Zašto nesposobni ljudi misle da su sposobni?
Čak i ako nikada niste čuli za Dunning-Krugerov efekt, sigurno ste ga vidjeli na djelu: neiskusni političar sa čvrstim stavovima o svjetskim pitanjima, filmska zvijezda koja vodi rat sa znanosti, samoproglašeni stručnjak na tržištu dionica koji gubi novac na sve strane. Dunning-Krugerov efekt je čudan fenomen u kojemu nevješti ili neobrazovani ljudi precjenjuju svoje sposobnosti.
Psiholog David Dunning dugo je proučavao svijest ljudi o njihovim vlastitim misaonim procesima – područje znanosti poznato kao metakognicija. Dunning i njegov tadašnji student Justin Kruger, 1999. godine objavili su u časopisu Journal of Personality and Social Psychology rad pod naslovom “Nevješti i nesvjesni: Kako poteškoće u prepoznavanju vlastite nesposobnosti vode do napuhane samoprocjene”. U tom radu ovi su znanstvenici proveli niz eksperimenata u kojima su pitali studente da ocijene koliko su neke šale smiješne (što su usporedili s ocjenama profesionalnih komičara), pronađu gramatičke greške i odgovore na pitanja koja imaju veze s logičkim mišljenjem. Oni koji su najlošije riješili testove mislili su da su ih riješili najbolje. Zanimljivo, oni koji su postigli najbolje rezultate često su podcjenjivali svoju sposobnost. U radu su znanstvenici iznijeli tužnu istinu: nesposobni ljudi ne znaju da su nesposobni jer ih sama njihova nesposobnost orobljava mogućnosti da shvate koliko su nesposobni.
No, ovo ide dalje od jednostavnog neznanja o vlastitoj nesposobnosti. “Ono što je zanimljivo”, napisao je Dunning za Pacific Standard, “jest da, u mnogim slučajevima, nesposobnost ne ostavlja ljude dezorijentiranima, zbunjenima ili opreznima. Umjesto toga, nesposobni su često blagoslovljeni neprikladnim samopouzdanjem koje održava nešto što se njima čini kao znanje”.
Hm, pa, lako je suditi drugima, zar ne? Zapravo, Dunning-Krugerov efekt nije poštedio nijedan um: svi to radimo, a da i ne znamo. Koliko god mislili da smo puni znanja na brojnim područjima, uvijek postoje i ona područja o kojima ne znamo ništa, ali mislimo da znamo. Ako vas ovo čini nervoznima, Dunning ima nekoliko riječi utjehe: “Tijekom godina postao sam siguran u jednu, sveobuhvatnu činjenicu neukoga uma. Ne bismo trebali o njemu misliti kao o neinformiranom. Bolje, trebali bismo misliti o njemu kao o pogrešno informiranome.” To znači da neuki um nije prazan nego je, naprosto, prepun pogrešnih informacija. No, obzirom da su to jedine informacije koje pojedinac ima, na njih se mora i osloniti kao da su, pa, pouzdane.
Kako bismo nadišli ovaj efekt, Dunning preporuča da budemo đavolji odvjetnici. Zapitajmo se kako bismo mogli biti u krivu, ili kako bi naša očekivanja mogla biti iznevjerana. Nitko ne bi smio pretpostavljati da zna – trebali bismo biti kritičari svake informacije koja do nas dođe.
Članak je originalno objavljen u časopisu Curiosity.
