Njemačka zna i u najboljim vremenima stegnuti kaiš administraciji kako bi privredi bilo lakše i bolje. A to je osobina kakvu u poratnim godinama nikada nismo vidjeli na ovim prostorima
PIŠE: ELDAR DIZDAREVIĆ
Svjedoci smo posljednjih godina velikog iseljavanja, odnosno svojevrsnog egzodusa mladog i radno sposobnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Glavna odrednica za njihovo bolje sutra je Njemačka. S obzirom na to da je nakon rata u BiH samoupravni socijalizam na ovim prostorima zamijenio neoliberalni kapitalizam koji je na snazi i u Njemačkoj, sada se s pravom možemo pitati zašto kapitalizam funkcionira u Njemačkoj, ali ne i u BiH?
Prva stvar koju prije odgovora na ovo pitanje trebamo pojasniti je slijedeće. Nama je, naime, nametnuto mišljenje da je kapitalizam najbolji i gotovo savršen ekonomski sistem koji postoji, a u kojem sve funkcionira savršeno. No, to nije tačno. Kapitalizam nisu samo Njemačka, Švajcarska, Švedska i SAD. I Afrika je dobrim dijelom kapitalistička. Kapitalizam sam po sebi, dakle, ne znači neminovno i ekonomsko blagostanje. Istini za volju, neke od najbogatijih zemalja danas na planeti su zaista kapitalističke, baš kao što su i neke od ekonomski najjadnijih zemalja danas u svijetu također kapitalističke. Što nas onda neminovno dovodi do stepena demokratičnosti društva, no to nije dio ove priče.
Pogledajmo sada neke generalne stvari prema kojima se razlikuju BiH i Njemačka. Prvo, Njemačka je ogromno tržište i to je daleko važnije od činjenice da je u toj zemlji na sceni kapitalizam. Danas samo u Berlinu živi više ljudi nego u cijeloj BiH. Druga je stvar, koja se nama baš i neće svidjeti, to što Njemačka ima znatno inteligentnije stanovništvo. Prema uglednoj studiji “IQ and the Wealth of Nations” dvojice psihologa (R. Lynn i T. Vanhanen), prosječan koeficijent inteligencije ljudi u Njemačkoj iznosi 103, a u BiH samo 90 te je među najnižim u Evropi (zapravo, jedino Srbija u Evropi ima niži IQ koeficijent od nas). I da ne bude zabune s tim u vezi. U ovoj se studiji misli na pametno, inteligentno stanovništvo, a ne na obrazovano, kako se to kod nas često pogrešno izjednačava. Između pametnog i obrazovanog ne mora nužno stajati znak jednakosti. Naprimjer, i u BiH i u Njemačkoj imamo ljekare. Ljekari iz BiH, čak i kada rade u Njemačkoj, tek su puki operativci koji se samo striktno pridržavaju propisanog protokola za liječenje pojedinih bolesti, dok se njemački ljekari pored toga bave i istraživačkim i naučnim radom te raznim drugim stvarima. Što nas opet vraća na stepen razvijenosti i društva u cjelini. Kako god, već te dvije stvari donose veliku prevagu na stranu Njemačke. No, idemo dalje.
Pogledajmo sada sam ekonomski sistem. I u BiH i u Njemačkoj je na snazi najradikalniji oblik kapitalizma - neoliberalni. No, bosanski i njemački neoliberalni kapitalizam nisu identični. Dok smo mi u BiH u potpunosti preuzeli neoliberalizam bez imalo kritičnosti i potvrde u praksi, Nijemci su razvili svoju verziju neoliberalnog kapitalizma koji nazivaju ordoliberalizam. U čistom neoliberalizmu, kakav se primjenjuje kod nas, temeljna je postavka laissez-faire (francuski doslovno “pustite neka svako čini šta hoće i neka sve ide svojim tokom”), odnosno ostavite učesnike na tržištu na miru bez intervencije države. U ordoliberalizmu se pak jako naglašava uloga države u osiguravanju punog potencijala slobodnog tržišta. Državna intervencija u ordoliberalizmu ima ključnu ulogu u sprečavanju kriza koje bi rezultirale depresijom. Pojednostavljeno, ordoliberalizam je ekonomska i politička teorija i praksa koja na najbolji način nastoji pomiriti slobodno tržište sa kvalitetnom socijalnom zaštitom i snažnom ulogom države u privredi. Tu leže osnovne razlike između sistema kapitalizma u BiH i Njemačkoj.
Dok mi u potpunosti i bespogovorno prihvatamo sve ideje neoliberalizma koje se serviraju iz Chicago School of Economics, Nijemci od svega toga uzimaju samo ono što zaista funkcionira u praksi. Pojednostavljeno rečeno, njihovi ekonomisti za razliku od naših nisu puki operativci, odnosno razmišljaju svojom glavom. Nakon ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke inflacija je u toj zemlji rasla brže nego u Evropi. Pametnom intervencijom njemačke Bundesbanke domaća je valuta malo potcijenjena, tako da se njemačka privreda brzo našla u prednosti nad glavnim konkurentima. Manipuliranjem kursom njemačke marke osigurana je visoka konkurentnost njemačkih proizvođača i danas se može slobodno reći da je upravo to jedan od glavnih razloga zbog kojeg je Njemačka postala izvozna velesila. Njemačka privreda i danas mnogo više izvozi nego što uvozi, pri čemu se domaća potrošnja drži na niskim nivoima, zbog čega im američki Treasury Department konstantno upućuje kritike.
Kada je Njemačka ušla u monetarnu uniju, automatski je izgubila i moć kontrole nad kursom valute. No, njemački ekonomisti su brzo našli novo pragmatično rješenje sa manipuliranjem drugih varijabli troškova, a sve u cilju da njemačka privreda ostane konkurentna. U tu je svrhu, između ostalog, provedena i takozvana Agenda 2010, koja je danas poznata i kao Hartzova reforma, koja je pak uglavnom bila koncentrisana na tržište rada. Nakon reforme u Njemačkoj je došlo do drastičnog pada postotka stalno zaposlenih, a povećano je zapošljavanje preko privatnih agencija. Pri tome raste broj takozvanih mini i midi poslova. Mini posao je, kako se opisuje na Advance.hr, radni odnos u kojem je poslodavac oslobođen plaćanja uobičajenih doprinosa, poput poreza i zdravstvenog osiguranja. Pri tome treba naglasiti da je trenutno u Njemačkoj svaki peti radnik (20 posto ukupno zaposlenih) zaposlen na mini poslu, a dvije trećine zaposlenih osim mini posla nemaju nikakav drugi.
Osim toga, njemački su ekonomisti opet odlično iskoristili prednosti zajedničke valute i monetarne unije. Danas se naprimjer zna da je za odlične rezultate njemačke privrede više zaslužna monetarna unija nego sama njemačka konkurentnost. Tome u prilog svjedoče podaci o trgovinskom bilansu Njemačke sa ostalim članicama EU. Njemački privrednici imaju veoma jeftin pristup kapitalu, dakle intervencijama države kamatne stope na kredite su veoma niske. A krediti su motor i pokretač razvoja u kapitalizmu. Kada su jeftini, daju prednost kompletnoj privredi da bude konkurentnija. U takvoj situaciji radnici drugih zemalja članica EU, kao i iz zemalja koje nisu članice Unije, mogu raditi daleko više i daleko bolje od njemačkih radnika, ali im to neće donijeti nikakvu konkurentnu prednost jer su njihovim kompanijama krediti skuplji nego njemačkim. Naravno, to Nijemci opet pametno kombiniraju sa tehnološkom superiornošću koju posjeduju odranije, a koja im osigurava više nivoe profita koji se potom dalje može ulagati u stručno obrazovanje radnika, istraživanje, razvoj i unapređivanje novih tehnologija.
Osim svega pomenutog, Njemačka tradicionalno ima i veoma striktne mjere štednje u javnoj upravi, koje podrazumijevaju smanjenje budžetskog deficita i rezanje svih javnih troškova. I u Njemačkoj bi komercijalne banke, kao i kod nas u BiH, kredite radije odobravale državi nego privrednicima. Ali mjere javne štednje i rezanja troškova jednostavno primoravaju banke da kredite plasiraju privredi. Za razliku od nas ili drugih rastrošnih zemalja iz EU koje “žive na dug”, Njemačka zna i u najboljim vremenima stegnuti kaiš administraciji kako bi privredi bilo lakše i bolje. A to je osobina kakvu u poratnih dvadesetak i kusur godina nikada nismo vidjeli na ovim prostorima. A ta osobina, uz sve ostalo gore pobrojano, ujedno je i odgovor na pitanje zašto kapitalizam funkcionira u Njemačkoj, ali ne i u BiH.
