Najstariji osovinski kotač
Malo je koji izum usmjerio ljudsku povijest poput kotača. Kotač možemo vidjeti u različitim oblicima, učestalo do te mjere da ga ne primjećujemo, iako je bez njega danas teško zamisliti život.
Najstariji poznati kotač na svijetu otkriven je u Mezopotamiji, a potječe iz 3500-te godine prije Krista. Nešto mlađi kotač arheolozi su otkrili 2002. godine nadomak Ljubljane, na lokalitetu Ljubljansko barje. Taj lokalitet, poznat i po nizu sojeničkih naselja, u pleistocenu je bio veliko plitko jezero, isušeno melioracijskim radovima tek u XVIII. stoljeću, pa je tako Ljubljanski kotač tisućljećima ležao pod vodom. U početku su stručnjaci iz Instituta za arheologiju mislili da se radi o običnoj dasci, no nakon uklanjanja mulja, ispostavilo se da su to bili ostaci drvenog kotača, a nedaleko je pronađena i drvena (hrastova) osovina. Kotač promjera 70 cm i debljine 5 cm izrađen je od dviju jasenovih ploča spojenih hrastovim klinovima. Posebnost mu je pravokutni otvor za osovinu dugu 124 cm. Osovina se umetala u kotač, pa se okretala zajedno s njim.
Način na koji je sastavljen ukazuje na to da su njegovi tvorci imali daleko veće znanje i vještinu vezane uz obradu drva nego što su to znanstvenici mogli zamisliti
. Drugim riječima, kotač je izradio vrhunski prapovijesni majstor. Vjeruje se da je bio dio kola na dva kotača. Slična prapovijesna kola pronađena su u Švicarskoj i Njemačkoj.
Kotač je 2008. godine prenesen u Mainz na konzervaciju, gdje je nakon brojnih analiza utvrđena njegova starost od oko 5150 godina.
Zanimljivo je da je takozvani Ljubljanski kotač vrlo sličan kotaču izvornih vučedolskih kola. Ta su kola rekonstruirana prema malom keramičkom modelu iz jedne jame u Vučedolu. Na primjeru najstarijeg osovinskog kotača možemo pratiti prepletanje davnih kultura.
Iako jednostavnog izgleda, ljubljanski je kotač neprocjenjiv pronalazak koji je osvijetlio jednu od najranijih europskih kultura, zbog čega je UNESCO područje Ljubljanskog barja 2011. godine stavio na Popis svjetske kulturne baštine.
Priredio: Uliks Šimoković
