Više od dva miliona hektara poljoprivrednog zemljišta - neiskorišenog. A da je drugačije mogli bismo zadovoljiti 80 posto potreba ove zemlje. Ovi podaci zvuče strašno i trebali bi da nas brinu, a posebno ukoliko na njih dodamo činjenicu da je više od pola miliona ljudi u socijalnoj potrebi. Ovi podaci mogli biti, vjerovatno, još alarmantniji da postoji statistika o tome koliko ljudi živi u apsolutnom, a koliko na ivici siromaštva.
Zašto na vlastitoj zemlji stojimo žedni, gladni i bosi?
Dobro došli u bogatu zemlju s više od pola miliona gladnih, zemlju miliona hektra čiju polovinu ne obrađujemo jer smo bogati, a gladni. Posmatrajući političku situaciju koju kreiraju oni što smo ih birali shvatamo da se o tlu što nas hrani, grije i napaja priča kao o zauzetim foteljama s minimum odgovornosti. Ali nikada o formiranju Ministarstvo poljoprivrede na državnom nivou.
“Trenutno imamo oko milion hektara neobrađene zemlje koja se obrađivala prije rata, zemlja koja se radila i gdje se proizvodilo 80 posto potreba ove države”, ističe Nedžad Bićo, predsjednik Udruženja poljoprivrednika FBiH.
Nije tako samo s hranom. U Federaciji se pašnjaci protežu na 452.000 hektara, a deficit mlijeka nam je više od 100 miliona maraka, barem u 2022. Nije bilo bolje ni godnama ranije, samo je prošla bila rekordna.
“Godine 2009. deficit je bio 67 miliona i konstantno je rastao. Prošle 2022. on je iznosio 111 miliona KM. Mislim da je bio nedovoljan budžet u poljoprivredi”, kaže Sandi Salkić, predsjednik Odbora za poljoprivredu u Parlamentu FBiH.
Federacija se zakonski obavezala da će budžet za poljoprivredu biti između tri i šest posto od ukupnog budžeta, ove godine nemamo ni tri. Umjesto 200 miliona maraka dato je 160. Niskim ulaganjima, a još nižom proizvodnjom sebe nužno stavljamo u zavisnički položaj. Pa nam cijenu hljeba diktira rusko-ukrajinski rat, rat zemalja s kojima čak ni ne graničimo.
“Država se okrenula uvozu - onome što je njima lakše. Uvoziti jeftiniju robu sumnjivog, lošijeg kvaliteta, jer u to ne mora ništa da ulaže”, naglašava Bićo.
Loša situacija u poljoprivredi decenijski je problem. Subvencije su minimalne, a jedini koji imaju korist od subvencija zapravo su građani. Najbogatije zemlje Evrope ujedno su i najveći izvoznici hrane, poput Francuske, Njemačke, Nizozemske. Da imamo potencijala - zvuči kao uvreda i utjeha.
“U Federaciji ima 721.000 hektara obradive površine, u RS-u milion hektara, od čega je svega 300.000 hektara obrađeno. To je veliki potencijal koji je neiskorišten, a taj prostor je dostatan da proizvodimo hranu sami za sebe”, kaže Vjekoslav Vuković, potpredsjednik Vanjskotrgovinske komore BiH.
Postoji problem i tome najbolje svjedoče poljoprivrednici Odžaka svojim nedavnim protestom. I poslije zakonski provedenog javnog konkursa za dobijanje državne zemlje pod zakup, 21 sudske presude u korist njihovu i Općine, ne dobijaju saglasnost ministarstva Posavskog kantona i time ne mogu biti uvedeni u listu posjeda, samim tim ni korisnici zemlje ni korisnici subvencija. Stotine hektara ostat će, kako stvari stoje, neobrađeno.
“Ispolitizirano je sve, a kamoli ko će dobiti nešto da radi. U početku su to bili neki nacionalni interesi, hrvatski-bošnjački, ali iza te priče kad to neko uzme više ne postoje ničiji interesi već interes krupnog kapitala”, ističe Juro Kopačević, predsjednik Udruženja poljoprivrednika Žito Odžak.
U zakonu o poljoprivednom zemljištu stoji da je zemljište prirodno bogatstvo i dobro od općeg interesa za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu, da uživa posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe, osim kad to nije. A nije kada je u 2019. i 2020. oko tri hiljade investitora promijenilo namjenu gotovo četiri miliona kvadratnih metara poljoprivrednog zemljišta. Ako pogledamo tržište, da li ćemo tada vidjeti čija je ovo zemlja, a ako ne, čija je ovo naša zemlja?
Izvor: Akta.ba
