Foto: Dženat Dreković/NOMAD
Nakon prošlosedmičnog teksta o minimalnim platama, nisam više mislio, barem za sada, pisati o stalnim i aktuelnim poskupljenjima svega i svačega, ali je nužno jer politiku ovo pitanje apsolutno ne zanima.
Kada sam prije nekoliko dana sipao gorivo na pumpi, vidim da se cijena opet povećala. Pitam radnika da li će biti novih poskupljenja, a on odgovara da već imaju najave za naredni period. Skupo gorivo postaje još skuplje, ali do sada nisam čuo niti jednu izjavu donosioca odluka da su zasijedali, sastali se ili bar spomenuli u medijima zabrinutost za stalni rast cijena. Za razliku od izostanka barem deklarativne zabrinutosti zbog poskupljenja, svakodnevno slušamo koliko su zabrinuti zbog političkog stanja u državi i slušamo međusobne svađe oko proizvedenih problema, ali ne i onih stvarnih koje građani imaju.
A ko to plaća, te njihove svakodnevne „zabrinutosti i svađe“? Upravo mi građani kroz skuplje gorivo, između ostalog. Što je gorivo skuplje, država naplaćuje više poreza. Kako bih pojasnio ovu tvrdnju, navest ću primjer potrošnje goriva u Bosni i Hercegovini. Prije nekoliko godina, kada sam radio jednu analizu, pronašao sam podatak da se okvirno u Bosni i Hercegovini godišnje potroši oko 1,5 milijardi litara goriva, što je u prosjeku 125 miliona mjesečno. Ako pretpostavimo da i danas trošimo istu količinu goriva, možemo izračunati koliko PDV-a plaćamo državi po litri goriva. Kada je cijena litre goriva iznosila 2,26 KM po litri, mjesečno smo državi plaćali za potrošenih 125 miliona litara – 41,05 miliona maraka PDV-a. Kada je cijena goriva iznosila 2,36 maraka, državi smo platili – 42,86 miliona maraka PDV-a za istu količinu goriva. Danas, kada je cijena 2,46 maraka po litri, platit ćemo za mjesec dana – 44,68 miliona maraka. Upravo tu leži odgovor na pitanje zbog čega donosioci odluka ni u ludilu neće razmišljati o smanjenju cijena goriva kroz ukidanje ili smanjivanje akciza. Njima viša cijena odgovora. Ništa ne rade, a ubiru više PDV-a zato što moramo kupovati skuplje gorivo. Kada sljedeći put čujete da se hvale rekordnim naplatama poreza, sjetite se zbog čega imamo „rekordne naplate“ – zbog nas.
Možemo navesti i druge primjere i razloge zbog čega baš sada imamo rekordne naplate poreza. Ekonomija se jeste početkom godine počela oporavljati zbog snažnog rasta izvoza Bosne i Hercegovine na tržišta zemalja EU-a. Ipak, rast cijena različitih proizvoda, a prije svega hrane, doveo je do pojave inflacije, podižući cijene mnogih proizvoda, čime na kraju i raste osnovica za obračun PDV-a, a time opet „rekordna naplata poreza“. Što je cijena proizvoda veća, više plaćate i PDV-a. Slično kao i u prethodnom slučaju, jedan od razloga poskupljenja je i PDV.
Ako ste prije u sedmičnoj nabavci kupovali hranu za 60 KM, od tog iznosa ste platili 8,72 KM PDV-a. Danas ako kupite iste proizvode, koštat će vas 80 KM, a iznos PDV-a će biti 11,62 KM PDV-a. Za iznos računa od 100 maraka računa, plaćate 14,53 KM PDV-a. Na ovaj način imamo dvostruko povećanje cijena, jednim dijelom zbog povećanja cijena proizvoda na vanjskom tržištu, proizvoda koje uvozimo, a onda i zbog PDV-a, gdje nam se zbog više osnovice onoga što kupujemo, naplaćuje i više PDV-a.
Koliko smo puta apelovali na donosioce odluka da generalno smanje poreze u našoj državi i odgovor je uvijek isti – ne bavimo se populizmom, smanjenjem poreza ugrozit ćemo funkcionisanje budžeta. Nigdje ni riječi o ugrožavanju budžeta građana i novom padu životnog standarda. Ali zato možemo čuti hvale i pohvale zbog „rasta prosječne plate“, koja je sada oko 1.000 KM. Pri tome se prešućuju dvije stvari. Prva je odgovor na pitanje – koliko radnika u Bosni i Hercegovini doista ima prosječnu platu i druga – kolika je realna prosječna plata, čak i pod pretpostavkom da je ona prava mjera za pokazivanje standarda radnika, iako to nije.
Postoji razlika između realne prosječne plate i nominalne prosječne plate. Nominalna plata je ona što se prezentira u javnosti i medijima. Realna prosječna plata bi trebala biti usklađena sa rastom inflacije. Prvo, prosječna plata, o kojoj god govorili, ne može biti prava mjera vrijednosti jer ne prikazuje stvarno stanje. Ukoliko grupa osoba, nas 20-ak, svi u prosjeku imamo platu od 1.000 KM. Šta će se desiti ako, recimo, u tu grupu dođe Bill Gates sa svojom „platom“? U tom slučaju u naš prosjek ulaze i njegove milijarde dolara. Znači li to da smo svi sada milioneri? Jasno da ne, iako će prosječna plata naše grupe, sa dodanim Billovim prihodom biti u milionima. To je prosječna plata. A to što mi ostali u grupi nemamo taj prosjek od milion dolara mjesečne plate, nikome ništa, bitno je da je prosjek narastao.
Ali da uzmemo kao tačnu činjenicu da je prosječna plata 1.000 KM, da li je to zaista i stvarna, odnosno realna plata? To što mnogi radnici dobijaju svaki mjesec istu platu, nevažno koji je iznos u pitanju, to ne znači da je ta plata „ista“, jer kroz rast cijena i „rekordne naplate poreza“, mi više nemamo istu platu, već manju! Objasnit ćemo na primjeru nekoliko zvaničnih dostupnih podataka.
Kako ne bismo ulazili u zonu populizma i špekulacija, držat ćemo se podataka iz Ankete o potrošnji domaćinstava. Ova anketa ustvari pokazuje na koje stavke i u kojem procentu jedno domaćinstvo troši svoj kućni budžet. Posljednji put, podaci vezano iz ove ankete su objavljeni već sada daleke 2015. godine, ali i takvi podaci mogu poslužiti za ovu mini analizu. Prema tim podacima prosječno domaćinstvo je u toj godini trošilo 1.419 KM mjesečno na različite kategorije, od čega pojedinačno najviše na hranu i piće i to 437,8 KM, što je oko 30,8% kućnog budžeta. Ostale dvije najveće stavke uključuju izdatke za stanovanje i to 250,9 KM ili 17,7%, te prijevoz od 141,8 KM ili 10%. Ove tri stavke na kraju same čine 58,5% svih izdataka jednog domaćinstva.
Međutim, danas su se uslovi promijenili, tako da za iste pare ne možemo kupiti sve ono što smo mogli te 2015. godine. Gotovo sve stavke su povećale izdatke iz kućnog budžeta, osim izdataka za odjeću, tako da danas, prema statistici, možete kupiti više odjeće nego prije šest godina. Drugi podaci pokazuju da je prema ovim istim kategorijama u septembru u odnosu na 2015. godinu, došlo do značajnog povećanja cijena po pojedinim kategorijama. Danas, u odnosu na tu godinu, hrana je poskupila 6,7%, duhan 43%, stanovanje 18,4%, zdravstvo 7%, prijevoz 6,3%. Ali da to preračunamo u današnjem vremenu. Za ono što vam je 2015. godine trebalo 1.419 KM, danas će vam trebati 1.499,6 KM. Dakle, da bi današnja plata bila ista kao u 2015. godini, okvirno vam je trebala biti povećana za 80 maraka.
Ovo su naravno statističke kategorije, koje mogu biti dosta veće u praksi, jer niko od nas nema istu sklonost potrošnji. Poenta je da naše plate, ne da nisu povećane, već su ustvari smanjene zbog većih cijena. Isto važi i za penzije. Iako su ove godine penzije ostale „iste“, one nisu iste, već su niže, zbog svih troškova koje penzioneri imaju. Kada bismo danas uspoređivali sve troškove i šta se može, ili bolje ne može, kupiti za budžet od ranije, onda bismo tek vidjeli koliko je naš standard života nizak.
Razlog ovakve situacije i „problemi“ ove države i društva izvedeni su problemi, a ne stvarni problemi građana. Koliko su nas posljednjih mjeseci političari prepadali sa ratom i potocima krvi? Tu temu mogu varirati kako i koliko god hoće. Trebaju im samo mediji, a medije imaju.
Stvarni problemi su korupcija, iseljavanje, loša ekonomija, a sada i vrtoglav rast cijena. Šta mislite šta je stvarni problem za jednog penzionera, verbalni potoci krvi ili kako i od čega će danas kupiti veknu hljeba?
U jeku svađa političara, posljednjih dana cijene peciva su dodatno povećane. Neka su nam sretna i berićetna sva nova poskupljenja!
Autor: Faruk Hadžić, Nomad.ba
