FOTO: DAJANA KOVAČEVIĆ/USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Što više pokušavamo uspostaviti kontrolu nad vlastitim mislima, to im više dajemo na značaju, više na njih obraćamo pažnju i sa istima se stapamo i posljedično misli kreću da kontrolišu nas.
Kako to funkcioniše?
Zamislimo da već neko vrijeme pokušavamo da položimo veoma težak ispit. Jedan pokušaj, drugi pokušaj, treći pokušaj, neuspjeh za neuspjehom. Nakon nekoliko neuspjeha počinju da nam se javljaju sljedeće misli “dosad sam morao/la položiti ovaj ispit”, “baš sam glup/a”… Vjerujući u te misli, da smo glupi i da ne možemo da položimo ispit, polako gubimo volju i prestajemo da spremamo i druge ispite, odustajemo od ispita, a možda i od fakulteta. Misao kojoj smo povjerovali je uticala na odabir našeg ponašanja. Ne možemo znati da li ćemo pasti ili položiti ispit dok to iskustveno ne doživimo, tj. dok ne izađemo na ispit.
Možemo li zaista kontrolisati vlastite misli?
Nemoj misliti na roza slona. Šta se desilo? Na isti način funkcioniše i ona čuvena “misli pozitivno”. Naš um stalno misli, to mu je posao i ne možemo da ga spriječimo u tome, ali naš posao nije da povjerujemo u svaku svoju misao. Pored toga što um stalno misli, on većinu vremena misli negativno i to o nama, našoj budućnosti ili prošlosti.
Šta onda možemo da uradimo?
Prije svega možemo sebi da postavimo niz pitanja kojim ćemo pokušati da doznamo da li nas um laže ili ipak ne. Da li zaista ima smisla zahtijevati od sebe da se nešto moralo desiti, da smo nešto morali uraditi, a realnost nam govori suprotno? Da li ima smisla da zahtijevamo od sebe da smo morali položiti ispit iako realnost govori da nismo morali i dokazuje nam to tako što se to nije ni desilo? Da li zaista zbog nekoliko neuspjeha da sebe okarakterišemo kao glupe i odustanemo od svega? Da li zbog jedne ili dvije probušene gume bacamo cijela kola? Ako u zdjeli s jabukama nađemo jednu koja je gnjila, da li čitavu zdjelu da bacimo?
Sasvim je OK da imamo preferencije i da bismo voljeli da se neke stvari dese ili da se neke nisu desile, ali zahtijevati da nešto mora da se desi, nema mnogo smisla. Sasvim je OK i da nismo zadovoljni nekim dijelovima sebe, da želimo da ih popravljamo, ali da odbacimo sebe u potpunosti, ni to nema smisla. Sasvim je OK da bismo voljeli da smo dosad položili onaj ispit, ali zaista nismo morali. I sasvim je OK da osjećamo nezadovoljstvo povodom svojih neuspjeha, ali mi smo i dalje osoba, ni glupa, ni pametna, samo osoba koja nije položila ispit.
Druga stvar koju možemo da uradimo kada nam se javljaju misli koje nam više odmažu nego pomažu, misli poput “baš si glup/a”, “totalni si promašaj”, “nikada ništa nećeš uspjeti”… jeste da primjetimo misao, ne da povjerujemo u nju, samo da je primjetimo. Možemo primjetiti misao i pustiti je da ode kako je i došla, spontano i prirodno misli dolaze i odlaze, i odabrati akcije i ponašanja koja su za nas važna i smislena bez obzira na katastrofična predviđanja našeg vlastitog uma.
Mi ne možemo promijeniti biologiju mozga, kao što ne možemo uticati na disanje, otkucaje srca, varenje… Ako svaki put povjerujemo u misao koja nam više odmaže nego pomaže, dajemo joj dozvolu da nas kontroliše i onda često dolazi do povlačenja, izbjegavanja i sužavanja života. I sa mislima možemo raditi stvari koje su za nas važne i smislene.
Misli neće nikada nestati, ali se kroz lični rad može uticati na promjenu odnosa prema njima.
Kroz REBT psihoterapiju se posebno bavimo odnosom prema sadržajima vlastitog uma, te radimo i na redefinisanju tog odnosa, a sve u cilju življenja života vrijednog življenja.
Autor: Snježana Ivanović, MA psihologije i psihoterapeut pod supervizijom
(Tekst je realizovan u saradnji sa Udruženjem građana psihološko savjetovanje „Alba“, povodom Sedmice mentalnog zdravlja)
