Živimo u svijetu koji se suočava s mnogim destruktivnim i međusobno povezanim krizama: porastom nejednakosti, klimatskim promjenama, siromaštvom, zagađenjem okoliša i kršenjem ljudskih prava. Sadašnji gospodarski sustav prolongira i pogoršava takvo stanje.
Piše: Sam Cossar-Gilbert
U proteklih trideset godina neoliberalni fundamentalizam pretpostavio je korporativne i financijske interese društvenim i ekološkim standardima kroz politike privatizacije, liberalizacije trgovine i deregulacije. Ako se ekonomija sastoji od dodjele i distribucije oskudnih resursa, kao što tvrde mnogi sveučilišni udžbenici prve godine studija, onda su trideset godina neoliberalnih ekonomskih politika promašaj. Kao društvo stvorili smo više bogatstva nego ikada prije, ali nismo u stanju podijeliti ga pravedno, dok u isto vrijeme uništavamo okoliš koji nam svima pripada.
Potrebna nam je nova ekonomija za 21. stoljeće. Da bismo sačuvali našu planetu moramo slušati što kažu lokalne zajednice i društveni pokreti diljem svijeta koji već iznalaze pravedna i održiva ekonomska rješenja za društvene i ekološke izazove. Ovdje donosimo pet takvih rješenja.
1. Javne usluge za sve kroz pravedno oporezivanje
Od zdravstvenih klinika u Južnoj Africi, pitke vode u Urugvaju pa do javnog prijevoza u Beču, javne službe ispunjavaju potrebe stotina milijuna ljudi širom svijeta. Osim toga, one potiču gospodarsku aktivnost i zbog toga mogu preuzeti vodeću ulogu u pomaku prema održivijoj ekonomiji. Da bi to postigle, javne službe moraju osigurati smisleno sudjelovanje lokalnih zajednica kroz sustave poput participacijskog proračuna, veće transparentnosti, strožih ekoloških standarda u radu i javnim nabavkama te ostvarivanju obaveznog univerzalnog prava na usluge.
Da bismo svima osigurali pristup javnim službama i uslugama potrebno je uvesti pravednu i redistributivnu poreznu politiku. Umjesto više poreznih olakšica, trebamo više oporezivanja multinacionalnih korporacija, financijskih transakcija, dobitaka od kapitala i bogatih pojedinaca.
Porezni rajevi koštaju vlade širom svijeta stotine milijardi dolara. Da bismo spasili Planetu od globalnog zatopljenja trebaju nam pravedni porezi koji će financirati razvijanje energetskih alternativa. Primjerice, Friends of the Earth International izračunao je da bi prihodi koji će nestati u poreznim rajevima između 2015. i 2030. godine bili dovoljni da financiraju napajanje pola Planete sa sto posto javno kontroliranom obnovljivom energijom.
2. Povećati društveno vlasništvo i kooperativizam
Širom svijeta više od milijardu ljudi članovi su zadruga, tj. kooperativnih kolektiva koji predstavljaju ključni dio “društvene i solidarne ekonomije”, koju Međunarodna organizacija rada definira kao koncept koji obuhvaća organizacije koje proizvode robu, pružaju usluge i daju znanje, istodobno provodeći društvene i gospodarske projekte. Osnovni princip solidarne ekonomije ponovno je uspostavljanje kontrole nad gospodarstvom od strane običnih ljudi. Načela solidarne ekonomije temelje se na kolektivnoj moći, demokratskom odlučivanju, autonomiji žena, transparentnosti, održivosti, samoupravljanju i ravnopravnoj raspodjeli gospodarskih dobitaka.
Zadruge proizvode i distribuiraju robe i pružaju usluge u milijunskim iznosima svaki dan: od hrane koju jedemo u hotelima, tvornica u kojima radimo do kreditnih sindikata u koje odlučimo uložiti ušteđevinu. U Quebecu u Kanadi deset posto sveukupne gospodarske aktivnosti proizlazi iz solidarne ekonomije, dok su u Brazilu milijuni ljudi na taj način spašeni od siromaštva.
Međutim, bez dovoljne potpore ovakve inicijative mogle bi zapeti na putu od malih projekata do transformacijskih rješenja sa širim društvenim i ekonomskim utjecajem. Moramo im stoga osigurati zadovoljavajući pristup financijama i odgovarajuće regulatorne okvire, te gledati i učiti od novih ‘kooperativnih gradova’ (sharing cities, op. prev.) poput Seula i Amsterdama.
3. Podržati lokalna tržišta i poštenu trgovinu
Lokalna i regionalna gospodarstva koja su međusobno povezana pravednim trgovinskim odnosima okosnica su održivog društva. Ali, liberalizacija trgovine na nepošten način je promijenila igru, uvodeći pravila u korist multinacionalnih tvrtki. To je dovelo do urušavanja (‘utrke do dna’) društvenih i ekoloških standarda.
Ono što nam treba je trgovinski sustav utemeljen na suradnji a ne konkurenciji. Politika mora omogućiti vladama da smanje trgovinu ekološki i društveno štetnim proizvodima te uvesti ‘klauzule prioriteta’ koje države obvezuju na poštivanje međunarodnog prava i garantiraju da su ljudska prava zakonski superiorna u odnosu na trgovinske ugovore.
U odnosu na multinacionalne tvrtke, lokalne zajednice i lokalne tvrtke znatno veći udio svojih prihoda vraćaju natrag u lokalno gospodarstvo. Studija Sveučilišta u Kaliforniji pokazala je da kada građani svoje potrepštine kupuju na lokalnim poljoprivrednim pijacama (farmers’ markets, op. prev.), dvostruko više novca ostane lokalnoj zajednici u odnosu na kupovinu u supermarketima. Promocija lokalne i agroekološke proizvodnje također eliminira štetni prijevoz robe koji proizvodi velike količine ugljika.
Mnoge vlade već su prepoznale važnost lokalnih gospodarstava: programi poput “od farme do škole” u Brazilu, SAD-u i Francuskoj favoriziraju održivo proizvedenu lokalnu hranu u školskim kantinama, dok npr.Indonezija ima fond kojim podupire seoska gospodarstva tako što radi na poboljšanju lokalnih javnih sadržaja i poduzeća.
4. Stvoriti ‘ekonomije svrhe’ vrednovanjem dobrobiti ljudi i okoliša
U svijetu u kojem dominira neoliberalizam, ekonomski rast i konkurentnost tretiraju se kao ciljevi sami po sebi a ne kao način da se dostigne neki viši cilj. Takav stav pogoršava nejednakost u svijetu, dok eksploatacija prirodnih resursa nadmašuje brzinu kojom se okoliš može regenerirati ili apsorbirati zagađivače.
Osnovni cilj ekonomske organizacije trebao bi biti ispunjavanje potreba društvenih zajednica, a u harmoniji s okolišom. BDP bi trebao biti mnogo manji prioritet i trebao bi biti zamijenjen nekim novim pokazateljima napretka. Kako tvrdi ekonomistica Kate Raworth , “današnje ekonomije po defaultu dijele i degenerativne su, te moraju planski postati distributivne i regenerativne”.
U takvim gospodarskim uvjetima, demokratski odgovorne vlade išle bi na to da daju prioritet zdravstvu, obrazovanju i korištenjuu obnovljivih izvora energije kroz subvencije i druge mjere, dok bi smanjivale ili obustavile štetne aktivnosti poput rudarstva i proizvodnje oružja.
To se već događa ponegdje: u dijelovima Latinske Amerike vlade sprovode koncept ‘dobroga življenja’. Postoje i povezane tranzicijske inicijative u Indiji pod imenom “ekološki swaraj“, dok u Europi imamo Tranzicijsku mrežu gradova.
5. Zakoni kojima bi se dokinula moć velikih korporacija
Brojni su primjeri zloupotrebe ljudskih prava od strane najvećih korporacija: od zajednica u Indoneziji koje su izgubile domove zbog plantaža palminog ulja, rijeka u Kolumbiji koje su u toj mjeri onečišćene rudnicima uglja da lokalno stanovništvo više ne može pecati, do stanovništva u Nigeriji koje stradava zbog otvorenog plamena (natural gas flares, op. prev.) koji dolazi iz rafinerija i cjevovoda unatoč tome što je takvo što ilegalno.
Dobrovoljna korporativna odgovornost ili ‘samoregulacija’ nije dovoljna. Potrebni su pravno obvezujući međunarodni propisi kojima se reguliraju i kontroliraju multinacionalne tvrtke. Međuvladina radna skupina Ujedinjenih naroda (IGWG) već radi na stvaranju takvog obvezujućeg instrumenta, a 2017. godine donesen je i francuski zakon o “dužnosti skrbništva” kojim su francuske tvrtke postale odgovorne za djelovanje protiv ljudi i okoliša bilo gdje u svijetu.
Vlade također moraju intervenirati kako bi razbile nacionalne, regionalne i globalne monopole i oligopole kako bi se stvorili ravnopravniji uvjeti za mala poduzeća, zadruge i javne službe.
U svim tim područjima već postoje rješenja za siromaštvo, nejednakost i uništavanje okoliša. Izazov je povećati kapacitete za njih i preobraziti gospodarstvo tako da služi na dobrobit ljudima i prirodi.
Foto: Pixabay.com
