Rat u Ukrajini je po svojoj prirodi psihološki i politički isto koliko i vojni, što je Volodimir Zelenski pokazao kada je prognozirao da će “predatori” u ruskim vladajućim krugovima jednog dana ubiti Vladimira Putina.
Nesumnjivo da se ukrajinski predsjednik ne bi ni najmanje potresao kada bi Putina zadesila sudbina Julija Cezara, odbačenog kao diktatora i izbodenog na smrt na Martovske ide od strane članova rimskog Senata. Međutim, Zelenski nije dokazima potkrijepio svoje predviđanje, a djeluje da je njegova glavna svrha bilo jačanje ukrajinskih ratnih napora sijući sjeme sumnje u paranoično tlo političke moći Kremlja.
Pitanja ko bi na kraju mogao zamijeniti Putina, i o politici koju bi novi režim mogao sprovoditi, svakako su nešto o čemu zapadne vlade i eksperti za Rusiju razmišljaju.
Putin je potvrdio da će se predsjednički izbori u Rusiji održati naredne godine, na kojima će on, ako se kandiduje, sigurno pobjediti. Novi šestogodišnji mandat bi produžio njegovu vladavinu na 30 godina, čime bi nadmašio Josifa Staljina koji je vladao od 1924. do 1953.
Ipak, Putin je u oktobru napunio 70 godina. Što duže bude na vlasti, to je pitanje nasljeđivanja sve veće.
Da bi razumjeli kako bi postputinovska Rusija mogla izgledati, treba sagledati Srbiju nakon čvrstorukaške vladavine Slobodana Miloševića. On je pao sa vlasti 2000. godine nakon što je podsticao ratove u bivšoj Jugoslaviji, kao što je to učinio Putin u bivšim sovjetskim republikama poput Gruzije i Ukrajine.
Miloševića i Putina su morile slične boljke: krah jedne multinacionalne države u kojoj je jedna nacionalnost, Srbi u Jugoslaviji a Rusi u SSSR-u, imala veći uticaj; status etničkih Srba i ruskih manjina u novim nezavisnim državama; i naročito odlučnost da kontrolišu jednu teritoriju, u slučaju Srbije to je Kosovo, a u slučaju Rusije, Krim - koja je otjelotvorenje nacionalnog identiteta i istorijskog ponosa.
Milošević je preminuo 2006. dok mu se sudilo za navodne ratne zločine. Međunarodni krivični sud je prošlog mjeseca izdao nalog za hapšenje Putina u vezi sa prisilnim odvođenjem djece iz Ukrajine.
Srbija poslije Miloševića više nije bila ratnohuškačka, hipernacionalistička država. Ali je postala manjkava demokratija i ostala je u sukobu sa zapadom, naročito oko Kosova i spoljne politike koja uključuje tople odnose sa Rusijom i Kinom. Javni život pod Aleksandrom Vučićem, koji je na vlasti od 2014. prvo kao premijer a sada kao predsjednik, obilježila je koncentracija moći, privilegija i medijskog uticaja u rukama njegove Srpske napredne stranke.
Srbija poslije Miloševića više nije bila ratnohuškačka, hipernacionalistička država, ali je postala manjkava demokratija i ostala je u sukobu sa zapadom
Slični uslovi mogu nastati i u Rusiji poslije Putina. Nijedan ruski lider vjerovatno neće odustati od prava koje Moskva polaže na Krim, nezavisno od ishoda rata u Ukrajini. Daleko veća sila od Srbije, Rusija sigurno neće krojiti svoju spoljnu politiku po mjerama zapada. Kod kuće, vladajuća grupa će se pobrinuti da je nacionalni izbori uvijek održe na vlasti, čak iako glasanje postane manje orkestriran ritual od onog pod Putinom i više pažljivo osmišljeno takmičenje poput onog za vrijeme njegovog prethodnika Borisa Jeljcina.
Kao i u slučaju Srbije, okretanje ka liberalnoj demokratiji u zapadnom stilu nije moguće u bliskoj budućnosti. Jedini postmiloševićevski premijer Srbije koji je prihvatio te vrijednosti bio je Zoran Đinđić. Ubijen je 2003. Rijetki ugledni političar koji se, generalno, zalagao za njih u Putinovoj Rusiji bio je Boris Njemcov. On je 2015. ubijen nadomak Kremlja.
Zapravo, jedna od odlika srpske politike nakon Miloševića je postojanje ultranacionalističke opozicije. Zbog toga je vladajuća elita na oprezu, a zvanično priznanje nezavisnosti Kosova skoro nezamislivo, čak i ako je bio sklon da krene tim putem, što je diskutabilno. Vučić je svoju političku karijeru počeo pod okriljem Vojislava Šešelja, ekstremnog nacionalističkog zagovornika velike Srbije, kojeg je međunarodni sud 2018. osudio za ratne zločine.
Isto tako postoji ultranacionalistička tendencija u ruskoj politici, nekada previše neprimjerena za Putinov ukus, ali sada sve glasnija zbog rata u Ukrajini. U mjeri u kojoj elementi u moćnim vojnim i krugovima bezbjednosnih službi saosjećaju sa ovim stavom, djeluje izvjesno da će igrati neku ulogu u određivanju tona buduće ruske politike.
Možemo samo spekulisati o tome ko će naslijediti Putina. Međutim, sudeći na osnovu iskustva Srbije, čak i kraj Putinovog autoritarizma i rata u Ukrajini neće donijeti ni istinsku demokratiju Rusiji niti opuštene odnose sa zapadom.
TEKST JE PREUZET IZ “FAJNENŠL TAJMSA”
PREVOD: N. BOGETIĆ
