Kako dobri ljudi postanu zli – Luciferov efekt

Gdje je granica između dobra i zla? Jesu li jedni ljudi na strani dobra, a drugi na strani zla? Može li se ta granica prijeći i ako da, pod kojim uvjetima? Ovim pitanjima bavio se poznati psiholog Philip Zimbardo te je odlučio eksperimentom dobiti odgovore na njih.

Često je mišljenje da je granica između dobra i zla vrlo jasna i nepromjenjiva te da su neki ljudi na strani dobra, dok su drugi na strani zla. Tijekom povijesti svjedočilo se mnogim događajima u kojima su ljudi bili spremni učiniti zlo i nepravdu jedni drugima. Velik broj ljudi smatra da se u takvim situacijama radi jednostavno o ljudima koji su zli tj. da se radi o osobinama ličnosti ili karakteru. Često se ne uzimaju u obzir i drugi faktori koji mogu rezultirati takvim ponašanjem i učiniti prosječnog pojedinca, koji se inače pridržava društvenih i moralnih vrijednosti, zlim. Philip Zimbardo odlučio je provesti eksperiment kako bi dokazao da je granica između dobra i zla ustvari vrlo tanka i da situacija može navesti „dobre“ ljude da prijeđu tu granicu. U kolovozu 1971. godine Zimbardo je proveo eksperiment, poznatiji pod nazivom „The Standford Prison Experiment“, koji se smatra istovremmeno jednim od najpoznatijih i najozloglašenijih eksperimenata, a saznanja do kojih je došao uzdrmala su i stručnjake i javnost.

Sudionici u eksperimentu

Sudionici su bili studenti u dobi od 24 godine, dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja, emocionalno stabilni, iznadprosječne inteligencije i bez povijesti ranije zlouporabe psihoaktivnih sredstava i sudjelovanja u kriminalnim radnjama. Prijavili su se preko oglasa u novinama kojim su se tražili volonteri za sudjelovanje u psihologijskom istraživanju efekata zatvorskog života. Sudjelovanjem su zaradili 15 dolara dnevno. Mladići su nasumično podijeljeni u dvije grupe – zatvorenici i stražari.

Prikaz eksperimenta

Svrha eksperimenta bila je provjeriti hoće li doći do promjene u ponašanju sudionika s obzirom na dodijeljene uloge te u kojem će smjeru te promjene ići. Kako bi eksperiment bio što vjerodostojniji, Zimbardo je simulirao stvarno zatvorsko okruženje u podrumu zgrade Stanfordskog odsjeka za psihologiju. Sudionici – zatvorenici čak su i uhićeni od strane policije u svojim domovima i to pod optužbom da su počinili oružanu pljačku i provalu. Nakon što su im pročitana prava, obavljeno pretraživanje i stavljene lisice, policijskim autom odvezeni su u postaju gdje je obavljena standardna identifikacija osumnjičenih. Po dolasku u zatvorsko okruženje, upoznati su s upraviteljem, detaljno pretraženi, oduzeta im je odjeća te zaprašeni su praškom protiv ušiju. Zatim su dobili uniforme (haljine bez donjeg rublja na kojima se nalazio identifikacijski broj), kape te lance s lokotom koje su nosili oko desnog gležnja. Navedeno je imalo za cilj izazvati osjećaj poniženja, demaskuliniziranosti, potlačenosti i deindividualizacije tj. funkcionalno simulirati zatvorske uvjete. Sudionici – stražari nisu prošli nikakvu obuku, nego imali su potpunu slobodu učiniti što god oni smatraju potrebnim (fizičko nasilje bilo je zabranjeno) kako bi održali red u zatvoru. Svi su imali zelenosmeđu uniformu, pendrek, zviždaljku i sunčane naočale (u svrhu očuvanja anonimnosti).

U početku ni zatvorenici ni stražari nisu bili uživljeni u uloge. Zatvorenici nisu ozbiljno shvaćali zaduženja, a stražari nisu znali kako se nametnuti kao autoritet. Prvi dan prošao je bez incidenta, no sljedeće jutro zatvorenici su organizirali pobunu. Nakon toga stražari su postali nasilniji i nehumaniji. Na početku su neposluh i neprikladno ponašanje kažnjavali sklekovima, no nakon pobune stavili su nekolicinu u samicu, oduzeli su im odjeću i krevete. Okrutnost stražara čak je bila toliko velika da su zatvorenicima kontrolirali i obavljanje nužde i prisiljavali ih da istu obavljaju u kantama u ćelijama. Također, izazvali su sukobe i nepovjerenje među zatvorenicima tako što su samo nekolicinu stavili u ćeliju s privilegijama.

Nakon nekoliko dana moglo se razlikovati tri vrste stražara: stroge, ali poštene stražare, stražare koji nikada nisu kažnjavali i neprijateljski raspoložene stražare, sklone nasilju i ponižavanju. Zatvorenici su se nosili s navedenom situacijom na razne načine. Nekoliko zatvorenika napustilo je eksperiment zbog emocionalnog sloma, neki su se bunili i borili protiv stražara, a neki su bili dobri zatvorenici i time nastojali biti u milosti stražara. Do kraja eksperimenta više nije bilo jedinstva, samo hrpa izoliranih pojedinaca, poput ratnih zarobljenika ili mentalnih bolesnika. Stražari su preuzeli potpunu kontrolu u zatvoru, te su od zatvorenika tražili slijepu poslušnost.

Tijekom eksperimenta organizirane su i posjete za roditelje i prijatelje. Također, organiziran je i posjet katoličkog svećenika koji je razgovarao sa svim zatvorenicima i koji im je savjetovao da potraže pravnu pomoć jer to je jedini način da izađu iz zatvora. Time se dodatno zamaglila slika sudionika o tome radi li se ovdje o eksperimentu ili stvarnoj situaciji te gdje završava uloga i počinje njihov vlastiti identitet. Čak je organiziran i Odbor za uvjetni otpust pred koji je dovedeno nekoliko zatvorenika. Zanimljivo je da su zatvorenici bili spremni odreći se dosad zarađenih novaca kako bi bili pomilovani te da nijedan zatvorenik nije tada zatražio da napusti eksperiment. Očigledno je da je njihov osjećaj realnosti bio pomaknut i da navedenu situaciju nisu više doživljavali kao eksperiment.

Prvi sudionik napustio je eksperiment nakon manje od 36 sati jer počeo je pokazivati znakove akutnog stresa. Zbog lošeg zdravstvenog i psihičkog stanja, još je jedan sudionik napustio eksperiment i njegovo je stanje bilo toliko loše da je Zimbardu trebalo neko vrijeme da ga uvjeri da nije u pravom zatvoru i da samo sudjeluje u istraživanju. Sve ih je više počelo pokazivati znakove psihološkog stresa i dodatnih pet zatvorenika otpušteno je ranije.

Zimbardo je eksperiment prekinuo 20. kolovoza 1971. godine. Planirani dvotjedni eksperiment završio je ranije zbog narušenog psihičkog zdravlja grupe zatvorenika i iznimno nasilnog i sadističkog ponašanja grupe stražara tijekom noći, kada su mislili da ih nitko ne vidi. Zadnjeg dana održan je niz susreta, sa svakom grupom (zatvorenici, stražari, osoblje) posebno i na kraju zajedno. Tijekom tog susreta svatko je bio u mogućnosti izraziti svoje osjećaje i iskustva te raspravljalo se o mogućim alternativama za određena ponašanja koja su se pojavila.

Doprinos eksperimenta

Navedenim eksperimentom Zimbardo je došao do nekoliko važnih zaključaka. Ukazao je na velik utjecaj situacije na ponašanje pojedinca. Unatoč uvriježenom mišljenju da su „zli“ ljudi jednostavno takvi zbog svojih osobina ličnosti ili karaktera, ovim eksperimentom pokazao je da postoje određeni uvjeti koji mogu izazvati u ljudima ono najgore. Što se ustvari dogodilo tijekom tog eksperimenta da su određeni sudionici, inače neskloni nasilju, postali nasilni i nehumani?

Prvo, došlo je do deindividuacije određenih pojedinaca. Deindividuacija se odnosi na promijenjeno ponašanje i doživljavanje sebe kao pojedinca u nekoj grupnoj situaciji. Osoba se ponaša na način koji nije tipičan za nju (ne ponaša se u skladu s prethodno usvojenim društvenim i moralnim vrijednostima) pod utjecajem socijalne situacije. Posljedica deindividuacije manifestiranje je ponašanja koja su neprimjerena ili neprihvatljiva, poput nasilja. Kada dođe do deindividuacije, ponašanje najčešće nije određeno vlastitim izborom, nego situacijom i zahtjevima koje ona stavlja pred pojedinca. U navedenom eksperimentu, deindividuaciji je pridonio osjećaj anonimnosti (zatvorenici su imali kute i kape, stražari uniforme i naočale), difuzija odgovornosti (stražari su znali da postoje eksperimentatori koji nadziru samu provedbu i očekivali su da će intervenirati ukoliko oni neprikladno reagiraju) te sama prisutnost drugih sudionika.

Drugi važan faktor bio je utjecaj uloga (zatvorenik-stražar) koje su sudionicima dodijeljene. Naime, uloga određuje doživljavanje i ponašanje koje se očekuje od nekog pojedinca. Tako su se i sudionici u eksperimentu ponašali onako kako su smatrali da je prihvatljivo i očekivano, s obzirom na njihovu ulogu pa čak i na načine koji im nisu svojstveni s obzirom na osobine ličnosti i karakter. Ovo istraživanje jasan je pokazatelj kako uloga može preuzeti osobu i potisnuti osobne i etičke norme na drugo mjesto.

U psihologiji je ovaj fenomen nazvan Lucifer efektom i odnosi se na drastičnu promjenu ljudskog karaktera, kada se dobri ljudi, pod utjecajem određene situacije, ponašaju nasilno, devijantno ili destruktivno. Izloženost određenoj socijalnoj situaciji potiskuje ranije usvojene društvene i moralne vrijednosti, što pogoduje manifestaciji neprilagođenih oblika ponašanja.

Izvor: Kristina Krulić, www.istrazime.com