bilo najbogatije kraljevstvo u Europi“. U ovih skoro četiri stoljeća vladavine katoličkih vladara, udio katolika u broju stanovnika bio je narastao do 20 posto. Godine 1570. Otomani zauzimaju otok, okrutno masakriraju preko 20 tisuća katolika, kako piše u knjizi, razaraju jedan dio brojnih crkava, a drugi dio pretvaraju u džamije. (Zanimljivo je spomenuti da u otomanskom periodu, u 17. stoljeću franjevci ponovno dolaze u Nikoziju i 1646. utemeljuju školu „Terra Santa“. Škola će postati najstarija škola na otoku koja je u funkciji neprekidno sve do danas. Poznata je po kvaliteti obrazovanja i otvorenosti za svu djecu.) Najljepši materijalni ostatak francuskog, Luzinjanskog upravljanja otokom je velebna gotička katedrala Duha Svetoga u centru Nikozije koja je u osmanskom periodu pretvorena u džamiju Selimiyu s kojom smo započeli ovu priču. Na mjestima dvaju zvonika nadograđeni su minareti koji se svojim stilom ne uklapaju u građevinu.
Prema Kireniji
Posljednje naše odredište za ovog posjeta Cipru je Kirenija. Trebamo ponovno prijeći granicu u Nikoziji i voziti se tridesetak minuta novim autoputom kojeg je izgradila Kraljevina Saudijska Arabija. Turski policajci nas provjeravaju detaljnije. Njihov dio grada također je dosta živ i čini se da je solidno mjesto za život. Na izlasku iz grada prema sjeveru na padini Kirenijske planine ogromna je turska zastava od ofarbanog kamena složenog po zemlji. Fratar, gvardijan u franjevačkom samostanu u Nikoziji priča nam optimistično o poboljšanju odnosa između Grka i Turaka, posebno naglašava česte neslužbene prijateljske susrete aktualnog predsjednika Cipra i političkog lidera ciparskih Turaka, koji, dodaje, nije baš omiljen od aktualnog turskog predsjednika. Unatoč ratu i različitim pritiscima sa strane, i Grci i Turci na Cipru čuvaju sekularnost društva. Prolazeći pokraj jednog kampusa i studentskog naselja, priča nam kako na turskom dijelu Cipra postoji desetak univerziteta. Mnoštvo je studenata iz Afrike.
Prije spuštanja prema Kireniji, odvajamo se posjetiti dvorac sv. Hilarija, smješten na jednom planinskom vrhu koji je bio pogodan za kontrolu puta između Kirenije i Nikozije. Prvotno su redovnici u desetom stoljeću tu sagradili boravište i crkvu, a kasnije se to transformira u obrambenu utvrdu. Najraskošniji je bio u Luzinjaskom periodu vladavine Ciprom. S njega je prelijep pogled na Kireniju.
Ostatci utvrde/dvorca sv. Hilarija
Vraćamo se na autocestu, veliki dio puta vozimo se uz tursku vojnu bazu. Nakon blagog zavoja iza planine, autocesta nas spušta ravno u grad, koji je dosta živ, pun je omladine, prije svega studenata. Nakon nedjeljne mise u jedinoj crkvi u gradu, uspio sam se kratko uključiti u jednu skupinu studenata i studentica iz Senegala i Nigerije, studiraju uglavnom tehničke nauke. Vodič nam priča da su za vrijeme turske okupacije kršćani bili protjerani a crkve uglavnom porušene. Sada je se situacija gotovo posve normalizirala. Prošetali smo gradićem. Na jednom trgu uz more dominira veliki spomenik Ataturku. Nekoliko koraka odatle dolazimo do marine. Ulice uz nju omiljeno su turističko mjesto. Kao njegov simbol, nad gradom dominira tvrđava koju su sagradili križari i Mlečani.
Kirenijska tvrđava i marina
Na ovom otoku površine 9 251 km² nalaze se mnogobrojna jednako zanimljiva mjesta i gradovi zbog kojih će se isplatiti ponovno doći. Broj stanovnika se znatno povećava. Procjenjuje se da ih sada ima oko 1,2 milijuna, a prema popisu iz 2011. bilo je oko 840 tisuća stanovnika. Oko dvije trećine teritorija je pod kontrolom ciparskih Grka, a trećina je turska. Sličan je i omjer stanovništva. Dobri materijalni uvjeti života stalno se poboljšavaju. Postoji ozbiljna nada da će kod stanovništva postajati sve prihvaćenija paradigma otvorenosti, upoznavanja, suradnje i normalnog života.
Jozo Šarčević
