Da li je norveški državni naftni fond formula uspjeha u svijetu biznisa i vođenja zemlje i da li je ovakav model primjenljiv u drugim državama?
Ova zemlja doživljava ekonomski procvat pronalaskom nafte u svom moru početkom šezdesetih godina prošlog vijeka (tada po BDP-u rangirana kao Grčka ili Španija). Sam pronalazak nafte nije od presudnog značaja za današnje stanje države, iako je najznačajniji, a koraci koje država preduzima i način dugoročnog kapitalističkog razmišljanja je ono što će je dovesti do današnjeg ekonomskog giganta.
Uvidjevši da je koncentracija ekonomije na samo jednu njenu granu neodrživi koncept i da donosi više štete nego koristi, poučeni iskustvom svojih komšija (Engleza i Holanđana) koji su upravo načinili tu grešku, vlada donosi odluku da osnuje "Državni penzioni fond global" (ne miješati ga sa "Državnim penzionim fondom Norveške" osnovanim 1967.godine) ili "Naftni fond" 1990. godine.
Prema zvaničnim podacima, fond se bavi ulaganjem akumuliranog kapitala od nafte i gasa u tri segmenta poslovanja – berzu, obveznice i nekretnine.
Po izvještaju iz 2015. godine strategija ulaganja je sljedeća: na berzama širom svijeta (u razne kompanije i industrije) se ulagalo 60% kapitala, 35% u obveznice stabilnih zemalja i korporacija koje imaju jako finansijsko tržište i 5% u nekretnine širom svijeta (poslovne zgrade, prostori na eksluzivnim lokacijama i logistička postrojenja – fabrike, skladišta).
Najveći državni fond na svijetu
Iako na svijetu postoji dosta državnih fondova sa sličnom namjenom i načinom poslovanja (UAE, Kina) ovaj se izdvaja jer je najveći na svijetu. "Naftni fond" je 2017. godine premašio hiljadu milijardi dolara – 195 hiljada dolara po glavi stanovnika.
Fond ima udjela u 9.000 različitih kompanija u 74 zemlje svijeta. Posjeduje 1,5% svjetskog broja akcija i vrijednost mu je tri Norveška godišnja BDP-a.
Zakonom je regulisano da niko ne može da dira taj novac, odnosno ne može da ga troši, samo vlada ima pravo da raspolaže godišnjim prihodom gore pomenutog poslovanja u svrhu daljeg investiranja i poslovanja. Investira se u druge zemlje, po principu ako Norveškoj krene loše, negdje drugo će ići na bolje.
Najznačajnija i najisticanija politika ulaganja ovog fonda je stroga kontrola poslovne etike firmi i oblasti u koje ulaže svoj novac, što je veoma neobičan i konzervativan pristup za fond ove veličine i njegove ogromne prihode.
U nepoželjne kompanije spadaju one koje imaju veze sa korupcijom, proizvodnjom oružja, duvanskom industrijom, kršenjem ljudskih prava i prava radnika, narušavanjem ekološkog sistema… Fond ne smije ulagati u firme prije nego što one izađu sa javnom ponudom (IPO).
U posljednjih nekoliko godina vlada (fond) izlazi iz poslova proizvodnje ruda u korist obnovljive (zelene) energije i takvi potezi izazivaju polemike zbog osnovne uloge fonda, a to je briga o Norveškom narodu, njihovoj stabilnosti, ušteđevini i budućim naraštajima.
Ovakvo poslovanje fonda i njegov uticaj donosi benefit cijelom svijetu u raznim sferama. Na primjer, uticaj na velike kompanije kao što su Alphabeth (majka firma Googlea) i Facebook u problemu transparentnosti poslovanja, filtriranja i odbacivanja lažnih vijesti na njihovim servisima i razlike u platama među polovima.
To je prava moć ovog fonda i samim tim Norveške države – moć da učestvuje i oblikuje svjetsku ekonomiju.
Put ka jakoj i dobroj državi dolazi iz znanja i obrazovanja koje je u Norveškoj besplatno upravo zbog finansiranja iz ovog fonda.
Njihov uticaj na svjetsko tržište i poslovanje sa velikom odgovornošću, prvenstveno za svoj narod, ali i za svijet, navodi na pitanje da li je takav sistem primjenljiv i u drugim sredinama?
S obzirom da je model poslovanja ovog fonda javno dostupan, a da ogroman novac od nafte nije svima dostupan, dolazimo do zaključka da ovo nije sistem po kome druge zemlje mogu da rade doslovno, ali mogu mnogo naučiti iz njega, prije svega o etici poslovanja, obrazovanju, skromnosti, vladavini prava…
