FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
U opštini Biskupija nema biskupa, tu žive Srbi koji se o Vidovdanu okupljaju u Manastiru Lazarica. Biskupija je centar Kosova, koje se nalazi usred Hrvatske, na desetak kilometara od Knina.
Autor: Milkica Milojević
Ovo Kosovo se ne bori za nezavisnost, ovdje se vodi borba za dostojanstven život i za očuvanje tradicije, srpskog jezika i ćirilice.
Dalmatinsko Kosovo, ili Kosovo polje u Dalmaciji, čini osam sela koja su prije rata pripadala kninskoj opštini. Uz put i prugu koji vode ka Drnišu, na obalama rijeke Kosovčice, sćućurila su se sela Kaldrma, Orlić, Markovac, Riđane, Zvjerinac, Ramljane, Uzdolje i naravno Biskupija, koja je, iako sjedište opštine, takođe selo.
Prije rata na ovom Kosovu je živjelo oko 5.500 stanovnika, danas ih je tek nešto više od 1.000. Prije rata, u doba Jugoslavije, skoro svi Kosovljani su bili zaposleni u preduzećima i imali redovne plate, danas se mnogi „snalaze“.
Ali, čemu priča! Bilo pa prošlo, idemo dalje! Jer, ovo Kosovo, dalmatinsko, ne živi u prošlosti, nego je okrenuto budućnosti i mladim okretnim ljudima novog doba.
Odbornik u Beogradu, načelnik u Biskupiji
Jedan od takvih je, bez sumnje, Milan Đurđević (35), načelnik opštine Biskupija, mladi politikolog, sa diplomom beogradskog Univerziteta.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
Kao dječak je, bježeći od „Oluje“, napustio svoje selo Ramljane, u Beogradu se školovao i, može se reći, započeo političku karijeru. Bio je odbornik beogradskoj opštini Zvezdara, ali samo jedna mandat, jer je odlučio da sve to batali i vrati se kući.
– Ovdje u Dalmatinskom Kosovu, ja sam u svojoj kući, dobro mi je i trudim se da bude dobro i svim mojim sugrađanima – kaže Đurđević.
Prvih godina nakon povratka bilo je, kaže, povuci – potegni, ali danas mještani Kosova žive sasvim pristojno, mada mnogo rade.
– Posla sada ima, ali su plate male, tako da većina porodica uz redovni posao radi i na svojim imanima – kaže načelnik.
Besplatan vrtić
Đurđević je vajda jedini političar na Balkanu, koje hvale svi: i Srbi i Hrvati, i sugrađani i načelnici komšinskih opština, čak i politički protivnici.
– Nije ni to dobro, kad te previše hvale – kaže Đurđević.
Ali, valjda ljudi znaju šta je dobro. Jer, dobro je što je nedavno u Biskupiji otvoren vrtić, koji je besplatan za svu djecu. Besplatne su i instrukcije za učenike, koje se održavaju u zgradi opštine, kao i usluge gerontodomaćica, koje brinu o starim i iznemoglim ljudima.
Kako besplatno? Lijepo. Malo novca iz opštinskog budžeta, malo projekti i očas posla se „zatvori finansijska konstrukcija“. Sve se može kad se hoće i kad se zna posao.
U malu opštinu Biskupija, kroz projekte, kapne nešto novca i iz propračuna Republike Hrvatske, nešto i iz evropskih fondova i svima dobro.
Kako se to radi dobro zna i Radmila Berić, predsjednica udruženja, ili kako se zvanično zove, Udruge „Žene Kosovske doline“.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
Radmila i njene drugarice svoju misiju su započele prije deset godina u napuštenoj i devastiranoj osnovnoj školi u selu Riđane, koju su preuredile u pravi socijalno edukativni centar.
Prve akcije provedene u ovom idiličnom ambijentu na obali rijeke Kosovčice bile su skromne. Danas ovo udruženje ima 17 zaposlenih i nekoliko desetina saradnica, te godišnji budžet od oko tri miliona kuna, ili 400.000 evra.
– Uskoro ćemo potpisati ugovor vrijedan 1,5 miliona kuna, projekat je već odobren. Kroz taj projekat 30 žena će dobiti posao i u narednih šest mjeseci će, kao gerontodomaćice, brinuti o 180 usamljenih starih ljudi – kaže Radmila.
Servise za pomoć starim ljudima u srpskim zajednicama uspostavile su i u Erveniku, Benkovcu, Kninu i Kistanju, s tim da u svakom mjestu kao gerontodomaćice rade žene iz tih sredina.
Briga o starima je tradicija ovog udruženja. Već prvih povratničkih dana ispostavilo se da u srpskim sredinama u Dalmaciji ima mnogo nezaposlenih žena i mnogo starih ljudi o kojima nema ko da brine. Sabrali su dva i dva i krenuli u akciju.
U dnevnom centru Udruženja okupljaju se bake i djedovi, koji se ovdje druže, razgovaraju i zajedno ručaju i to pravu domaću hranu, na kašiku, koju im sprema profesionalna kuvarica. A tu je i medicinska sestra, da im izmjeri tlak i šećer i da korisne savjete.
„Žene Kosovske doline“ imaju i sadržaje za djecu i malde, tačnije za Kosovljane svih generacija.
Za djecu organizuju izlete, ekskurzije i ljetnje kampove, kako bi mališani upoznali i druge krajeve Hrvatske, gdje žive Srbi. Nedavno su prokrstarili od Šibenika do Vrgin Mosta.
– Djeca iz Uzdolja treba da znaju da srpske djece ima i u Dalju u Slavoniji. Na taj način želimo da ih oslobodimo te manjinske stigme, da znaju da su, ustvari, bogatiji, zato što govore dva jezika i znaju dva pisma – kaže Radmila.
Škola srpskog i ćirilice
Kosovljanke su posebno ponosne na svoju Kreativnu školu srpskog jezika i ćirilice.
– Naša djeca idu u školu u Knin, gdje se srpski jezik uči po takozvanom “C modelu”, ali to je samo mrtvo slovo na papiru. Koliko djeca kroz taj program nauče, najbolje se vidi po tome što ne znaju ni ko je bio Vuk Karadžić, dok ne dođu kod nas – kaže Radmila, koja je po struci profesorica razredne nastave, što će reći učiteljica.
U kreativnoj školici djeca kroz igru, čitanje, razgovor i pjesmu upoznaju srpsku kulturu, književnost i tradiciju i nauče, ali zaista nauče, ćirilicu. Školicu u Riđanima pohađa 24 djece iz svih sela opštine Biskupija, dakle iz Dalmatinskog Kosova.
Svoje „područno odjelenje“ ova škola ima i u Đevrskama, gdje nastavu pohađaju i đaci iz Skradina, Varivoda i Kistanja. I u Đevrskama je razred pun, imaju čak 36 đaka.
Iako se u ovu školu ide vikendom, djeca ne izbjegavaju nastavu. Naprotiv, jedva čekaju da osvane subota.
– Stvarno rado dolaze, a i mi se trudimo da sadržaji budu i zabavni i korisni. To je naš način da se borimo protiv asimilacije, koja je u gradovima tiha, ali efikasna – kaže Radmila.
Srećom, u Dalmatinskom Kosovu djece ne manjka. Eto i Radmila Berić ih ima troje i njih troje je rođeno u tri države: jedno u Srbiji, jedno u BiH i jedno u Hrvatskoj. Takav je izbjegličko – povratnički život.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
I tajnica Udruženja Dragana Petrović ima troje djece u dobi od 11 do 22 godine.
– Moj sin Marko je imao samo dvije godine kad smo se vratili. Nije nam bilo lako, ali izgurali smo – kaže Dragana.
I Željana Vujatović (38) iz zaseoka Vrbnik polje je majka troje djece. Kćerka Đurđa (12) i sin Mihajlo (7) idu u školu u Knin, a najmlađi Damjan (5) u vrtić u Biskupiji. Plus druženja i treninzi. A to u prevodu znači da tata i mama ne izlaze iz auta. Jer, u Kosovu, ovom dalmatinskom, nema javnog prevoza, osim đačkog autobusa, koji klincima ponekad nije baš „na ruku“.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
– Nama je ovdje dobro, ima prostora za igranje, družimo se sa drugom djecom, ali eto roditelji nas moraju vozakati, šta da im radim – kaže simpatična Đurđa.
Željana je zaposlena kao gerontodomaćica, brine o šestoro starih ljudi iz Vrbnika i Ramljana. Njen suprug Siniša (45) zaposlen je u Kninu, u fabrici. Kad se s posla vrate kući čeka ih – opet posao. Željanu kuća i djeca, Sinišu poljoprivredni radovi i malo stado od 30 ovaca.
– Dobro nam to dođe, imamo dovoljno hrane za svoje potrebe. I inače je lijepo živjeti na selu, život je ovdje koliko toliko mirniji i normalniji, nego u gradu – kaže Željana.
Ne žali se. Kuću su obnovili, djeca su zdrava i vesela, druže se sa komšijama iz sela.
– Imaju ovdje još dvije – tri mlade porodice, pomažemo jedni drugima. Ali, tužno je što mnogi, koji su se vratili poslije rata, sada odlaze. Sve je više zaključanih kuća u našem Kosovu – kaže Željana.
I dok se na pitomu Kosovsku dolinu spušta mrak, vrijedni Kosovljani uključuju televizore, da čuju šta ima novo u Briselu i hoće li biti kakvog rješenja za Kosovo, pardon Kosmet, ili će se, daleko bilo, opet zakuvati. Znaju oni dobro, kako je kad se zakuva.
Godišnjica Kosovskog boja
Manastir Lazarica u selu Zvjerinac u Dalmatinskom Kosovu je jedno od kultnih okupljališta Srba iz cijele Dalmacije. Izgrađen je krajem 19. vijeka i osveštan 1889. godine na 500. godišnjicu Kosovskog boja. Te godine, u čast jubileju, otvoren je i kameni most na rijeci Kosovčici, pritoci Krke.
– Bilo je to u vrijeme kada je gradonačelnik Knina bio Aleksandar Katić. Po njemu i danas nosi ime jedna ulica u Kninu – kaže načelnik Biskupije Milan Đurđević.
Stanica rijetkih vozova
Jedino mjesto u Dalmatinskom Kosovu, gdje se danas može vidjeti tabla sa nazivom „Kosovo“ je željeznička stanica u selu Zvjerinac.
Kroz tu stanicu, na nekad prometnoj pruzi, danas rijetko prolaze vlakovi ili vozovi, a još rijeđe se u Kosovu zaustavljaju.
– Pravo da vam kažem, ne znam zašto Hrvatske željeznice ne ukinu tu stanicu, samo džaba plaćaju zaposlenike – kaže jedan mještanin.
Kad je primijetio da snimamo stanicu, pitao nas je da li smo iz Beograda.
– Džaba slikate, neće ovo više nikad biti vaše! Ovo je Kosovo, što bi rekli vi Srbi, srce Hrvatske – poručio je lokalani „šeret“.
Inače, na području opštine Biskupija, dakle u Dalmatinskom Kosovu, živi oko 84 odsto Srba i nešto više od 10 procenata Hrvata. Međuetnički odnosi su, tvrde, dobri.
Ime i porijeklo
Po narodnom predanju Dalmatinsko Kosovo je dobilo ime, jer su se ovdje još u srednjem vijeku naselili Srbi sa Kosova i Metohije. Milan Đurđević je uvjeren da je to predanje i istorijski utemeljeno.
– Naš se kraj odvajkada zove Kosovo i nama lokalcima, i Srbima i Hrvatima, to nije zanimljivo. Jedino se novinari iznenade kada vide da postoji Kosovo u Hrvatskoj – kaže Đurđević.
