Granica ekstremnog siromaštva, po metodologiji Svjetske banke, iznosi 1,90 dolara na dan po paritetu kupovne moći. Stručnjaci u Svjetskoj banci su pravdali takvu razinu nacionalnim prosjekom najsiromašnijih zemalja svijeta.
Svjetska banka je 2015. godine osnovala Komisiju za globalno siromaštvo. Cilj rada Komisije bio je odgovor na kritike, kao i njihovo usvajanje, upućene Svjetskoj banci oko metodologije u monitoringu globalnog siromaštva te oblikovanje jasnih preporuka za što kvalitetniji i nijansiraniji izračun i tumačenje siromaštva. Te su preporuke bilo korištene u nedavno izdanom izvještaju Svjetske banke koji se odnosi na stanje svijeta u 2015. godina.
Osnovna zamjerka upućivana Svjetskoj banci od devedesetih naovamo zasnivala se na procjeni da je granica ekstremnog siromaštva isuviše niska i da daje iskrivljenu sliku društvenih i ekonomskih prilika. Granica ekstremnog siromaštva, po metodologiji Svjetske banke, iznosi 1,90 dolara na dan po paritetu kupovne moći. Stručnjaci u Svjetskoj banci su pravdali takvu razinu nacionalnim prosjekom najsiromašnijih zemalja svijeta. Tu su liniju zadržali i nakon promjene metodologije, samo su dodali još dvije: na razini 3,20 dolara dnevno i 5,50 dolara dnevno. Te bi razine trebale predstavljati prosjek u srednje razvijenim i razvijenim zemljama.
Usredotočimo li se strogo na naznačene razine rezultati su sljedeći: 11.8 % svijeta živi u ekstremnom siromaštvu, približno 27% barata dnevno s manje od 3,20 dolara dok tek nešto manje od pola svjetskog stanovništva na raspolaganju svaki dan ima manje od 5,50 dolara. Usporedimo li situaciju s krajem prošlog stoljeća kad je oko 30% ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, trend je pozitivan. No, ako i ovakav skroman rast linije čini da gotovo pola svjetskog stanovništva spada spada među siromašne, svaki oblik trijumfalizma je u najmanju ruku ciničan.
Također, ovogodišnji izvještaj je, sukladno spomenutim preporukama, nijansiraniji. Tako je uvedena i linija “društvenog siromaštva” koja raste što je društvo bogatije. Tim se konceptom prepoznaje činjenica da siromaštvo nije samo suha, dekonstekstualizirana brojka, već društveno i relacijsko iskustvo. Nadalje, prepoznaje se i da potrošnja ili prihod nisu dovoljne mjere životnog standarda. Ako u računici uključimo pristup obrazovanju i osnovnoj infrastrukturi kao nečemu što osigurava država, onda broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu raste na čak 18,3%.
Pored toga, izvještaj dovodi u pitanje i kućanstvo kao primarnu jedinicu analize. Naime, time se pretpostavlja da su primanja u kućanstvu ravnomjerno raspoređena. Međutim, kako analiza pokazuje, teret siromaštva je neravnomjerno raspoređen na žene i djecu. Tako postoje kućanstva koja su iznad razine siromaštva, ali žene koje žive u njima zapravo žive u ekstremnom siromaštvu.
Iako su podaci i više nego jasni te sasvim razvidno ocrtavaju osnovni problem svijeta, pored klimatskih promjena, njihov prijevod u političke odgovore još je daleko od realizacije.
M.K. (Bilten)
