„Mjesto gdje se susreću dva okeana” – razotkrivanje mita
Posljednjih nekoliko godina internetom kruži fotografija koja prikazuje čudnovati prirodni fenomen koji nastaje kad se teška, sedimentima zasićena voda iz glacijalnih dolina izlijeva u otvoreni okean.
Fotografija je snimljena u Aljaskom zaljevu gdje dvije vrste voda, jedna blještava svjetloplava, a druga, duboke tamne nijanse plave, nalijeću jedna na drugu.
Fotografija je dobila neformalan naziv – „mjesto gdje se spajaju dva oceana”, što je, unatoč vrlo jednostavnom objašnjenju što se zapravo nalazi na slici, izazvalo mnoge nedoumice i krive interpretacije. Najčešće objašnjenje je da je to mjesto gdje se susreću Baltičko i Sjeverno more koji se nikad ne miješaju, već stvaraju granicu poput one na geografskoj karti.
Izvorna fotografija potječe iz istraživačkog krstarenja iz 2007. u kojem su oceanografi proučavali ulogu koju ima željezo u Aljaskom zaljevu i način na koji ono dolazi do određenih područja sjevernog Pacifika.
Oceanograf Ken Bruland sa sveučilišta California, Santa Cruz, jedan je od sudionika te misije i autor fotografije. On kaže da je svrha krstarenja bila proučavanje velikih, sporih morskih struja koje se vrtlože na području promjera nekoliko stotina kilometara, od obale Aljaske prema Aljaskom zaljevu.
Ti vrtlozi često sa sobom nose ogromne količine glacijalnih sedimenata zahvaljujući rijekama Aljaske poput, primjerice, rijeke Copper koja je duga oko 460 kilometara i potječe od ledenjaka Copper smještenog duboko u unutrašnjosti kopna. Ona se ulijeva u istočno područje zaljeva Prince William noseći sa sobom tešku glinu i sedimente, među kojima i željezo.
„Glacijalne rijeke u ljetno doba podlokavaju planine duboko u unutrašnjosti”, kaže Bruland. „Pri tom procesu one podižu sav taj materijal, tzv. glacijalno brašno, i odnose ga sa sobom.”
Kad se glacijalne rijeke izliju u veću vodenu površinu, zahvaća ih oceanska struja koja se kreće vrtložno od istoka prema zapadu. To je jedan od osnovnih načina na koji se željezo, sastavni dio sedimentnih glacijalnih otjecanja, prenosi na željezom siromašne regije Srednje Aljaske.
Za fotografiju o kojoj je riječ, Bruland kaže da prikazuje obiman izljev vode iz jedne od sedimentima bogate rijeke, koji se susreće sa oceanskom vodom. Također je lažna tvrdnja da se te dvije vode nikad ne miješaju, tvrdi on i dodaje:
„Granice ovih dvaju područja nikad nisu statične. One se kreću naokolo i nestaju, ovisno o razini sedimenata i hirovitom kretanju vode.”
Postoji mnogo studija o utjecaju željeza na morsku produktivnost, a posebno o utjecaju na rast planktona koje Bruland naziva „osnovnom karikom hranidbenog lanca”.
Rijeke nisu jedini način na koji glacijalni sedimenti dospijevaju do Aljaskog zaljeva. Povremeno veliki vjetrovi podižu velike količine materijala i stvaraju oblak prašine, vidljiv čak iz svemira, i odnose ga prema moru.
Stoga, sljedeći put kad netko podijeli zaista cool fotografiju „mjesta gdje se sreću oceani”, slobodno mu proslijedite znanstveno objašnjenje koje stoji iza tog fenomena. Uostalom, u ovo doba interneta ništa se ne širi brže od dezinformacija.
Izvor: AlaskaDispatch
