Odlukom Kine da početkom ove godine zabrani uvoz PET plastike, nije pukao samo „brak“ između zapadnih izvoznika otpada i kineskih uvoznika, već je na pomolu i „razvod“ između zaštitnika okoline, biznismena i političara u zapadnim zemljama. S druge strane, kako otpad u svakom slučaju ima svijetlu budućnost, jer se očekuje da već do 2025. trgovina otpadom dostigne vrijednost od rekordnih 340 milijardi dolara, u posao se uveliko uključio organizovani kriminal. Procjena italijanskih nevladinih organizacija je da mafija godišnje ubere oko 20 milijardi eura na „uklanjanju“ opasnog otpada, koji završava zakopan na njivama, u moru i u temeljima zgrada širom Italije.
Kampanja za recikliranje otpada jedan je od rijetkih primjera gdje su se na istoj strani našli aktivisti koji se bore za čistiju okolinu i biznismeni koji se bore za što veći profit. U igri je veliki novac a računica je jednostavna: recikliranje plastike i aluminijske ambalaže, mnogo je jeftinije nego njihova izvorna proizvodnja, a čistija okolina je u svemu tome besplatan bonus.
Godinama, jedan od najvećih kupaca plastike spremne za reciklažu bila je Kina, što je sasvim razumljivo imajući u vidu da je ova zemlja postala globalna fabrika koja snabdijeva zapadne potrošače svime i svačim, od igle do lokomotive i to pojeftino. Biznis je išao kao po loju, zapadnoevropske kompanije su prikupljale plastični otpad koji su domaćinstva, po sili zakona, već izdvojila od ostalog otpada, presovali plastiku i slali brodovima u Kinu, a iz Kine su stizale pare. Prljavi, i skupi dio posla oko pretapanja i pretvaranja u novu „čistu“ plastiku tako je elegantno prepušten Kinezima, što se vlasnicima zapadnih kompanija za upravljanje otpadom jako svidjelo. Nema potrebe za ulaganjem u vlastita postrojenja za preradu i okolina je čistija.
Idila je naprasno okončana početkom ove godine, kada je Kina zabranila uvoz PET plastike, plastičnih boca i kutija, što inače čini veliki dio plastičnog otpada, jer se ni njima ne isplati patiti sa recikliranjem ove vrste plastike. Uvoziće oni i dalje plastični otpad, ali samo visoko kvalitetan i to onoliko koliko njima treba. I dok kompanije koje su do sada pristojno zarađivale preprodajući plastični otpad Kinezima vrište, apelujući na svoje vlade da nešto učine, vlasti uglavnom mudro ćute čekajući da vide dalji razvoj situacije, jer neko suvislo rješenje za sada nemaju.
Kineskom odlukom nije pukao samo „brak“ između zapadnih izvoznika otpada i kineskih uvoznika, već je na pomolu i „razvod“ između zaštitnika okoline i biznismena. Najbolji primjer je Velika Britanija, gdje je sistem do sada glatko funkcionisao. Lokalne vlasti su prikupljale otpad i potom ga prodavale specijalizovanim kompanijama koje su ga izvozile u Kinu.
Ima otpada, ali nema kupaca
Sad kada je kineski kupac odustao, logično je i da su njihovi dosadašnji snabdjevači izgubili ekonomski interes da kupuju otpad od lokalnih vlasti. Ono što je neočekivano je da lokalne vlasti sada prijete da će onda i oni prestati preuzimati ovaj otpad od građana, iako su godinama obavezu odvajanja i recikliranja otpada opravdavali „višim ciljevima“, prije svega čistijom i zdravijom okolinom.
Alternativno rješenje koje se nudi, jer nešto ipak mora da se uradi sa milionima tona plastike koja se svakog dana gomila, je da se kroz spaljivanje ovaj otpad upotrijebi kao gorivo za proizvodnju struje. Očekivano, borci za za zaštitu okoline ovakve ideje su dočekali na nož, ukazujući da bi šteta bila veća od koristi jer bi otrovne materije iz plastike samo umjesto u zemljištu završile u zraku, podjednako ili još gore trujući ljude koji žive u blizini ovih lokacija.
Jedino dugoročno i održivo rješenje je izgradnja pogona za procesiranje otpada, ali to zahtjeva investicije i manje je profitabilno od pakovanja otpada i slanja u Kinu.
Problem plastičnog otpada poslednjih mjeseci postao je hit tema i među političarima, nakon istraživanja koja su pokazala da je plastika našla svoj put i do okeanskih dubina, polako trujući i istrebljujući sve što pliva, a preko podzemnih voda plastične čestice stigle su i do vode za piće. Koliko je čitava galama stvar realne zabrinutosti političara, a koliko stvar trenutne mode drugo je pitanje, jer efektivna rješenja podrazumijevaju dodatne troškove koje neko mora da plati, ili porezni obveznici ili firme koje proizvode i koriste plastičnu ambalažu. A kada dođe do para, obično se entuzijazam brzo izgubi i rokovi za rješenje problema prolongiraju barem za 15 do 20 godina, dovoljno da aktuelni političari ne moraju brinuti o tome.
Kako otpad postaje poklon
Plastika nije jedini problem kada se radi o otpadu. Trend potrošne elektronike, od mobitela, kompjutera pa do ostalih elektronskih spravica, kombinovan sa „planiranom zastarjelošću“, tako dragoj proizvođačima, za posljedicu ima rastuće planine odbačenih i pokvarenih uređaja. Teoretski, onaj ko prodaje elektroniku ima i obavezu da je propisno reciklira, ali ovaj dodatni trošak nastoji se izbjeći na sve načine. Najčešće, izvozom starih kompjutera i mobitela u Afriku i Aziju, gdje oni najsiromašniji među siromašnima, ručno pokušavaju iščupati ono što vrijedi iz matičnih ploča i ostalih dijelova. Najprimitivnija i jedino dostupna metoda u ovim slučajevima je ručno potapanje elektronskih komponenti u kiselinu i čekati da kiselina „pojede“ neupotrebljive dijelove. Koliko je takav posao dobar za zdravlje, nije teško zaključiti.
Iako je uvoz ovog smeća sa Zapada zabranjen u većini afričkih i azijskih država, praksa je nešto sasvim drugo. Uglavnom se ovaj otpad deklariše kao polovna oprema, još upotrebljiva i prodaje se budzašto ili čak i „donira“ kao vid pomoći siromašnom jugu, jer je jeftinije pokloniti staru opremu nego platiti trošak recikliranja. Procesori i ostali dijelovi računara i mobitela sadrže, između ostalog, izuzetno vrijedne metale, poput zlata i srebra, ali da bi se došlo do njih treba pretopiti stotine hiljada matičnih ploča da bi se sve to isplatilo.
Naravno, postoje i potpuno automatizovani procesi za preradu elektronskog otpada gdje posao rade mašine. Problem sa automatskim postrojenjima je taj što je postojeća oprema skupa, košta oko stotinu miliona dolara, i isplati se samo ukoliko prerađuje barem sto hiljada tona elektronskog otpada godišnje, što je jedna od najvećih prepreka za mala tržišta. Potencijalno rješenje dolazi iz Indije, gdje su lokalni poduzetnici napravili manje mašine koje procesiraju elektronski otpad i koje koštaju oko dva miliona dolara, pri čemu su rentabilne već kod prerade 2.000 tona elektronskog otpada. Naravno, sve je relativno, pa je i ovih 2.000 tona za Indiju „mala količina“, ali bi za balkanske državice i slična mala tržišta ovo mogao biti problem.
Postoji i treće rješenje, isprobano i često korišteno od strane organizovanog kriminala. Uklanjanje otpada, bilo da je riječ o plastici, elektronskom, hemijskom ili nuklearnom otpadu, uvijek je skupo, ako se radi propisno. Ali ukoliko se naplati puna cijena, a potom otpad samo onako baci negdje daleko, profit je izuzetan.
Otpad u temeljima, ekstra profit u džepovima
Procjena italijanskih nevladinih organizacija je da mafija godišnje ubere oko 20 milijardi eura na „uklanjanju“ opasnog otpada. Tako su zabilježeni slučajevi da su italijanska mafija i ostali kriminalci godinama otrovni otpad jednostavno ukrcavali na brodove, a potom ga samo izručili u more blizu afričkih obala. Da ih ne bi optužili za rasizam, podjednako su tretirali i vlastite sugrađane, pa je tako godinama otrovni otpad sa industrijalizovanog sjevera Italije, završavao zakopan na njivama pored sicilijanskih sela. Ova praksa nije se ograničavala samo na Siciliju, već se počela primjenjivati i u ostatku Italije.
Napredna varijanta igre sa otpadom na brodovima je, da se otrovan otpad, hemijski i radioaktivan, ukrca na brod a brod potom potopi i to nedaleko od italijanske obale, jer čemu trošiti pare na gorivo do Afrike. A zarada je dvostruka: prvo su debelo naplatili uklanjanje otpada, a potom naplate još i osiguranje za brod, koji je ionako bio krntija i teško da bi mogao daleko stići, ali osiguranje to ne može dokazati.
No, poslovni model da se maksimizira profit kroz kresanje troškova nije zaobišao ni mafiju. Što da se gube vrijeme i pare transportujući otpad sa sjevera na jug Italije, kad se jednostavno može zakopati i u komšiluku, pri čemu su omiljene lokacije temelji objekata u izgradnji, stambenih blokova, tržnih centara, pogona. Rupa u zemlji je već tu, a svejedno se temelji nečim moraju napuniti, pri čemu je dodatna ušteda da će trebati manje betona. Da li radioaktivni materijal blagotvorno djeluje na čvrstoću temelja ili ne, građevinski inžinjeri tek treba da utvrde.
Biznis sa otpadom u svakom slučaju ima svijetlu budućnost – već do 2025. očekuje se da će trgovina otpadom dostići vrijednost od rekordnih 340 milijardi dolara. Tehnološki napredak, roboti i vještačka inteligencija možda će ubrzo zbrisati čitave industrije, ali otpad neće nestati i kako stvari stoje biće ga još više. Ekonomski razvoj i količina otpada idu ruku pod ruku, odnosno što smo bogatiji to više smeća proizvodimo. Kako Afrika i Azija imaju tendenciju ne samo drastičnog povećanja broja stanovnika već i namjeru da se iščupaju iz siromaštva, logično je očekivati da će i količina otpada koju „proizvode“ višestruko porasti. Jedina nepoznanica u tom slučaju je a šta će onda Evropljani i Amerikanci sa svojim otpadom i kome da ga utrape, makar i kao „donaciju“.
Dražen Simić
