Kako nauka pobjeđuje poricanje

Mario Breda / Shutterstock

Naučnici koji stavljaju svoju karijeru i zdravlje na kocku mogu pronaći utjehu u priči Galilea Galileja

Stara izreka kaže da će istina uvijek izaći na vidjelo. Nažalost, historija nam govori nešto drugačije. Ukoliko se niko ne bude borio za nju, istina će oslabiti. Možda će čak i iščeznuti, bar na neko vrijeme. Niko to nije znao bolje od poznatog italijanskog naučnika Galilea Galileija.

Lako se prevariti i zamisliti čovjeka koji je, bar na neko vrijeme, samostalno utemeljio metode i prakse moderne nauke kao neku vrstu kule bjelokosne, renesansnog intelektualca koji neće da se ukalja tako što će se zavlačiti u rovove odbrane nauke. Ali Galileo nije bio samo neumorni zagovornik onoga što nas nauka može naučiti. Bio je majstor za njeno širenje i briljantni pionir u prenošenju svojih poruka.

Danas je možda teško povjerovati da se nauka mora braniti. Ali politička oluja koja negira naučne činjenice divlja širom zemlje. Ovo poricanje kreće se od prvih reakcija na pandemiju COVID-19 do klimatskih promjena. Čuje se u besmislenim argumentima protiv vakcinisanja djece i Darwinove teorije evolucije prirodnom selekcijom. Naučnici koji svoju karijeru, reputaciju, pa čak i svoje zdravlje stavljaju na kocku radi edukacije javnosti, mogu naći utjehu u priči Galileja, čiji je hrabri otpor predvodio tu borbu.

Ključni prvi korak, za koji je Galileu trebao nešto vremena, bio je prebacivanje sa objavljivanja njegovih otkrića na latinskom jeziku, što je bio standard za naučna djela u to vrijeme, na italijanski narodni jezik, govor običnog naroda. To je omogućilo da ne samo visokoobrazovana elita već svi znatiželjni mogu čuti i učiti o novim naučnim radovima. Čak i kada je riskirao da bude napadnut (od čega Galileo nikad nije bježao) - na primjer, kada je njemačkom jezuitskom astronomu koji se nije složio sa njim o prirodi Sunčevih pjega (tajanstvena mračna područja opažena na Sunčevoj površini) - Galileo je odgovarao koristeći se domaćim dijalektom, jer, kako je objasnio, "treba da svi mogu ovo da pročitaju". Možda je dodatni motiv bio i to što je Galileo želio da se ne iskrivi značenje onoga što je napisao.

Galileo je također razumio da iako je Crkva imala pompu i magiju decenija umjetnosti i muzike, nauka je očarala novim izumom ― teleskopom. Čak ni on nije bio imun na njegove zavodljive moći, te je jednom prilikom napisao u knjizi “Sidereus nuncius”: „U ovom kratkom traktatu predlažem sjajne stvari koje bi svaki istraživač nauke trebao razmotriti. Sjajne, kažem, zbog njihove izvrsnosti, zbog toga što su nove, nepoznate vjekovima, a također i zbog instrumenta uz pomoć kojeg se one manifestiraju pred našim očima". Upravo to mu je dalo novu ideju za ambicioznu zagovaračku kampanju.

Što ako bi mogao distribuirati teleskope (zajedno sa detaljnim uputama za njihovu upotrebu i svojom knjižicom o otkrićima) po cijeloj Evropi, kako bi svi uticajni ljudi, odnosno zaštitnici naučnika ― vojvode i kardinali, mogli vidjeti svojim očima daleka nebesa. Ugledali bi zapanjujuće kratere i planine koje prekrivaju Mjesečevu površinu, četiri do tada neviđena satelita Jupitera, tamne mrlje na površini Sunca i ogroman broj zvijezda koje čine Mliječni put.

Međutim, teleskopi su i skupi i tehnički teški za proizvoditi. Njihove leće morale su biti najkvalitetnije, kako bi omogućile uočavanja objekata i visoku rezoluciju. "Takve leće prilično su rijetke i od nešto više od šezdeset koliko sam ih napravio, uz veliki trud i trošak, uspio sam sačuvati vrlo mali broj", napisao je Galileo 19. marta 1610. godine. Ko bi pristao snositi troškove takvog monumentalnog i rizičnog projekta?

Danas je papinstvo jedna od najutjecajnijih i najmoćnijih pojedinačnih vjerskih institucija na svijetu. Ali njegova moć se ogleda uglavnom u moralnim i religijskim oblastima. U Galileovo doba papinstvo je bilo značajna politička sila, koja je neuspjela vojvodstva spajala u ono što je danas poznato kao "Papinska država." Osobe koje su imale najveći interes da se čine moćnim pred papinstvom bile su tadašnji lideri susjednih država.

Stoga ne čudi što je Galileo predstavio svoj grandiozni plan toskanskom dvoru i velikom knezu Cosimu II de’ Medici. Niti nas treba čuditi to što je Cosimo pristao finansirati proizvodnju svih teleskopa. Svojevoljno je naredio toskanskim ambasadorima da u svim glavnim evropskim gradovima predstave Galileova otkrića. Pri tome se kuća Medici, vladar grada gdje je renesansa utemeljena, Firence, vezala za modernu nauku. Pobjeda i za kneza i za Galilea.

Na kraju, Galileo je instinktivno shvatio ono što moderni stručnjaci za odnose sa javnošću nazivaju "brzim odzivom". Nije dozvolio da ijedna riječ kritike o njegovim otkrićima prođe bez odgovora. A njegova olovka znala je biti itekako oštra.

Na primjer, matematičar Orazio Grassi (koji se krio iza pseudonima Sarsi) objavio je knjigu “Ravnoteža između astronomije i filozofije” u kojoj je kritikovao Galileove ideje o kometama i prirodi vrućine. U njoj je Grassi pogrešno procijenio da će dodatno pojačati svoj argument navodeći legendu o drevnim Babiloncima koji kuhaju jaja vrteći ih u nosiljkama.

Stvarno?

Galileo je odgovorio nevjerovatnim djelom polemičke literature pod naslovom “Analitičar”, u kojem se bacio na ovu bajkovitu priču poput mačke na miša.

"Ako Sarsi zaista želi da povjerujem, pozivajući se na riječ Suidasa (grčkog historičara), da su Babilonci kuhali jaja tako što su ih vrtili u nosiljkama, povjerovat ću mu. Ali daleko od toga da se razlog toga krije u onome što mu on pripisuje“, napisao je. „Da bismo otkrili pravi uzrok, možemo to gledati ovako: Ukoliko ne možemo da postignemo nešto što su drugi uspjeli postići, mora da nam nešto nedostaje, što je doprinijelo drugima da im eksperiment pođe za rukom. Jaja imamo, nosiljke također. Ne fale nam čak ni krupni momci da ih vrte. A opet, kad ih vrtimo u nosiljci, jaja se ne kuhaju, već suprotno ― ona se hlade. Da se zaključiti da, budući da nam ne nedostaje ništa osim samih Babilonca, da se u babilonstvu krije tajna kuhanja jaja".

Jesu li Galileovi napori da spasi nauku od toga da bude odbačena decenijama, pa čak i vjekovima bili uspješni? Nažalost, i ne baš. Suđenje na kojem ga je inkvizicija osudila zbog „hereze“ usporilo je daljnje pokušaje dešifrovanja zakona koji upravljaju svemirom. Poznati francuski filozof i naučnik René Descartes napisao je u pismu: „Pitao sam u Leidenu i Amsterdamu je li dostupna Galileova knjiga “Sistem svijeta”, jer sam negdje čuo da je objavljena u Italiji prošle godine. Rečeno mi je da uistinu jeste objavljena, ali da su sve kopije spaljene u Rimu, te da je Galileo osuđen i kažnjen. Toliko sam bio zaprepašten time da sam skoro i sam zapalio sve svoje radove kako ih drugi ne bi vidjeli".

Vjerujem da je još uvijek premalo nas koji možemo sa sigurnošću reći što je Galileo otkrio i zašto je tako važna ličnost za modernu nauku. Ali širom svijeta među alternativnim činjenicama koje se ponašaju kao da su stvarne, postoje Galileovi nasljednici koji na takve pokušaje da se laži predstave kao istina, ili, još gore, da se istina predstavi kao laž, odgovaraju sa samo tri riječi: "Ipak se okreće".

Galileo možda nije stvarno izgovorio ove riječi. Sigurno nije rekao tu frazu pred inkvizitorima - to bi bilo suludo opasno. No, da li je moto došao od njega, pristalice koji ga je posjećivao dok je bio u kućnom pritvoru, ili kasnije od nekog historičara, ne znamo. Sigurno znamo samo jedno: taj moto predstavlja sve za što se Galileo zalagao. Poruka je jasna ― bez obzira na to u što vjerujete, činjenice su činjenice! To što je nauka na kraju pobijedila nije samo zbog metoda i pravila koja je Galileo postavio. Nauka je prevladala jer je Galileo stavio svoj život i svoju slobodu na kocku kako bi je branio.

Autor: Mario Livio, Nautilus

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba