Zašto je zaboravljanje korisno

Foto: Pixabay

Nesavršeno pamćenje i lažna sjećanja ključni su elementi fleksibilnog uma, tvrdi neuronaučnik Charan Ranganath u novoj knjizi. David Robson, pisac, o nauci, ga u intervjuu pita zašto.

“Pamćenje je puno, puno više od arhive prošlosti; to je prizma kroz koju vidimo sebe, druge i svijet”, piše Ranganath u svojoj novoj knjizi “Why We Remember”.

Ranganath je profesor psihologije na Kalifornijskom univerzitetu u Davisu koji je posljednjih 30 godina proveo istražujući moždane procese iza ljudske sposobnosti prisjećanja, pamćenja i zaboravljanja.

On tvrdi da su mnoge od naših uobičajenih pretpostavki o pamćenju pogrešne; očite mane često proizlaze iz najkorisnijih značajki sposobnosti sjećanja, stvarajući kognitivnu fleksibilnost koja je bila neophodna za ljudski opstanak.

U nastavku slijede odgovori na pitanja iz intervjua za BBC News.

Zašto najbolje učimo kada si dopuštamo pogreške?

Sjećanja se formiraju zako što se mijenja jačina veza između neurona. Neke od tih veza neće biti optimalne, dok će druge biti jače i učinkovitije. Pravilo učenja na osnovu grešaka jeste da kada pokušate povratiti ta sjećanja, vaše sjećanje će uvijek biti malo nesavršeno. I kada mozak pokuša izvući to sjećanje i vi ga uporedite sa stvarnom informacijom, to može oslabiti loše veze i ojačati dobre veze.

Ovo ukazuje da ako izazivate samog sebe da se prisjetite materije koju pokušavate naučiti najbolji je način da naučite više, jer razotkriva te slabosti i stoga daje vašem mozgu priliku da optimizira ta sjećanja. To je razlog zašto su tehnike aktivnog učenja – poput vožnje kroz susjedstvo umjesto da ga samo tražite na Google kartama, ili nastupa u predstavi nasuprot stalnom čitanju scenarija – tako učinkovite.

Također tvrdite kako je zaboravnost korisna, zašto?

Analogija koju volim dati jeste: Zamisli da sam otišao u tvoju kuću i pitao “Zašto nisi skupljač? Zašto jednostavno ne pohranjuješ sve?”

Da ništa ne zaboravljamo, samo bismo gomilali uspomene i nikada ne bismo mogli pronaći ono što želimo, kada to želimo.

Zašto postajemo sve zaboravniji kako starimo?

Problem kako starimo nije nužno u tome što ne možemo formirati sjećanja, već u tome što se ne fokusiramo na informacije koje trebamo zapamtiti. Postajemo distraktivniji, a sve te besmislice dolaze nauštrb važnog materijala do kojeg nam je stalo. I tako, kada se pokušavamo prisjetiti tih sjećanja, ne možemo pronaći informacije koje tražimo.

Koje strategije možemo koristiti da to izbjegnemo i poboljšamo kvalitetu svojih sjećanja?

Postoje tri osnovna principa.

Jedan je osebujnost. Naša se sjećanja natječu jedni s drugima, pa što više možete nešto istaknuti to bolje. Živopisne uspomene povezane s jedinstvenim prizorima, zvukovima i osjećajima su te koje će ostati. I tako nam fokusiranje na senzorne detalje stvarno pomaže da bolje pamtimo.

Druga strategija je poticanje veće organizacije vaših sjećanja na način koji ih čini smislenijim. U knjizi govorim o metodi “palače sjećanja”, koja uključuje povezivanje informacija koje želite naučiti s informacijama koje već imate.

Treće, možemo stvoriti znakove koji će nas podsjećati. Pretraživanje memorije je vrlo naporno i podložno pogreškama; bolje je da nam sjećanja samo naviru u glavu. Stvaranje znakova može pomoći u tome.

Znamo, na primjer, da pjesme mogu prirodno evocirati sjećanja iz određenih razdoblja u vašem životu. A postoje i mnogi drugi svakodnevni znakovi koje možete koristiti.

Ako se pokušavam podsjetiti da iznesem smeće na dan kad trebam, zamislit ću sebe kako hodam prema vratima, a zatim ću pogledati u kantu za smeće prije nego što joj priđem. Kao rezultat toga, kada dođem do vrata u stvarnom životu, to će djelovati kao znak da moram iznijeti smeće.

Osim gubitka sjećanja, uočavamo da naša sjećanja uključuju lažne detalje koji ne odgovaraju stvarnim događajima. Zašto se to događa?

Imamo “sheme” koje nam pomažu štedljivo zapamtiti. Zamislite da ste upravo bili u banci. Već imate puno znanja o vrstama događaja koji se događaju u banci i o vrstama stvari koje se ne događaju. To vam omogućuje da ograničite raspon informacija koje morate zapamtiti, sa shemama koje djeluju kao vezivno tkivo koje vam omogućuje da uzmete te nove [podatke] i primijenite ih. Ali ponekad sheme ispunjavaju previše praznina, s pogrešnim detaljima.

Drugi razlog je taj što se sjećanja mijenjaju tijekom vremena. To je vrlo važno jer želite ažurirati svoja sjećanja. Ako ste vidjeli rođaka kojeg dugo niste vidjeli a njihovo se lice promijenilo u odnosu na prvi put, morate stvoriti tačnije sjećanje na njihov izgled. Ali ponekad naša mašta može prodrijeti u sjećanje.

Na koji način je pamćenje proces saradnje?

Kada dijelimo sjećanja s drugim ljudima to može dovesti do ažuriranja sjećanja.

Kada vam objašnjavam događaj, sam čin izmišljanja te priče da vam je ispričam može promijeniti način na koji se sjećam tog događaja. Vaše reakcije na način na koji pričam priču, na primjer, kasnije će oblikovati moje sjećanje na nju; može postati duhovitije. Ili mi čak možete dati neke dodatne ali pogrešne informacije, koje mogu prodrijeti u moje pamćenje. Tako postanem zbunjen između onoga što se zapravo dogodilo i onoga što ste mi rekli dok sam objašnjavao što se dogodilo.

Rekao bih da mnoga naša sjećanja više nisu [čisto] naša vlastita – to su kolektivna sjećanja.

Izvor: BBC News
Prevod: AbrašMEDIA