Foto: Dženat Dreković/NOMAD
Pandemija covida kao da je prošla. Danas više niko i ne spominje broj zaraženih, ili umrlih, a afere su naravno prenapuhane u nečijim očima. Ko će se toga sjećati, kao da je to bitno, bilo pa prošlo. Nekako kao da nam je genetski zapisano da se svakog problema sjećamo samo par dana i nakon toga pada u zaborav, najčešće kroz neku novu spin temu.
Možda pandemija prolazi, možda dođe do novog vala na jesen, ali mnoga ekonomska pitanja stalno ostaju neodgovorena i zaboravljena. Zato se trebamo na njih podsjetiti, kako ne bi pala u zaborav, što vlast želi izmišljajući stalno nove spin off probleme.
Akcize na nove proizvode?
Nedavno je objavljena vijest da se priprema novi Zakon o akcizama u BiH. Kakav bi to bio novi zakon kada u njemu ne bi bili novi nameti. Vrlo su interesantni detalji što je predviđeno da će akcizni proizvodi, nakon goriva, kafe, bezalkoholnih sokova, vina, piva, alkohola, duhana, sada u ovu probranu kategoriji pridružiti i električna energija i čvrsta goriva, tj. ugalj. Građani su sa pravom zabrinuti. Iako je obećano da se akciza na struju neće naplaćivati građanima, šta to znači ako će se naplaćivati privredi, što znači da će poskupiti proizvodi, a ne treba biti stručnjak da pogodite ko će na kraju platiti. Čak ako se uspije na bilo koji način opravdati uvođenje novih akciza, ključno pitanje nije pitanje na koje će se proizvode plaćati akciza, već gdje će taj novac biti usmjeren. Ako na osnovu dosadašnjeg iskustva donesemo zaključke, ista sudbina ovih akciza čeka kao i do sada prikupljenih osam milijardi maraka na duhan, ili preko sedam milijardi na gorivo, a to je budžetska potrošnja bez bilo kakve jasne namjene.
Kada će se minimalna plata povećati?
Da nije prije par dana u RS-u spomenuto povećanje minimalne plate za 20 maraka, ova tema bi bila potpuno gurnuta u zaborav. Za razliku od RS-a, gdje će minimalna plata sada iznositi 540 maraka, u FBiH je ona ostala zakovana na 406 maraka. Čak i na ovu minimalnu platu, radnik i dalje plaća državi Federaciji 10,6 maraka poreza na dohodak. Umjesto deset čokolada za svoje dijete, platit će porez da neki službenik pojede topli obrok za jedan dan. Ako ostavimo po strani pitanje poreza, ključno je pitanje, do kada će radnici čekati da se minimalna plata napokon poveća, ili bar izjednači sa onom u RS-u? Ovo pitanje uvijek treba postaviti političarima na press konferencijama kada krenu sa političko-populističkim jurišima na zatupljivanje naroda imaginarnim problemima i svađama.
Ko će vraćati dugove i puniti penzione fondove?
Podaci o razmjerama iseljavanja se više ne mogu sakriti i svojevrsni su referendumski odgovor naših građana šta misle o vlasti koja bi ih kao trebala zastupati. Neki će reći pa šta ima veze, uvijek se išlo u Njemačku, čak i u bivšoj Jugoslaviji, idu ljudi i sada. Problem je što su tada išli radnici da rade, a sada idu cijele porodice, ne da rade, već da žive. Podaci Eurostata pokazuju da je neto povećanje naših državljana sa stalnom boravišnom dozvolom u periodu 2014-2019. naraslo za 108.630. To možemo drugačije posmatrati. Za taj broj građana, smanjen nam je budući ekonomski potencijal. Te osobe sada razvijaju druge države, a ne BiH. Te osobe donose inovacije vani, a ne u BiH. Te osobe sada pune strane penzione fondove, a ne naše. Te osobe troše vani novac, a ne ovdje, a time gubimo i poreski potencijal. Vrijeme je da upalimo štopericu za narednih pet godina i da se zapitamo, ko će 2026. godine vratiti kredit podignut na Londonskoj berzi i isplatiti penzije za penzionere? Pretpostavljam da ćemo o tome razmišljati ne sada, već te godine, kada već bude kasno.
Hoće li se porezi smanjiti ili povećati?
Kada ste čuli posljednji put od nekog donosioca odluka da kaže da barem razmišljaju da smanje poreze i tako pomognu stanovništvu. Puno je različitih načina, što na državnom, što na entitetskom nivou kojim se može uticati na smanjenje poreza. Nadležnost državnog nivoa je indirektne poreze i to PDV i akcize, dok su entiteti nadležni za direktne poreze poput poreza na dohodak, doprinosa, poreza na dobit i poreza na imovinu. Možda je lakše razumjeti podjelu na poreze na potrošnju i poreze na rad. Porezi na rad su ogromni, to sam već objašnjavao. Poslodavac koji vam isplati 1.000 maraka platu na ruke, državi plaća još 724 marke za doprinose. Porez na dohodak se ne plaća samo na prvih 300 maraka zarade. Umjesto smanjenja poreza, novih prijedlozima zakona se oni kao smanjuju, ali vam proširuju bazu za oporezivanje. Onim sa manjim platama će tako onda uzeti još više, a onima sa višim platama manje. Bez smanjenja poreskog opterećenja, nema ni rasta potrošnje, a u konačnici niti rasta ekonomije. Znajući našu vlast, bit će veliki uspjeh ukoliko u narednih par godina ne povećaju poreze.
Šta ćemo sa parafiskalni nametima?
Donedavno se nije niti znalo koliko imamo ovih nameta, sve dok nije urađen registar gdje su na jednom mjestu sabrani svi silni nameti koji građani i privreda plaćaju i to preko 3.400 takvih nameta. Kada sam odlučio da registar isprintam kao knjigu i izbrišem mnoge nepotrebne kolone, smanjim font na čitljivi minimum, dobije se knjiga od preko 600 stranica sitno kucanog teksta. Koliko je njih u posljednjih recimo pet godina ukinuto? Ne znam da li je i jedan, dok privrednici govore da su neki novi i uvedeni. Da je vlast barem godišnje ukinula neke od njih, mogla je recimo otrgnuti jednu stranicu iz ove velike knjige i javno je pocijepati da barem simbolično pokaže da se nameti smanjuju. Ovako, imam osjećaj da ćemo prije gledati drugo dopunjeno izdanje sa više nameta.
Kada će se firma registrovati online putem?
Dok svijet uveliko korača četvrtom industrijskom revolucijom, gdje čak roboti jedni drugima u pogonima izdaju naredbe za proizvodnju, tj. postoji komunikacija, mi još vršimo debatu šta znači podnijeti zahtjev za registraciju firme online. Više puta je spominjan izvještaj Svjetske banke gdje je navedeno da u prosjeku treba 80 dana da se registruje preduzeće uz ispunjavanje 13 procedura, što nas svrstava na 184. mjesto u svijetu. Rješavanje ovog problema u našoj državi nije tehničko pitanje, jer se to relativno brzo i jednostavno može pripremiti. Problem je u razumijevanju koncepta online načina podnošenja i registracije preduzeća, jer donosioci odluka drugačije razmišljaju. Jednom tako na zvaničnu inicijativu da se isti način uvede za obrte u jednom kantonu, odgovor jedne od općina, potpisan, sa pečatom je glasio da oni ne vide korist od online načina i kako to može ubrzati procedure, jer će osobe opet morati ići u općine, uzeti papire, popuniti ih ručno, pa onda skenirati, a mnogi nemaju skenere, pa to sve slati na e-mail, ili drugi odgovor kako se misli riješiti pitanje fizičkog slanja taksene markice online putem. Kao društvo moramo raditi na boljoj edukaciji da administrativno osoblje i donosioci odluke zaista shvate zašto je to bitno i kako se može na taj način ubrzati ekonomski rast. Do tada, nadati se samo da nas još koja zemlja sa aktivnim sukobom u svijetu ne prestigne na narednom izvještaju.
Kada ćemo se voziti boljim cestama?
Kada pitate naše donosioce odluka, gdje su pare za ceste koje uplaćujemo, svi se prave naivni, kao da ne znaju i kao da treba tamo nekoga drugoga pitati. Imamo katastrofalne ceste, vozimo se zastarjelim magistralama. Koliko nas je samo doživjelo frustracije kada kamion ili više njih naprave kilometarske kolone koje se ne mogu preteći? Zvanični podaci govore da mi skupimo i puno više novca za cestogradnju nego što bi realno godišnje mogli uložiti, ali problem je što se vrlo malo ulaže. Pa gdje su pare? Pisao sam o tome više puta, ali ukratko, 1,1 milijarda KM se skupi godišnje od akcize i putarine na gorivo. Za pet godina budžet za cestogradnju je okvirno oko 5,5 milijardi KM. Međutim, neko je napravio zakon da se većina tog novca usmjerava u otplatu dugova, administraciju, javni sektor, automobile, penzije, boračke naknade i sve što je izdatak budžeta. Umjesto izgradnje cesta i autocesta, povećanja sigurnosti, izabrali smo izgradnju i finansiranje preglomaznog javnog sektora. Zbog toga je ovo tema koju političari izbjegavaju u širokom luku, jer znaju da je lakše objasniti da nema para za ceste, nego da nema para za penzije. I tako godinama.
Kada dolaze vakcine?
Iako ova tema nije direktno ekonomska, ima ogroman ekonomski značaj. Ako na trenutak ostavimo sa strane temu da li se neko želi vakcinisati ili ne, ipak je vrlo značajno i bitno kada će vakcine doći i kada će početi masovna vakcinacija zainteresovanog stanovništva. Pod masovnom vakcinacijom mislim na proces kada dnevno vakcinišete hiljade građana. Zašto je bitna ova tema i kakva je veza sa ekonomijom? Prvo, kroz proces vakcinacije radnika, osiguravamo našim privrednim subjektima da neometano mogu izvoziti. Ako budu trebali imati potvrdu o vakcinaciji, to neće zaustaviti naše prevoznike na granici. Bitno je i zbog dolaska turista. Ako su naši radnici zaštićeni, bit će zaštićeni i od eventualne opasnosti uslijed većeg priljeva turista, a time se smanjuje mogućnost za nekim novim lockdownom u budućnosti ili većim opterećenjem zdravstvenog sektora ili povećanom smrtnosti naših sugrađana. Možda i najbitnije, vakcinacija nam može vratiti nadu u vraćanje normalnom životu kakav je bio prije pandemije.
Kako smanjiti nezaposlenost?
Nedavno su izvršene „metodološke korekcije“, čime je preko noći naša država dobila preko 300.000 novozaposlenih radnika. Da je to istina, imali bismo takav ekonomski skok i napredak kakav nije zabilježen u svijetu. Realnost je da imamo dosta radnika na crno, ali i još uvijek dio radnika koji nemaju posao ili dana staža. Dugotrajno čekanje za zaposlenje, teškoće za pokretanje svog biznisa, nepotizam i stranačko zapošljavanje je nešto što je mnoge mlade otjeralo u potragu za boljim uslovima života za svoju porodicu. Nezaposlenost se može smanjiti kroz smanjenje poreza i nameta, bržu registraciju preduzeća i lakše zatvaranje ukoliko je potrebno, te što manji administrativni uticaj na procese rada. Za takvo nešto su potrebne reforme, koje se godinama nude na papiru, a u stvarnosti nema nikakvog pomaka.
Šta i kako poslije pandemije?
Mnogi kažu da poslije pandemije ništa više nije isto. Ako se bilo šta dobro može reći za pandemiju, jeste da su građani vidjeli kakvu sposobnu vlast imamo. Zbunjeni što su im standardne političke teme preko noći postale nebitne, nisu se uopšte snašli u vremenu kada je trebalo pomoći privredi i građanima. Ključna pitanja koja nas čekaju sada nakon pandemije jesu kako ubrzati ekonomski rast, za koliko godina ćemo ekonomski sustići Hrvatsku, kada ćemo privući bar dio investicija koje idu svake godine u Srbiju, kako ćemo zadržati mlade kada se granice „otvore“, ko će uplaćivati poreze i doprinose u narednih desetak godina, koliko ćemo kilometara autocesta otvoriti, hoćemo li nastaviti sa kadrovskim jačanjem javnog sektora ili će radnici u trgovinama i proizvodnji napokon biti plaćeni za rad vikendom sa većom minimalnom platom, šta ćemo sa (ne)efikasnim javnim preduzećima, koje će nam teme biti bitnije, političke ili ekonomske?
Ova pitanja mogu biti svojevrstan vodič na mnoge kolege novinare koji prisustvuju raznim press konferencijama političara. Kada god pozovu medije i krenu sa populističko-političkim jurišem nebitnim temama, dok ih mi plaćamo, postavljajte im sihnronizovano ova pitanja, a ne ona za koja su se spremili, pa će te vidjeti njihovo stvarno (ne)znanje. Kada zagalame o tamo nekom zapošljavanju, pitajte ih kako će smanjiti nezaposlenost. Kada kažu, onaj tamo neće da usvoji neki zakon, pitajte ih gdje su vakcine. Kada počnu grlato galamiti o mirnim razlazima i odbranama, pitajte ih kada planiraju povećati minimalne plate i penzije. Kada krenu pričati o patriotizmu, vjeri i naciji, pitajte ih kako misle zaustaviti iseljavanje svojih vjernika koji odlaze u Njemačku. Kada budu govorili o zaduženjima na berzama, pitajte ih ko će to vraćati. Lakše je mlatiti populizmom za hiljade maraka plate, nego ukinuti bar jednu taksu koja nas svakodnevno žulja.
Autor: Faruk Hadžić, Nomad.ba
