Prošlo je skoro dvadeset godina, od kada sam išla na kurs demografije. Još tada su nas učili kako se u Africi i Aziji odvija demografska "eksplozija", kako će jednog dana "armija" Afrikanaca i Azijaca krenuti u pohod i završiti u Evropi, gdje ljudi u trci za novcem više nemaju vremena da imaju djecu.
Demografi su to uvijek znali. A ipak, danas, sa otvorenim ustima, gledamo statistiku, kako će ove godine u Njemačku doći 800 000 izbjeglica, a da će ih sljedeće godine vjerovatno biti još više. Potpuno isto je to i sa Kinom. Ekonomisti su znali, da Kina ne može beskonačno da raste. Oni su znali ako komunistička Kina preko berze igra u kapitalizmu, onda kapitalizmu pripada i recesija. Tako "usporavanje" Kine ne bi trebalo nikoga iznenaditi. Ipak, danas se gotovo svi osjećaju iznenađeni.
Čini se gotovo sigurno da se, globalna ekonomija koja je u cjelini ponovo na vrhumcu svog poslovnog ciklusa, nalazi u silaznoj fazi. I taj pad pokrenut je upravo u Kini. U Kini se akumulirala serija neuravnoteženosti, koja prijeti kao balon izaći na površinu i kinesku, te preko nje, cijelu svjetsku ekonomiju usporiti. Čini se, da smo do te prelomne tačke već došli.
Finansijska tržišta šalju očajnički SOS. Kineske akcija nastavljaju da padaju, čak i kada država u velikoj mjeri interveniše na berzi. U Kini se upravo sada dešava jedna od najvećih nacionalizacija u istoriji. Zato što državna intervencija kao podrška kineskoj berzi, ustvari nije ništa drugo do ogromnog otkupa privatne imovine od strane države. Nacionalizacija se obično odvija na korak od granice zakona. U Kini, naprotiv prolazi izuzetno skupo i paradoksalno, čak i po zapadnim standardima, potpuno legalno. Država kupuje ono što niko za nerazumne cijene neće. Procjenjuje se da je trenutno za podršku tržišta uložena 141 milijarda dolara. To je iznos koji čini tri četvrtine češkog BDP-a. I opet to nefunkcioniše. U ponedjeljak, 24. avgusta, kineska berza pala je za 8,5%. Pala bi i više, da sa mnogim akcijama nije bilo automatski prekinuto trgovanje radi postizanja maksimalnog dnevnog limita za pad. Na tržištu je normalno "pucanje balona cijena".
Ali Kina je zbog svoje veličine, ključna svjetska ekonomska sila. Zbog svoje povezanosti sa Kinom, već su se pojavili prvi znaci nastanka negativnih efekata na njenu privredu, ali i u Južnoj Koreji, Tajvanu i Japanu. Stoga je jasno da se kineski problemi preljevaju dalje i širit će se postepeno po cijeloj planeti.
Dolazi i bit će još pada u kineskoj potražnji robe. Cijene robe zato padaju. Nafta tipa Brent je tako od početka godine jeftinija za 21%, doživljava najdužu seriju nedeljnih gubitaka za posljednjih 29 godina i još uvijek nije stigla do dna. Tržište se sprema na velike promjene u industriji zbog jeftinije robe. To je veliki problem, na primjer Rusiji, koja zavisi od izvoza nafte.
Kina nije svijetu pomogla ni dva puta slabljenjem svoje valute juana od 3%, zato što se 3% čini previše malo za to da bi se Kina spasila, ali dovoljno da pokrene novu rundu sveobuhvatnih "valutnih ratova" u kojima se države guraju, koja će više vještački potcjeniti svoju valutu, i tako osigurati veći podsticaj svojim izvoznicima. "Valutni ratovi" već stvarno dobijaju zamah. Nedavno su devalvirali svoju valutu Kazahstan i Vijetnam. Ostale države će ih slijediti.
Konačno, briga od oštrog pada u Kini, gura prema padu berze ne samo u Kini. I svjetske berze imaju za sobom najgoru sedmicu u ovoj godini, a sa tim to sigurno ne završava.
Teško je naći tipičniji obrazac globalne ekonomije, koja je ušla u silaznu fazu privrednog ciklusa. I kada se u takvoj situaciji vratimo u Evropu, možemo dodati još dva faktora: Veliki imigracijski val koji Evropu ekonomski i politički iscrpljuje, i Grčku, čija saga još nije ni blizu kraja.
Na prvi pogled to je smrtonosna kombinacija za evropsku privredu, zar ne? Ali pogledajmo na stvari nepristrasno. Već veoma, doista veoma dugo se bojim da, neodgovorna politika (ne samo) Evropske centralne banke koja se sastoji od kupovine drugorazrednih obveznica i gomilanjem i puštanjem u opticaj ničim pokrivenog i novog štampanog novca, je opasna. To bi u vrijeme početka dugotrajnog obnavljanja povjerenja potrošača moglo dovesti do neočekivano snažne inflacije.
Ali sada se čini da će sve u bliskoj budućnosti biti malo drugačije. Evropa ima nevjerovatnu sreću u nesreći. Zaista izgleda da joj takav dugotrajan period povjerenja potrošača nije pružen. Prije, nego je mogla osjetiti duži period rasta, naime opet blago usporava. Osnovni uslov za izbijanje inflacije zbog toga nestaje. U isto vrijeme pad cijene robe prouzrokuje više pad, negoli porast što će dalje voditi BDP u ludilo.
Možda se pogled na usporavanje evropskog rasta ne čini previše privlačnim, međutim moramo imati na umu tri stvari:
Prvo, Češka trenutno nezapamćeno jako raste pa tako ima dobar "jastuk" kako bi evropski pad solidno izdržala.
Drugo, Češka je snažno vezana za njemačku privredu, a ta se ponaša neuobičajeno: Njemačka je tokom posljednje krize u Evropi dokazala da je u stanju da nevjerovatno iskoristi seljenje poslovanja iz manje srećnih zemallja i tako znatno osnaži svoju poziciju na evropskom tržištu, što je preneseno dobra vijest i za nas.
Treće, do sada smo se mogli bojati da će eurozona dožvijeti ekonomski rast, poboljšanje potrošačkog raspoloženja, a postepeno tokom godine ili dvije i bujicu inflacije. Ali sada se sve pod uticajem Kine mijenja. Kao najvjerovatniji scenarij sada imamo, a na osnovu, Kinom potpuno novo razdjeljenih karata, da će eurozona prolaziti kroz nekiliko faza niskog rasta, jedva oko nule ili nešto malo preko nule, a koji je spojen sa ekstremno niskom inflacijom i niskim kamatnim stopama.
Mogu zamisliti i gora scenarija. U suštini i nemamo se na šta žaliti.
Izvor: AC24.cz
Sa češkog prevela Mirjana Tešanović
