Cijene hrane su važna i aktuelna tema u Bosni i Hercegovini. Mnogi građani primjećuju razliku u cijenama hrane između Bosne i Hercegovine i zemalja Evropske unije. Cijene hrane u Bosni i Hercegovini su veće nego životni standard većine građana, a potrošačka korpa jedne četveročlane porodice je skuplja od njihovih mjesečnih primanja u većini slučajeva. Razlozi za to su raznoliki, uključujući slabe poljoprivredne kapacitete, logističke izazove, visoke troškove uvoza, poreze i inflaciju.

Sve ove faktore je važno razumjeti kako bi se razvile efikasne mjere i politike u cilju olakšavanja pristupačnijeg snabdijevanja hranom i smanjenja cijena hrane. Ako uporedimo cijene hrane u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini, bitna razlika je to da Njemačka podmiruje oko 70 posto svojih potreba za hranom iz vlastitih izvora i jedan je od najvećih proizvođača poljoprivrednih prehrambenih proizvoda. S druge strane, u Bosni i Hercegovini je izuzetno slaba proizvodnja hrane u odnosu na potencijale i već je to jedan od razloga zbog čega je kontrola i nivo cijena u Njemačkoj relativno niži s obzirom da se dominantno ne oslanjaju na uvoz kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom.

Govoreći na tu temu, ekonomista Igor Gavran ukazuje i da je dodatni razlog činjenica da je „sam odnos države prema proizvodnji hrane u Evropskoj uniji daleko bolji i postoji ogromna mreža i obim poticaja svim proizvođačima, tako da su proizvođačima troškovi manji što drastično smanjuje troškove proizvodnje, a samim tim omogućava niže cijene na policama“

“Njemačko tržište je ne samo mnogo konkurentnije, u smislu da ima puno veći broj ponuđača i trgovaca sa uticajem, već je veliki broj vodećih trgovaca domaći, dok u Bosni i Hercegovini imamo veliku ulogu stranih trgovačkih lanaca kojima je jedini interes i cilj poslovanja da što više prodaju robe iz svojih zemalja, po što višim cijenama i da što veću količinu novca iznesu iz BiH”, kaže Gavran.

Dodaje i da Njemačka, kao i mnoge druge zemlje Evropske unije, ima politiku tretiranja hrane na jedan potpuno drugačiji način od ostalih roba, u smislu da se hrana oporezuje niže ili da se u nekim slučajevima čak nikako ne oporezuje što opet čini bitnu razliku u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.

“U Bosni i Hercegovini imamo potpuno nenormalan pristup da je ista stopa PDV-a na hranu i na luksuzne proizvode. Vlasti odbijaju godinama da to promijene. Ideja niže stope PDV-a se kontinuirano odbacuje, a to je također jedna od stvari koja bi mogla napraviti razliku. Kada je riječ o ovom periodu visoke inflacije, u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama Evropske unije vlade su poduzimale mjere djelovanja protiv inflacije i na neki način su djelovale na umanjivanje inflatornog šoka, dok u Bosni i Hercegovini ničega toga nije bilo, a poštivanje zakona i propisa je na puno nižem nivou nego u Evropskoj uniji”, ističe Gavran.

Poljoprivreda vlastima nije važna

Isto mišljenje s njim dijeli i ekonomski analitičar Faruk Hadžić, s tim da dodaje još jedan faktor, a to su daleko veće plate na Zapadu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, te da građani ne troše veći dio svog dohotka na hranu već na neke druge proizvode.

“Zbog toga je moguće kroz konkurenciju trgovačkih lanaca i ostalih aktera da cijene ne budu tako visoke. Slijedeći problem je to što imamo visoke transportne troškove na proizvode koji se uvoze u Bosnu i Hercegovinu, u smislu da će neki proizvod koji dolazi iz Njemačke, logički biti jeftiniji tamo nego u BiH, upravo zbog tih transportnih distributivnih troškova”, pojašnjava Hadžić.

“Postoji više faktora koji mogu utjecati na cijene hrane i teško da se može u nekom kratkom roku drastično promijeniti situacija u Bosni i Hercegovini, osim eventualno da se smanji poresko opterećenje kako bi radnici imali veće plate, što bi značajno utjecalo poboljšanje životnog standarda”, dodaje.

Objašnjavajući zašto Bosna i Hercegovina, uprkos činjenici što ima sve preduslove da u značajnoj mjeri proizvodi vlastitu hranu to ne radi u dovoljnoj mjeri, ekonomski stručnjak i analitičar Zoran Pavlović pojašnjava da je to iz razloga što je politika praktičkog razmišljanja domaćih rukovodilaca na nivou entiteta i države takva da je poljoprivreda nevažna u poslovima koji se događaju, zato što je zahtjevna i što o njoj treba voditi brigu, a na neki način kod sklapanja poslovnih aranžmana nema prostora da se tu neko ugrađuje.

“Jedini ministar spoljne trgovine koji je nešto radio u korist poljoprivredne proizvodnje bio je Mirko Šarović. On je radio na tome da se otvore tržišta za naše proizvođače mesa, mleka, jaja i poljoprivrednih proizvoda. Ne može se domaća proizvodnja hrane prepustiti sama sebi, a to je upravo situacija u kojoj se trenutno nalazimo”, kaže Pavlović.

“S druge strane imamo uvozničke lobije i uvoznike koji su naučili da na razne načine zarađuju dobar novac zarad visokih cena u maloprodaji, imamo maloprodavce koji su u situaciji da vrlo lako i rado uzmu veću zaradu na prehrambenim artiklima nego što je zakonom to dozvoljeno. Tako da je to čitav lanac koji na neki način koristi inflaciju kao kategoriju zbog koje hrana treba da bude po toj ceni”, dodaje.

Nedovoljna kontrola marži

Kao konkretan primjer Pavlović navodi činjenicu da su bosanskohercegovački građani litru jestivog suncokretovog ulja plaćali i više od šest konvertibilnih maraka (tri eura), a da je danas njegova cijena i do tri puta manja (malo više od jednog eura). Prema njegovim riječima, kad bi se uzeo završni račun Bimala iz Brčkog, vidjelo bi se da je prošle godine zarada zbog toga bila 25 miliona konvertibilnih maraka (12,8 miliona eura), a da ove godine toga nema.

“U toj celoj igranki oko cena hrane, svi pomalo nalaze svoj interes tako da i kada država, odnosno entiteti, odrede maksimalnu maržu za pojedine proizvode, veletrgovci ali i proizvođači nađu način da cenu povećaju. Navest ću drugi primer koji je vezan za jednu litru trajnog mleka. Litra mleka je poskupela na 2,6 konvertibilnih maraka (1,3 eura), a danas je već pala ispod dve konvertibilne marke (jedan euro), dok je celo vreme cena litre mleka kod proizvođača farmera nepromenjena. Dakle, ekstra profit se vrlo lako stvara u vreme inflacije, a najveći je greh kada se to radi na teret hrane”, ističe Pavlović.

Podsjetio je na to da je krajem prošle godine tržišna inspekcija otišla da provjeri da li se maloprodavci drže zakonom propisanih marži. Rezultat je bio da su benzinske pumpe u maloprodaji bile kažnjene u Republici Srpskoj sa 3,5 miliona konvertibilnih maraka (1,8 miliona eura), a u Federaciji BiH sa 1,5 milion konvertibilnih maraka (770.000 eura) kazni zbog toga što su prodavali gorivo po većoj cijeni nego što je marža (25 feninga (13 eurocenti) po litru) za to bila definisana.

“Nažalost, mi nismo taj propis o mahinaciji marži dovoljno razradili, pa je trgovcima lakše da plate kaznu odmah ili da se žale, pa ne plate nikada i da nastave na isti način da žive i rade, prodaju robu i potkradaju kupce. Ono što je moralo da se doda kao kategorija kazne za firme, odnosno maloprodavce je da im se zabrani rad na sedam dana i da se opasuju nekom crvenom trakom da se zna da nisu poštovali kategoriju maksimalne marže na pojedine artikle i da im se zatvori kompletan objekat kako bi svi kupci i konačni korisnici znali da je to firma koja ih potkrada. S druge strane imamo udruženje potrošača koja ukazuju na te i takve probleme, ali njih niko ne sluša”, ukazuje Pavlović.

I građani da budu kao inspektori

Dodaje kako bi ministarstva trgovine mogli pokrenuti Viber broj za prijavu nenormalnih cijena na tržištu da svako od građana praktično bude inspektor na terenu, a da oni u ministarstvima samo odlaze na teren i obilaze ekstremne slučajeve. Za takvo nešto, kaže, „treba volja, želja i pamet“.

“Ako sami ne znaju, onda neka koriste konsultante i eksperte, ali da se uredi tržište hrane i goriva. Dakle, rešenje je u kontroli, kažnjavanju i zatvaranju objekata. Dugoročno, PDV na osnovne životne namirnice mora biti ukinut jer kupiti jednu veknu hleba i platiti PDV i kupiti skupi Mercedes i platiti PDV je kategorija koja je nepoštena i jednom i drugom kupcu. Dakle, ukinuti PDV-a na hranu, lekove i dečije potrebe jer nam je natalitet užasno opao”, poručuje Pavlović.

Značajno poduzimanje mjera bh. vlasti je od suštinske važnosti kako bi se suzbio nekontrolirani rast cijena hrane i divljanje tržišta. Povećanje efikasnosti nadzora tržišta hrane, veća transparentnost u lancu snabdijevanja, adekvatna podrška poljoprivredi i ruralnom razvoju te borba protiv korupcije su ključni koraci za smanjenje cijena hrane u Bosni i Hercegovini.

akta.ba