Toga dana gradonačelnik je nosio bijelo odijelo. U londonskom Cityju takva stvar ne može proći nezamijećeno, ali Milan Bandić sasvim sigurno nije htio ostati nevidljiv. U scenariju koji pomalo nalikuje grčkom, iz dva mala privatna mlažnjaka u vlasništvu Deutsche Banka tog se vrućeg srpanjskog jutra 2007. na Stanstead aerodrom pored Londona uz gradonačelnika iskrcalo još desetak hrvatskih konzultanata, novinara i članova uprave Zagrebačkog holdinga.
Povod? Izuzetno povoljna cijena zaduživanja koju bi bilo šteta propustiti. Na što će se potrošiti zaduženih 300 milijuna eura? Vidjet ćemo, rekao je Bandić, dogovorit ćemo se. U londonskom uredu Deutsche Banka bili su zbunjeni publikom koja je stigla na potpisivanje ugovora. ”Nije običaj”, rekao je službenik u tamnoplavom prugastom odijelu koji je odbijao otvoriti vrata sve dok mu netko iznutra nije naredio da neprikladno odjevenoj grupici osigura prostoriju, vodu i sendviče, ali da je pažljivo zaključa dok se čeka potpisivanje ugovora.
Zagreb zasad uredno plaća svoje dugove, nedavno se zadužio drugi put, kako bi isplatio dospjelu prvu rundu obveznica, a onda još i namaknuo nešto dopunskog novca, vjerojatno za neki od novih gradonačelnikovih projekata. Mnogi, međutim, nisu redoviti s otplatom. Tu počinje velika priča o Deutsche Banku, najvećoj njemačkoj banci i trenutačno najopasnijoj financijskoj instituciji u Europskoj uniji. Najmanji problem su same obveznice, tu je banka uglavnom samo aranžer ili jamac. Problem su financijske izvedenice, u velikoj mjeri utemeljene na paketiranju takvih neotplativih dugova, s kojima je banka zašla u opasnu zonu rizika, koji, s obzirom na veličinu Deutsche Banka, pođu li stvari ukrivo za sobom može povući financijski sustav cijele Europske unije. U takvim situacijama prijetnja bankarskom bankrotom prestaje biti financijski problem i pretvara se u prvorazredno političko pitanje.
Dijagnoza je jasna i zastrašujuća: dogodi li se najgori scenarij, Deutsche Bank će se urušiti izazivajući kaos na globalnom financijskom tržištu. Svi koji su ikada povjerili novac DB-u od tog će ga trenutka htjeti što prije izvući. Banka danas raspolaže s više od 1,8 tisuća milijardi eura i veliko čišćenje zahvatilo bi svako poru globalnih financija. U tom scenariju, koji se ipak najvjerojatnije neće dogoditi, bile bi paralizirane cijele ekonomije, nestali bi milijuni poslova, mnoga bogatstva bi isparila zauvijek.
Vlasti u državama Europske unije dosad se, kada je riječ o problemima s europskim bankama, nisu iskazale koordiniranom akcijom. Još od Islanda i Grčke EU je zagušen populističkim bijesom spram bankara, što političarima sužava prostor za akciju. Štoviše, upravo je Njemačka dosad bila najglasniji oponent iskupljivanja banaka na račun Unijinih poreznik obveznika. Bilo kakav pokušaj njemačke države da se uključi u spašavanje Deutshe Banka bio bi politički visoko radioaktivna akcija, pisao je nedavno New York Times, nakon što je američko ministarstvo pravosuđa odrezalo DB-u kaznu od 14 milijardi dolara samo zbog tri utvrđena slučaja neregularnog poslovanja s financijskim izvedenicama. Problem je, međutim, što je jedini preostali osigurač globalnog bankarskog sustava upravo spremnost politike da bankama pruži zaleđe u slučajevima kriznih situacija. A poslije neka stvari rješava pravosuđe.
Janis Varufakis danas ima svoj trenutak sreće. Velika je ironija, naime, da će prvi test čeličnog pravilnika o iskupljivanju banaka njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea, njegovog proto-neprijatelja, vjerojatno morati biti primijenjen baš na banku u Schäubleovom vlastitom dvorištu. Njemačka vlada danas doduše tvrdi kako do državnog iskupljenja banke neće doći, kako je to isključeno, ali danas malo tko u to vjeruje. Europska centralna banka za takve je slučajeve, ne imenujući posebno DB, predložila mehanizam privremenih bail-outa, ali teško je vjerovati u njihovu deklariranu privremenost.
Problem Deutsche Banka je višeslojan. Čak i ime zavarava. Banka je ogroman biznis napravila na inozemnim tržištima, nedostaje joj upravo čvrsta domaća baza i potpora koju na fragmentiranom njemačkom bankarskom tržištu uživaju banke koje rade s građanima i malim domaćim tvrtkama. Unatoč tome što je najveća financijska institucija u Njemačkoj i ključni kreditor u pozadini njemačke izvozne mašinerije, Deutsche Bank zapravo odavno nije njemačka banka. To je prije svega velika globalna investicijska banka, ne previše različita od Goldman Sachsa. Zato je uostalom i Bandić putovao u londonski City, gdje je srce DB-ova međunarodnog investicijskog biznisa, a nije išao u Frankfurtsku Taunuslange 12, gdje je nominalno sjedište banke. Jednako tako, u borbi za održavanjem svoje godinama visoke profitabilnosti, banka je visokozadužena i u usporedbi s njenim konkurentima. Otprilike polovica njene 1,8 tisuća milijardi eura teške imovine povezana je uz trgovinske aktivnosti, značajnim dijelom uz one kojima tržišna cijena nije poznata. To je po svim međunarodno usvojenim financijskim standardima banka krcata sumnjivim biznisima i opterećena netransparentnom imovinom.
Tu se dobro pokazuje, pisao je nedavno Martin Wolf u Financial Timesu, kako je ideja da bankama upravljaju njihovi dioničari mit. Bankama upravlja i za njihovo je poslovanje odgovoran njihov menadžment. Točno je da vlasnici ponekad, ali samo ponekad, kazne ponekog zaposlenog, ali oni koji donose odluke i stvarno upravljaju tim institucijama redovito se izvuku bez ožiljaka. Wolf u svojoj analizi ide toliko daleko da upravo u takvom bezobzirnom ponašanju banaka prepoznaje korijene uspona Donalda Trumpa i novog vala američkog, ali i globalnog populizma.
Deutsche Bank nije, naravno, nikakva iznimka, zabrinutost zbog raspadajućeg bankarskog sustava proteže se na gotovo sve članice EU. DB je međutim pokazni primjer baš zbog njemačke politike spartanske štedljivosti - kada je riječ o drugima, a ne o Nijemcima. Po Schäubleu, naime, a to je dobro, još u vrijeme dok je bio grčki ministar financija primijetio Varufakis koji je kao znanstvenik začuđujuće uspješan u korištenju populističkih mehanizama, svi dužnici moraju novac vratiti ili propasti, a tek se kasnije može raspravljati o eventualnoj zloporabi moći menadžera velikih kreditnih institucija. Njemačka je od Grka zahtjevala dramatične rezove javne potrošnje, uključujući bespoštedno smanjivanje mirovina. Istovremeno, formalno financirajući otplatu grčkih dugova Europa, ali i svijet putem MMF-a, uljevali su novac u njemačke i francuske banke koje su prije toga Grke zasipale kreditima za koje su njihovi menadžmenti morali znati da nikada neće moći biti vraćeni. Regulativa, ali i politika, kao regulator regulative, zakazale su u potpunosti.
”Njemačka koristi poluge Europske unije kako bi sve zemlje upregnula za rad u njenom nacionalnom interesu”, zaključuje komentator New York Timesa. Francusku je prešutio. Ovaj put nije u kontekstu. Nijedna njena banka u ovom trenutku nije uhvaćena s prstima u pekmezu. Čak je i proces ”neposlušnom” trgovcu derivatima Jérômeu Kervielu ovih dana izvučen iz naftalina, kako bi se, usprkos trenutačno financijski umanjenoj presudi, pokazalo da Société Générale (u Hrvatskoj ima Splitsku, a navodno je pokazao interes da preuzme Zagrebačku banku od Unicredita) ne odustaje od kažnjavanja vlastitih zlikovaca.
Točno je da je regulativa stigla s korakom zakašnjenja, nakon islandskog, irskog i grčkog kraha, i da danas investicijski bankari poput Deutsche Banka ili Goldman Sachsa moraju raditi po drugim pravilima i da se traži značajna kapitalna podloga za rizične iskorake. Nesporno je i da je za mnoge propale biznise i njihove vlasnike ta regulativa stigla prekasno. S druge strane, današnji bankari, oni koji su preživjeli, već su naučili druge trikove. Problem je kad im se iskopaju grijesi iz ranijih razdoblja, jer onda i oni, koji su najčešće bili među prvima koji su prozivali neoprezne u brijeme bankarskog kraha 20078. /2008., a DB je tu bio prvi među jednakima, ostaju bez argumenata za vlastitu obranu.
Kako bi spriječili spašavanje banaka po modelu iz velike financijske krize 2008. godine, njemačka kancelarka Angela Merkel i Jens Weidman, snažan njemački zastupnik u Europskoj centralnoj banci (ujedno je i šef Bundesbanka i predsjednik odbora direktora Bnke za međunarodna poravnanja u Baselu) već su od Bruxellesa iznudili niz zakonskih mjera koje državama priječe izravne intervencije. Danas im se ta akcija polako obija o glavu. Ne pomaže ni to što je sjedište Europske centralne banke, jedine institucije koja je ovlaštena za akciju u takvim situacijama, upravo u Frankfurtu, financijskom srcu Europe koliko i Njemačke. Ne pomaže im čak niti predsjednik Uprave Deutscha Banka John Cryan, Britanac s bogatim financijskim iskustvom, koji je banku preuzeo u srpnju prošle godine i hladno potom izjavio da je ”Deutsche Bankov sustav bio i jest neučinkovit”, što je izazvalo buru negodovanja ne samo u njemačkim nego i u europskim bankarskim krugovima koji su ga optužili da je tom jednom demolralizirajućom rečenicom ugrozio globalnu bankarsku ravnotežu.
Globalna poslovna zajednica, pogotovo njeni dijelovi u Aziji i rastućim tržištima Latinske Amerike i nove Europe dosad su u Deutsche Banku imali prepoznatljivu točku koja je, barem prividno, davala dojam starinske europske uravnoteženosti u bankarskom svijetu koji je danas pretežno u rukama američkih i britanskih bankara-predatora. Danas je ta ravnoteža urušena.
Autor: Viktor Vresnik
Izvor: Jutarnji list
