Obrazovanje drevnih Meksikanaca
Miguel León-Portilla (1926. – 2019.), meksički antropolog i povjesničar, najpoznatiji je autoritet za nahuačku kulturu, dominantnu kulturu predhispanske Amerike, čiji su najslavniji predstavnici Azteci. Proučavanje, ali i neumoran rad na očuvanju autohtonih meksičkih kultura i jezika njegova su cjeloživotna preokupacija. Pozivajući se na autentične izvore, León-Portilla u svojoj knjizi Filozofija náhuatl dokumentirano dokazuje da su nahuački mudraci, tlamatiniji, stvorili čisto apstraktnu, filozofsku doktrinu koja odražava njihovo viđenje svijeta i čovjeka.
Cilj obrazovanja među nahuama
Ima mnogo izvora iz prve ruke koji nam govore o tlacahuapahualiztliju ili “umijeću odgoja i obrazovanja ljudi” u predhispanskom nahuačkom svijetu.1 Ima toliko građe da bi se mogla napisati posebna knjiga u kojoj bi se autentičnim humanističkim pristupom moglo rekonstruirati – kao što je to učinio Jaeger u odnosu na grčku paideiaju – bogato i duboko shvaćanje čovjeka sadržano u tlacahuapahualiztliju.
Kako bi se od samog početka moglo razumjeti što je pokretalo Nahue na obrazovanje, mora se naglasiti da je kod Nahua postojalo veliko zanimanje za uključenjem svakog pojedinca u život zajednice u kojoj će potom imati svoju posebnu ulogu. To potvrđuju i riječi oca Joséa de Acoste koje prenosi Clavijero u svojoj Povijesti:
Nijedna stvar, kaže otac Acosta, nije me više zadivila i nije vrjednija pohvale i pamćenja od brige i reda koji su u odgoj svoje djece ulagali Meksikanci. Zapravo, teško će se naći narod koji je u doba svoga poganstva ulagao više truda u obrazovanje kao važan doprinos državi.
Najprije ćemo razmotriti obrazovanje djece u roditeljskoj kući. Od samog početka ono se temeljilo na ideji čvrstoće i samokontrole, koju su odrasli prenosili na djecu svojim savjetima i svakodnevnim životom. Tako se u Mendozinskom kodeksu vidi da su djeca povremeno dobivala smanjene obroke kako bi naučila kontrolirati svoju potrebu za hranom. Također su ih učili kućnim poslovima kao što su donošenje vode ili drva za ogrjev. Što se tiče roditeljskih savjeta, znakovit je sljedeći tekst koji su indijanski pripovjedači prenijeli Sahagúnu. U njemu se opisuje prvi očev odgojni zadatak:
1. – Otac ljudi: korijen i početak ljudskoga roda.
2. – Dobro je njegovo srce, prihvaća dužnosti, suosjećajan je, brižan je, skrbi za budućnost, podrška je, štiti vlastitim rukama.
3. – Odgaja, obrazuje i poučava djecu, upućuje ih i opominje, uči ih životu…
Kao što će se moći potvrditi, mnoge od funkcija koje se ovdje pripisuju “ocu ljudi” (te-ta), slične su nekim osobinama koje tlamatini ima kao odgojitelj… ne samo da odgaja svoju djecu tako što ispunjava čisto biološku ulogu, nego je njegova glavna uloga da ih podučava, ispravlja, opominje i priprema za život.
Dva su temeljna načela kojima se vodilo nahuačko obrazovanje već iz doma: jedno je samokontrola preko niza uskraćivanja na koja se dijete mora priviknuti, a drugo je poznavanje samoga sebe i onoga što treba postati, usađeno na temelju opetovanih roditeljskih savjeta.
Druga etapa u procesu tlacahuapahualiztlija, umijeća odgoja i obrazovanja ljudi, otvarala se ulaskom djeteta u središta obrazovanja koja bismo danas nazvali javnima.
Prema Mendozinskom kodeksu mladi su se Nahue upisivali s petnaest godina ili u telpochcalli (kuću mladih) ili u calmécac2 , školu višeg stupnja u kojoj su se obrazovali sinovi plemića i budući svećenici. Međutim, kako bilježi Soustelle:
Ovaj dokument (Mendozinski kodeks) u neskladu je s drugim, pouzdanijim tekstovima. Čini se da je odgoj isključivo u obitelji prestajao mnogo ranije. Neki su roditelji svoju djecu odvodili u calmécac već od trenutka kad bi prohodala, a u svakom slučaju, upisivali su ih u školu između šeste i devete godine.
Kako bilo, pouzdana je činjenica da se velika važnost pridavala trenutku kad se, upisom u bilo koju školu, dijete potpuno uključivalo u život i kulturu zajednice. U svojoj Povijesti, Sahagún nam je sačuvao sažetu verziju razgovora između učenikova oca sa svećenicima i ravnateljima škola kojima se povjeravalo daljnje obrazovanje djeteta.
Suprotno onome što su mnogi vjerovali, ta dva tipa škole nisu primjenjivala diskriminaciju s obzirom na pripadnost društvenoj klasi. To jest, dijete macehualesa (iz puka) nije se nužno upisivalo u telpochcalli, a dijete plemićkog roda u calmécac. O tome jasno govori Firentinski kodeks, prema kojemu je ulazak u jednu od tih škola izravno ovisio o izboru roditelja.
Pouzdano znamo da je velika većina ljudi, možda slijedeći ukorijenjenu tradiciju, posvećivala svoju djecu telpochcalliju, školi iz koje su izlazili kao ratnici.No, najvažnije je da su sva djeca i mladi Nahue bez izuzetka išli u neku od tih dviju škola. I, kako dobro bilježi Soustelle:
Vrijedno je divljenja da je u to doba i na tom kontinentu jedan domorodački narod u Americi imao obavezno školsko obrazovanje za sve i da nije bilo nijednog meksičkog djeteta u XVI. stoljeću, bez obzira na njegovo društveno porijeklo, kojemu bi obrazovanje bilo uskraćeno.
Obzirom na to da se u calmécacu prenosila najviša razina obrazovanja, prenijet ćemo tekstove koji govore o tamošnjem načinu života, ali i o najvišem idealu kojemu se težilo. Sahagún je u petnaest točaka podijelio ono što naziva “običajima kojih su se pridržavali u kući zvanoj calmécac“. Među najvažnijim pravilima iz dokumenta koji bismo danas nazvali “pravilnikom”, a koja su trebala pridonijeti razvoju samokontrole vlastitog ja učenika, spomenut ćemo sljedeće:
Svi su čistili i meli kuću u četiri ujutro…
Išli su na planinu i na plećima donosili drvo…
Hranu koju su jeli pripremali bi u kući calmécac…
Sa zalaskom sunca počeli bi pripremati sve što je potrebno…
Učili su dječake kako dobro govoriti, pozdravljati i poštovati starije…
Učili su ih svim stihovima i kako da ih pjevaju, a oni su se zvali božanski stihovi,
i bili su napisani znakovnim pismom u njihovim knjigama…
I još k tomu, učili su ih indijanskoj astrologiji i tumačenju snova i računanju godina…
Tri su točke posebno spomenute u intelektualnoj poduci. Ponajprije, riječ je o načinu govora i izražavanja. Firentinski kodeks to spominje govoreći da “su ih pažljivo učili dobrom jeziku”. To jest, da su na intelektualnom planu počinjali obrazovanje onim što danas nazivamo retorikom. A dokaz da su mladi iz škole calmécac izlazili dobro obrazovani imamo u brojnim govorima sačuvanim u zbirci Huehuetlatolli, te u tekstovima indijanskih pripovjedača. Još jedna potvrda velike razlike između kultiviranog ili “plemenitog” načina govora i običnog govora puka vidi se i u različitim izrazima koje su za njih koristili: macehuallatolli (način govora puka) i tepillatolli (kultivirani ili plemeniti govor).
Drugi aspekt intelektualnog obrazovanja koji spominje Sahagún, a što potvrđuje većina kroničara, jest učenje pjesama (cuícatl), osobito “božanskih pjesama” koje su prema bilješci iz Firentinskog kodeksa bile “zapisane u kodeksima”. To je pridonosilo, možda više nego bilo što drugo, da učenici usvoje religijska i filozofska učenja koja su, kako smo već prije vidjeli, uvijek bila izražena poezijom: “cvijetom i pjesmom”.
Uz pjesme koje su sadržavale najuzvišenije misli tlamatinija, momachtique (učenici) su učili umijeće kronologije i astrologije:
Poučavali su ih tonalpohuallije – bilježi Firentinski kodeks – Knjizi snova (temicámatl) i Knjizi godina (xiuhámatl).
Kako bi se barem mogli naslutiti dosezi ovog potonjeg aspekta obrazovanja u calmecacu, potrebno je prisjetiti se raznolikosti i složenosti elemenata koji se moraju uzeti u obzir kako bi se savladao samo tonalámatl (kalendar od 260 dana). To, jednako kao i složene matematičke operacije potrebne za astronomske proračune, ponovo stavlja u prvi plan ono što smo već rekli: da je nahuačka misao dosegnula vrlo visok stupanj racionalne apstrakcije. Stoga, poučavajući učenike napjevima, prenosio im se “cvijet i pjesma” njihovog filozofskog razmišljanja. A, prenoseći im znanja i umijeće korištenja kronološko-astronomskih sustava, učili su ih egzaktnom matematičkom mišljenju.
Osim što su ih poučavali filozofiji i matematici, dodavalo se, kako svjedoči Firentinski kodeks, i učenje povijesti, onako kako je zapisana u Xiuhámatlu, “Knjizi godina”, u koju su se, kako piše Garibay, “bilježili datum, događaj i njegove okolnosti”, i to slikovnim i numeričkim znakovljem.
Na taj su način tlamatiniji ispunjavali svoj zadatak da “učine mudrim tuđa lica”. Svojim odgojem i obrazovanjem u calmécacu težili su usavršiti osobnost svojih učenika u dva temeljna aspekta: dajući mudrost licima i čvrstoću srcima.
To nam potvrđuju dva nahuačka teksta autentične povijesne vrijednosti. Prvi – onaj Sahagúnovih pripovjedača – govoreći o idealu zrelog čovjeka, kaže:
Zreo čovjek:
srce čvrsto poput kamena,
lice mudro,
gospodar lica, srca,
sposoban i pun razumijevanja.
Takav je bio cilj, duboko humanistički, kojemu su težili tlamatiniji obrazujući mlade naraštaje. Drugi tekst na koji smo prije ukazali kako bismo potvrdili ono što smo rekli o nahuačkom obrazovnom idealu, dolazi iz Firentinskog kodeksa i odnosi se na kvalitete koje moraju imati oni koji će biti izabrani za visoke svećenike:
Čak i kad je bio siromašan i jadan,
čak i kad su njegova majka i njegov otac
bili siromašni,
najsiromašniji od siromašnih…
nije se gledalo na njegovo porijeklo,
samo se gledalo na njegov način života…
na čistoću njegova srca,
na njegovo srce, dobro i ljudsko…
na njegovo čvrsto srce…
govorilo se da nosi Boga u svom srcu,
da je mudar u stvarima koje se tiču Boga…
Bio je to najviši ljudski ideal kojemu je stremio tlacahuapahualiztli, umijeće odgoja i obrazovanja ljudi.
1 Već sama riječ tlacahuapahualiztli, sastavljena od tlaca, “ljudi”, i huapahualiztli, apstraktnog termina koji znači “odgoj ili obrazovanje”, odražava svijest Nahua o onome što bismo danas nazvali “umijeće obrazovanja”.
2 Riječ calmécac sastavljena je od calli ,”kuća”, i mécatl, “uže”, te doslovno znači “kuće kao pod užetom”. Označava kako su se nizale prostorije u samostanima gdje se poučavalo i gdje se prenosilo najviše znanje nahuačke kulture.
Autor: Miguel León-Portilla
