Prije desetak dana u tiskanom izdanju zagrebačkog Jutarnjeg lista objavljen je neobičan članak. Dvojica američkih autora upozorila su ovdašnju javnost i, prije svega, političke elite, na novi izvoznički kurs američkog kapitala u sektoru energetike i pristojno ih podsjetili da se u realizaciji tog kursa drže “demokratskih standarda”.
Odnos između Amerike i Europske unije, ali i najvećeg dijela ostatka svijeta, već dugo je notorno svodljiv, bez grubog pojednostavljivanja, na pretežno jednosmjerno koristoljublje po volji sve utjecajnijeg Washingtona. Poneka od jačih zemalja EU-a tu još i nametne svoj parcijalni interes, dok ostali participanti – tim više – uglavnom trpe loše efekte očito neuravnotežene politike. Primjera koji potvrđuju tu činjenicu ima nebrojeno mnogo, a od novijih i krupnijih možemo izdvojiti čuvene slučajeve TTIP-a i FATCA-e. Njima se, međutim, u posljednje doba ozbiljno približava, po značaju i obimu, američko nastojanje izvozničkog uzurpiranja globalnog tržišta petroenergenata, u prvom redu prirodnog plina.
O tome izuzetno precizno govori tekst objavljen 8. aprila u Jutarnjem listu, pod naslovom “Za američki energetski izvoz 2016. mogla bi biti ključna”, s potpisima Charlesa D. McConnella i Freda H. Hutchisona. Prvi, kako tumači fusnota, izvršni je direktor za energetiku Inicijative za energiju i okoliš Sveučilišta Rice te bivši pomoćnik ministra SAD-a za fosilna goriva. Potonji je izvršni direktor organizacije LNG Allies (LNG-saveznici) iz Washingtona, lobističke ispostave najvećih privatnih plinsko-trgovačkih kompanija.
Ali, govori taj članak o mnogočemu drugom; posrijedi je školski uzorak imperijalističke poslanice temeljito podređenoj javnosti, s diskursom postavljenim negdje između zaglupljivanja i zastrašivanja. Povod mu je stari plan otvaranja terminala za prihvat ukapljenog prirodnog plina (LNG) na Krku, a koji se od posljednjih mjeseci s američke strane napadno požuruje, dok se Arapi kao prvotno određeni prodavci više ni ne spominju. Članak računa izravno s tim: uvod mu odaje neskrivenu amerikocentričnost i megalomaniju iskazivu u pustim milijunima tona zemnog plina i zarađenih dolara u perspektivi, zasnovanu na nedavnom ukidanju američkog embarga na izvoz nafte i tekućeg plina. Ili bi točnije bilo reći da je ukidanje motivirano profitnom koristi danas najpotentnijeg segmenta američkog krupnog kapitala.
Kupci kao “saveznici”
Ukratko pojašnjeno, Washington je 2015. počeo s demontažom embarga što ga je nametnuo prije četiri desetljeća, kad se Amerika zabranom izvoza štitila od krize na svjetskom tržištu karbonskih goriva. Posljednjih godina, naime, ona je razvila superiornu tehnologiju za sve veće mogućnosti ekstrahiranja prirodnog plina iz škriljevačkog stijenja pomoću hidrauličnog frakturiranja ili frakiranja. Metoda je ekološki pogubna, no pokušaji borbe protiv nje u Americi se slamaju o zid golemog ekonomskog interesa koji McConnell i Hutchison nazivaju naftnom i plinskom renesansom. Uzgred rečeno, u Hrvatskoj se ta vrsta eksploatacije podzemnih zaliha tek isprobava, dok je u nekim europskim zemljama ipak ograničena, makar privremeno.
No pogledajmo dalje čime se točno nalaže takvo zapostavljanje ekoloških principa, i kakva je zapravo koncepcija na stvari. Opisujući unutarnje američke prilike oko izmjene pravila igre, McConnell i Hutchison udaraju pozlatu na slobodno poduzetništvo i deregulaciju poslovanja, s impliciranim stavom da liberalizirano tržište mora upravljati svijetom. Oni bez kolebanja iznose tezu da prvenstveno tome imaju služiti i diplomatske službe, pri čemu tutorski karikaturalno odaju priznanje i hrvatskom ambasadoru u SAD-u Jošku Paru. A zatim interes američkog izvoza kontrastiraju imenovanjem ultimativnog neprijatelja: Rusa i njihove naftno-plinske kompanije Gazprom koja upravlja europskim tržištem i tako već dugo i bolno ugrožava američki politički i ekonomski interes.
Time postaje jasno i zašto njihov tekst ima osjetnu ratobornu notu, s izravnim potenciranjem navodnih opasnosti po zapadne države, ovdje nazvane demokracijama. I zašto ono “saveznici” zvuči baš kao da su Amerikanci naumili svoj plin iskrcati na plažu Omaha u Normandiji, a ne u plutajuće terminale koji su raspoređeni, ili će biti, u najpitomijim lukama današnje EU, od Litve i Poljske do Španjolske i Hrvatske. Ideološko zaodijevanje trgovačkog interesa u ratnu terminologiju, s druge strane, može nas doista čuditi tek ako zanemarimo da se ratovi i vode primarno zbog tržišta i resursa.
Demokracija cjevovoda
Amerika inače neuvijeno već iskazuje namjeru da se do 2020. godine svrsta među tri najveća izvoznika plina na svijetu, uz Katar i Australiju, pa će biti da joj marketinški ima smisla i titulirati kupce kao saveznike, makar i pod reketom. Ostaje nam vidjeti, što se tiče dvojice washingtonskih lobista, gdje je tu mjesto demokraciji, osim da metonimijski obilježi zone istovara i potrošnje američkog plina. Ipak, eno je i u zaključnoj im rečenici, još uvijek u pluralu, a pomnoženu s nulom, u doslovno antologijskom nastupu. Taman nakon hladnog očitovanja na račun demokratskih standarda u SAD-u, za inat svima koji tamo još vjeruju u nekakav općedruštveni rezon.
“(…)Najvažnije što demokracije sada mogu učiniti jest eliminiranje tržišnih barijera koje ometaju komercijalne transakcije”, glasi ta rečenica. Premda tržišna ograničenja služe zaštiti lokalnih privreda, rada i javnih dobara – samim tim i razvoju demokracije – dakle, ovdje se glavnom joj preostalom namjenom imenuje dobrobit kapitala. Smisao demokracije ostvaruje se, po McConnellu i Hutchisonu, tek njezinim višemanje samovoljnim ukidanjem, a za ljubav privatnog profita koji zaslužuje bezrezervnu podršku domicilnih zajednica.
Najčešće opravdanje koje pritom uzima u obzir prioritete lokalnih sredina, teško da će biti realizirano u Hrvatskoj. Iako će predstavnici vlasti objeručke prihvatiti već i rentu na terminal i tranzit, nešto bi se u širem razvojnom pogledu moglo učiniti tek s intenzivnijom prilagodbom ekonomske politike novonastalim okolnostima. Konkretno, plin je ipak najjeftiniji na mjestu njegova pretvaranja iz tekućeg u plinovito stanje. Podsjetimo se osnovnih tehničkih fakata: plin se ukapljuje smrzavanjem na minus 162 Celzijeva stupnja jer u takvom agregatnom stanju zaprema 600 puta manji volumen u hlađenim brodskim komorama. U terminalu se nanovo pretvara u plinovito stanje i cjevovodima šalje u okolne gradove i države, da ne kažemo – demokracije.
Zanemerani razvojni kapaciteti
Ova demokracija, hrvatska, deklarativno je spremna na razvoj, pri čemu bi se minimum uspjeha ticao dvaju strateških aspekata. Najprije, u blizini terminala moglo bi se sagraditi plinske termoelektrane za jeftiniju i čišću struju i višak topline za javne prostore i staklenike. Drugo se odnosi na stari projekt plinifikacije jadranske obale i uvođenje plina u kućanstva te industriju. Ali ništa se ni približno slično odavno nije sistematično provelo u Hrvatskoj, pa to naročito nemamo razloga očekivati od vlasti koja se naočigled jedva drži na okupu. Startnoj pak rentijerskoj poziciji ne ide na ruku to što interes vanjskih kupaca oko zakupa terminalskog kapaciteta opada zbog općeg posustajanja potrošnje.
Da nisu takve prilike, možda niti u domaćem tisku ne bi lako osvanuo članak kakav su potpisali Charles D. McConnell i Fred H. Hutchison. Zaista, vrijedilo bi čuti kako je točno ta roba završila u novinama, i o kojim se vezama radi, naime, između vlasnika novina i financijera LNG Alliesa. Premda ne treba isključiti mogućnost da je posrijedi elementarna ideološka bliskost, ona koja tržište i kapital generalno pretpostavlja regulaciji s određenim demokratskim pokrićem, tako i interesu najšire javnosti od koje se traži da strahuje i plaća.
No formalna veza ovdje ionako nije presudna; spomenimo tek neugodnu pojedinost da je izvornik tog teksta na engleskom objavljen već 18. marta na web-stranici LNG Alliesa. Originalni naslov dvojice uvaženih nam saveznika, doslovno preveden, zvuči upravo dosljedno cinično: “Suština dogovora”. Posljednja rečenica, gore citirana, ispisana je masno podebljanim slovima, da nitko ni slučajno ne promaši esenciju. Dotični zagrebački tabloid, međutim, ne odaje da je riječ o pretisku, radije hineći ekskluzivni posjed, jer i sam mukotrpno uživa svoje deregulirano tržište.
