Hvatači magle – kako do vode u pustinji?

Nema ničega mekšeg od vode;
A ipak napada kruto i snažno,
I ništa je u tom ne može nadmašiti:
Zato nema ničeg što bi je nadomjestilo.
Tao Te Ching

Iako je voda najrasprostranjenije i najznačajnije prirodno bogatstvo na Zemlji, budućnost pitke vode je neizvjesna. Oko 75 % Zemljine površine prekriveno je vodom, a od toga je 97,5 % slana voda. Od preostalih 2,5 % slatke vode, oko 70 %, zamrznuto je u polarnim ledenim kapama. Tako je tek mali dio dostupan za upotrebu, a i on se zagađenjem sve više smanjuje.

Tome u prilog govore sljedeći podaci preuzeti sa stranice water.org :
• 1,8 milijardi ljudi diljem svijeta nema pristup pitkoj vodi.
• Više od 840 000 ljudi svake godine umre od bolesti vezanih uz vodu (loši higijenski uvjeti, loša kvaliteta vode, nedostupnost pitke vode…).
• U nekim dijelovima svijeta žene i djeca provedu i po 6 sati dnevno prikupljajući svježu vodu.
• Količina pitke vode mogla bi se smanjiti za 40 % tijekom sljedećih 15 godina ako ne počnemo mijenjati način korištenja vode.

Zbog progresivnog rasta tih brojeva, Opća skupština UN-a proglasila je 22. ožujka Svjetskim danom vode te se na taj dan od 1993. godine organizirano skreće pažnja na navedene probleme.

Poseban je izazov osigurati vodu u suhim, pustinjskim krajevima, gdje je razina oborina izrazito niska, a s klimatskim promjenama i sve manje predvidljiva. Perspektivnim rješenjem čini se korištenje vode iz magle jer je relativno jeftino i jednostavno. Hvatač magle sastoji se od mreže postavljene okomito na smjer vjetra; kada vjetar tjera maglu kroz mrežu, mikrokapi vode akumuliraju se na mreži i klize u žlijeb, otkuda se kroz gumeno crijevo skupljaju u spremnik za vodu.

Namibijska buba

Zanimljivo je da su moderni znanstvenici pronašli tehničko rješenje za iskorištavanje magle istražujući preživljavanje i ponašanje namibijske pustinjske bube (Stenocara gracilipes), preciznije proučavajući specifičnost građe njezinog tijela koja joj omogućava opstanak u suhim pustinjskim krajevima zahvaljujući crpljenju vode iz magle.

Poznata i kao sakupljač magle, ta buba na zadivljujući način rješava problem nedostatka vode. U njezinom prirodnom staništu, Namibijskoj pustinji, godišnja količina padalina iznimno je niska. Kako bi preživjela, buba sakuplja kapljice jutarnje magle na pješčanim dinama. Kada stoji zatkom okrenuta prema vlažnom povjetarcu, sićušne kapljice vode iz magle skupljaju se na njezinim krilima gdje se priljube za hidrofilne izbočine koje su okružene voštanim hidrofobnim utorima. Tako priljubljene, akumuliraju se dok njihova težina ne nadjača elektrostatsku silu vode prema izbočinama i suprotnu stranu vjetra. Na vjetru brzine 30 km/h, takva kapljica zabost će se u krilo dok ne poraste do oko 5 mm u promjeru, kad će se skotrljati do usnog otvora.Po uzoru na ovaj prirodni model, znanstvenici su osmislili “hvatač magle” – sustav koji se sastoji od mreža napravljenih od najlona, polipropilena ili od nehrđajućeg čelika. Nalik je ogromnim teniskim mrežama, a parametri za učinkovito skupljanje magle jesu: magla, lagani vjetar, veličina vlakna u mreži, veličina otvora… Sitne kapljice magle (neke veličine tek četrdeset milijunti dio metra) sakupljaju se i spajaju dok ne postignu dovoljnu težinu da padnu u spremnik za vodu.

Međutim, korištenje magle ograničeno je tek na vrlo specifična područja svijeta, s velikim količinama magle i nedovoljno drugih izvora vode, primjerice na Tenerifima, u Maroku, Južnoafričkoj Republici, Čileu, Peruu, Gani, Eritreji i u drugim sušnim područjima širom svijeta. Nizovi panela površine 48 m2 postavljeni u pustinji Atacama u Čileu, mogu sakupiti i do 1000 litara vode dnevno. Na obiteljskim poljoprivrednim područjima, kao na primjer u Peruu, sakupi se između 200 i 400 litara dnevno s manjim sakupljačima. Tamo se ta voda upotrebljava za zalijevanje povrća, pranje odjeće i kuhanje, ali ne i za piće, dok se u nekim dijelovima svijeta koristi i za piće.

Koliki je potencijal hvatača magle pokazuje i izgradnja tornja identične namjene u Čileu, u poljoprivrednoj pokrajini Huasco. Taj je projekt donio arhitektima Albertu Fernandezu Gonzalezu i Susani Ortega Gomez prestižnu Holcim nagradu 2008. godine za koju se nadmeću arhitekti građevina s jedinstvenom namjenom koje odgovaraju potrebama sadašnjeg trenutka. Toranj spiralnog oblika, visok 200 m, sakuplja čestice vode iz magle, posebno iz obalne magle, i filtrira sol reverznom osmozom . Na taj se način ovo poljoprivredno priobalno područje opskrbljuje vodom.

Intenzivnija istraživanja na ovom području započela su 1980-tih. Dok je moderna tehnološka oprema zasigurno učinkovitija, skuplja je i zahtjevnija za održavanje, pa je tako nedostupna siromašnom stanovništvu osobito pogođenom nedostatkom vode. No standardne plastične mreže na zadovoljavajući način služe svrsi.

Projekt Green Desert

Projekt Green Desert, koji se zasniva na crpljenju vode iz magle, radi na istraživanju mogućnosti ozelenjavanja i pošumljavanja specifičnih pustinjskih krajeva. Mreže za hvatanje magle osiguravaju vodu, a time život biljaka, čime se zaustavlja daljnja dezertifikacija.

Projekt je inspiriran maglenim šumama u Čileu (biosferni rezervat Nacionalnog parka Bosque de Fray Jorge) koje rastu zahvaljujući vodi iz magle (3/4 ukupne vode uzimaju iz magle) jer je godišnja razina oborina izrazito niska.

Imajući u vidu izazove s kojima se susreće XXI. stoljeće u gospodarenju vodom i vodoopskrbom, stručnjaci ipak zaključuju da je prerano smatrati da bi bilo kakva nova tehnologija, bilo za sakupljanje vode iz magle ili nešto slično, mogla riješiti problem nedostatka vode. Jer sakupljanje vode iz magle pomaže malo, ali više takvih različitih malih postupaka moglo bi doprinijeti poboljšanju stanja.

A jedan je od tih malih načina da svatko od nas bude svjestan problema i odgovornije upotrebljava pitku vodu. Znamo li da samo jedna kap vode u sekundi iz neispravne slavine godišnje naraste na slap od 6200 litara? Curi li voda iz vodokotlića u tankom mlazu, za sat vremena iscuri i do 4 litre, a u jednom danu 96 litara…

Očito je da nam treba šira svijest o poteškoćama opskrbe vodom na Zemlji i vlastita odgovorna potrošnja. Ne trebamo čekati da njezin nedostatak prvo osjetimo na vlastitoj koži. Pomak se može dogoditi ako počnemo sebe i svijet oko nas ozbiljno poimati kao cjelinu u kojoj neodgovorno postupanje prema jednom dijelu ima za posljedicu narušavanje sklada i jedinstva cjeline.

Autor: Marta Mihičić, Nova Akropola