„Voodoo smrt“ i kako um oštećuje tijelo
Može li vas intenzivno uvjerenje da ćete uskoro umrijeti, zapravo i ubiti? Istraživači proučavaju fenomen „voodo smrti“ i kako se on ne ograničava samo na praznovjerje koje imaju izolirane kulture.
1997. Centar za kontrolu i prevenciju bolesti zaprimio je veliki broj izvješća o tome kako su generalno zdravi muškarci u Aziji misteriozno umirali u snu, a neki od njih pronađeni su sa prestravljenim izrazom na licu. Istraživači su ovaj fenomen već poznavali pod nazivom SUNSD (Sudden Unexpected Nocturnal Death), odnosno „Iznenadna i neočekivana noćna smrt“, koja je iznadprosječno zahvaćala pripadnike naroda Hmong koji su izbjegli iz Laosa. Na vrhuncu „epidemije“, 1981. muškarci naroda Hmong umirali su od SUNSD-a po istoj stopi u kojoj su prosječni američki muškarci iste dobi umirali od pet vodećih uzročnika smrtnosti zajedno.
„Ljudi uopće nisu znali što se događa.“, kazala je dr. Shelley Adler sa Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu koja je u to vrijeme bila studentica medicinske antropologije. No, nakon razgovora sa 118 pripadnika naroda Hmong o njihovim iskustvima, potvrdila je svoje sumnje koje je imala od početka. Mnogi od njih pripisali su te smrti napadima Dab Tsong-a, zlog noćnog duha koji je jedan od glavnih likova u tradicionalnoj religiji naroda Hmong i njegovim sposobnostima da usmrti muškarce na spavanju. Njihovi opisi napada Dab Tsong-a odgovaraju karakteristikama koje imaju ljudi koji dožive paralizu spavanja, poremećaj funkcioniranja mozga i tijela u vrijeme faze buđenja, u kojemu je mozak budan ali tijelo još uvijek spava. Takve osobe često imaju osjećaj da ih netko pritišće, guši i ono što je karakteristično – iskuse jake halucinacije.
Ipak, postoji jedno pitanje koje je ostalo otvoreno: Paraliza sna sama po sebi nije fatalna i ne može ubiti, što se onda dogodilo muškarcima naroda Hmong?
Znanstvenici tek u novije doba počinju razumijevati kako kulturna uvjerenja mogu dovesti do psihološkog stresa, bolesti pa čak i smrti. Američki fiziolog Walter Cannon bio je jedan od prvih istraživača koji su se posvetili istraživanju potencijalno fatalnih posljedica intenzivnih kulturoloških ili religijskih uvjerenja. 1942. dogodilo se nešto slično kao kod naroda Hmong, pristizala su izvješća iz cijeloga svijeta o „voodoo“ smrtima. Južnoameričko pleme Tupinamba, odnosno muškarci tog plemena, doslovno su umirali od straha jer ih je prokleo šaman. Pripadnici plemena Hausa u Nigeru umirali su nedugo nakon što im je rečeno da su začarani ili prokleti. Pripadnici Aboridžina u Australiji padali bi u nesvijest i umirali nakon što bi neprijatelj usmjerio začaranu kost prema njima. „Voodoo“ smrt je prema Cannonu stvarna – to je fatalna snaga mašte koja djeluje kroz nezamislivi, neublaženi užas.
Znanstvenici danas nastavljaju pronalaziti dokaze o tome.
„Dugo sam razmišljao o načinu da istražim to da strah čini stvarnu razliku u tome hoće li netko preživjeti ili ne.“, rekao je David Phillips, profesor sociologije na sveučilištu California. Od studenata je saznao da su mnogi Kinezi i Japanci jako praznovjerni kada je riječ o brojevima, a posebno su osjetljivi na broj četiri koji na njihovom jeziku zvuči slično kao „smrt“.
Phillips je odlučio statistički obraditi uzroke smrtnosti kod svih Japanaca i Kineza u Americi koji su umrli između 1973. – 1998. u četvrtom mjesecu. Otkrio je da je srčani udar uzrok smrti kod ovih etničkih skupina za 7% veći nego kod bijelih amerikanaca, a u jednakom postotku je veći na svaki četvrti dan svakoga mjeseca. Taj broj porastao je na 13% kada se uzrok smrti proširio na kronične bolesti srca, a prošireno na kardio-vaskularne probleme općenito, postotak je dosegao nevjerojatnih 27%!
Nakon pregleda drugih uvjerljivih razloga za ovaj fenomen, Phillips u svome istraživanju zaključuje kako je jedino objašnjenje u skladu sa nalazima to da je psihološki stres koji je povezan sa brojem četiri u ovim kulturama izazvao dodatne smrtne slučajeve.
Naposljetku, znanstvenici su počeli slagati dijelove slagalice koja se naziva SUNSD.
1992., istraživači su identificirali genetsku mutaciju koja je nazvana Brugada sindrom, koji uzrokuje abnormalne električne impulse u srcu koji je očigledno povezan sa SUNSD-om kao i SIDS-om (iznenadna novorođenačka smrt). Opsežne ankete i studije spavanja naroda Hmong u Wisconsinu potvrdile su da postoji šest do sedam puta veća vjerojatnost da pripadnik ovoga naroda doživi apneju prilikom spavanja, te deset puta veću vjerojatnost da zapadnu u paralizu spavanja – u odnosu da ostale narode.
Ipak, genetika ne odaje cjelovitu sliku ovoga fenomena. Smrtni slučajevi povezani sa SUNSD-om bili su na vrhuncu iste godine kada je i broj izbjeglica iz južne Azije u Ameriku bio na vrhuncu. Zatim su ovakve smrti postupno opadale. Osim toga, pripadnici naroda Hmong koje je intervjuirala dr. Adler tvrdili su da nikada nisu čuli kako je neka osoba u Laosu umrla od napada Dab Tsonga.
„Ako je riječ o genetskom poremećaju, zašto ljudi još uvijek ne umiru od njega?“, pita se dr. Adler. „Zašto se vrhunac smrtnih slučajeva dogodio baš tada, sa većim postotkom kod ljudi koji su tek prije nekog vremena stigli u SAD?“
Prema dr. Adler, odgovor bi mogao ležati u samom fenomenu koji je Phillips proučavao kod Kineza i Japanaca: psihološki stres, pogotovo u ovim slučajevima, zbog jakih kulturoloških i vjerskih uvjerenja može biti dovoljno značajan da izazove velike zdravstvene probleme.
Intervju koji je Adler imala sa pripadnicima naroda Hmong otkrio je da su mnogi od njih prošli traumatična iskustva u Vijetnamskom ratu i borili su se doslovno na život i smrt kako bi pobjegli u SAD i ondje počeli novi život. Dvije trećine anketiranih iz naroda Hmong izvijestili su o negativnim ratnim iskustvima, a jedna trećina je izvijestila da ima kronične smetnje, učestalu depresiju, anksioznost i PTSP te da je općenito postotak ovih oboljenja visok kod izbjeglica iz jugoistočne Azije.
Bez zaštite usko povezanih zajednica i tradicionalnih vjerskih objekata i sustava, mnogi od njih su se plašili da samo duhovi predaka nisu dovoljni da ih zaštite od Dab Tsog-a. Strah od ovoga, prema narodnim predajama iznimno opasnog duha, izazivao je toliko stresa među narodom Hmong da su neki od njih postavljali budilice da zvone svakih 20 do 30 minuta kako bi izbjegli zapadanje u duboki san.
„Genetska komponenta bila je upotpunjena stresom koji su ovi ljudi proživljavali, periodom šoka. Silan stres je u stvari utjecao na to da se Brugada sindrom otkrije.“, kaže dr. Adler.
Odavno je psihološki stres povezan sa štetnim posljedicama ali što ga više proučavaju, znanstvenici shvaćaju koliko je moć sugestije bitna. Danas se u istraživanjima koriste nove metode, tehnologija magnetne rezonancije, mjerenje razine hormona u slini i urinu, te se lako može uočiti kako mentalne traume, stres te čak samopouzdanje i percepcija mogu potaknuti naše hormonalne, neurobiološke i vaskularne sustave na aktivaciju, vežući receptore za bol za opioide, oslobađajući šećer i adrenalin i time ugrožavajući naš imunološki sustav.
Ono što je najvažnije, znanstvenici su se maknuli od zastarjele ideje da su „voodoo“ smrti i veze između uma i tijela ograničene na egzotične kulture i zatvorena, strana društva.
