Foto: ec.europa.eu
Transeuropska transportna mreža jedan je od najvećih projekata Europske unije i najveći projekt na kontinentu koji će bitno odrediti njegovu budućnost
Ideja ujedinjene Europe stara je gotovo koliko i svijest o postojanju Europe. Prosvijećeni san o kontinentu ujedinjenom u različitostima počeo je postajati stvarnost nakon Drugog svjetskog rata. Do danas, Europa je više-manje postala politički ujedinjen kontinent. Europska unija okupila je većinu država „starog kontinenta“. Centri političke moći su unutar Unije.
Međutim, iako politički ujedinjena, Europa je ekonomski podijeljen kontinent. Ovu podijeljenost izazvala su stoljeća postojanja u različitim političkim i ekonomskim okvirima te geografska raznolikost kontinenta podijeljenog morima i planinskim lancima.
Danas osnovu razvoja Europe čini takozvana „plava banana“, ekonomska regija koja se proteže u obliku banane od Londona, preko Belgije, Luksemburga, francusko-njemačke granice i Švicarske do šireg područja Milana.
Na „plavu bananu“ naslonjena su urbana područja i industrijski centri Europe. Razvoj „plave banane“ direktno je vezan za ujedinjenje Europe koje je omogućilo mir, slobodu poslovanja, ujednačene poslovne propise i slobodu kretanja roba, ljudi i kapitala. Upravo je „plava banana“ motor razvoja Europe. I dok se na zapadu Europe razvijala „plava banana“, druge regije imale su svoje ekonomske puteve.
Španjolska i Portugal pod diktatorskim režimima Franca i Salazara bili su odvojeni od ovih tokova. Jug Italije tradicionalno je bio ekonomski i prometno izoliran od sjevera. U istočnoj Europi infrastruktura je građena po interesima SSSR-a i vodila je na istok. Skandinavske zemlje su se povezivale međusobno, ali ne i sa ostatkom kontinenta. Na Balkanu su se smjenjivale različite države s različitim interesima koje su crtale različite željezničke mreže.
Željeznice u našoj regiji
Prve željeznice gradi Austro-Ugarska koncentrirajući ih prema Beču i Budimpešti. U isto vrijeme Osmansko Carstvo pokušava izgraditi željeznički koridor prema Istanbulu. Kraljevina Srbija ima svoju željezničku mrežu ovisnu o Austro-Ugarskoj i Osmanskom Carstvu. Nakon Prvog svjetskog rata Kraljevina SHS/Jugoslavija uglavnom je neuspješna u razvoju željeznica i ne uspijeva integrirati različite željeznice koje je naslijedila.
Socijalistička Jugoslavija donekle uspijeva integrirati željezničku mrežu i spojiti je na europski koridor koji povezuje sjever i jug Europe. Uskotračne željeznice u Bosni i Hercegovini iz austrougarskog perioda u socijalisitčkom periodu su zamijenjene standardnim kolosjecima. Međutim, nedostajale su neke ključne linije između Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Tek 1992. godine, pred sami rat je otvorena pruga Tuzla-Zvornik, a i ovaj projekt nikad nije potpuno završen jer nije izgrađena pruga od Loznice do Valjeva.
Nakon raspada Jugoslavije, regija je opet dobila nefunkcionalne željeznice koje ne vode nigdje. Posebno je stradala Bosna i Hercegovina kao centralna država, s prugama prema nigdje. Željeznička mreža dijelom je napuštena i zarasla. Malo tko se danas i sjeća pruga Tuzla-Zvornik, Bihać-Knin ili pruge u Bijeljini. Ne postoje niti se planiraju linije između Sarajeva i pruge Beograd-Podgorica, Mostara i Splita, Sarajeva i Knina.
Transeuropska transportna mreža
Bez transportne infrastrukture, nema ni razvoja. Prometno razjedinjen prostor je ekonomski neuspješan prostor. Ako su kretanje robe i ljudi otežani, otežano je i poslovanje. Upravo je Europska unija bila svjesna ove činjenice kada je 1990-ih godina iscrtala megalomansku Transeuropsku transportnu mrežu (Trans-European transport network – TEN-T) putnih i transportnih komunikacija koja je na papiru povezala Baltik s Mediteranom i Crno More s Atlantikom. Mreža obuhvata 10 koridora koji premrežavaju cijeli kontinent od Štokholma do Atene, od Helsinkija do Portugala. Europski parlament usvojio je planove 23. jula 1996. godine odlukom broj 1692/96/EC. Nakon toga planovi su nekoliko puta proširivani novim amandmanima.
Teško je i nabrojati sve ambiciozne ciljeve TEN-T-a. Prije svega, cilj je proširiti područje „plave banane“ na ostatak kontinenta i omogućiti ekonomski razvoj drugim regijama, proširiti područje ovog „motora razvoja“. Unija je prepoznala industrijske i urbane centre kojima je integracija bila najpotrebnija te su u projekte uložene stotine milijardi eura. Mreža treba nadvladati historijske i geografske razlike te povezati centre razvoja u jedinstvenu ekonomsku cjelinu.
Jedan od ciljeva mreže je povezati ekonomije sjevera i juga, istoka i zapada, te tako stvoriti jedinstven ekonomski prostor. Mreža treba ujediniti europsku periferiju poput Portugala, Finske i Grčke sa ekonomskim centrom koji se nalazi u centralnoj Europi. Prostor „plave banane“ bi se tako pomakao lagano prema zapadu i stvorio ekonomski centar na prostoru između Belgije, Francuske, Njemačke, Austrije i Italije, u srcu Europe, na koji bi se naslanjao ostatak kontinenta preko dobro povezanih komunikacija. Također, jedan od ciljeva je i integracija podunavske oblasti koridorom Strazbur-Crno More koji bi iz Europe vodio prema Crnom moru vežući i ovu regiju za novi centar. Jug sa sjeverom se povezuje koridorom koji vodi od Atene do Hamburga.
Osim ekonomskih interesa, mreža ima i političke ciljeve stvaranja ujedinjenog kontinenta i pružanja strateške podrške istočnim zemljama Unije. Jače ekonomsko vezivanje istočne Europe sa zapadnom Europom trebalo bi anulirati desetljeća ekonomske podijeljenosti iz vremena hladnog rata. U posljednjim godinama, mreža je i alternativa kineskim diplomatsko-ekonomskim ponudama.
Isplanirana prije 30 godina, Transeuropska transportna mreža danas polako postaje stvarnost. Bilo je potrebno 30 godina stabilnosti, integriteta i odlučnosti da se planovi vrijedni stotine milijardi eura počnu pretvarati u stvarnost, bez opasnosti da smjene vlada i stranaka širom kontinenta unište projekt. Bez političkog ujedinjavanja ne bi bilo ni ekonomskog ujedinjenja, a bez ekonomskog ujedinjenja ne bi bilo ni razvoja. Pokazalo se kako je TEN-T preživjela smjene vlada, stranaka i ideologija. Ni najliberalnije ni najkonzervativnije vlade nisu urušile ovaj strateški projekt prepoznajući u njemu opći interes. Oko TEN-T se slažu i Mađarska i Francuska, i Poljska i Portugal.
Dobar dio projekata je već izveden, a nove investicije su stalne. Danas se gradi baltički koridor koji povezaju Poljsku, Litvaniju, Latviju i Estoniju brzom željeznicom. Između Švedske i Danske izgrađen je Oresund most, a od januara 2021. godine između Danske i Njemačke gradi se podmorski tunel. Dok Danska financira tunel, Njemačka sa svoje strane proširuje ceste i željeznice koje vode do tunela. Kroz Alpe se prokapa novi željeznički tunel između Njemačke i Italije. Prošireni su željeznički koridori kroz austrijske Alpe. U blizini Milana izgrađen je aerodrom. Novi mediteranski koridor proteže se od Milana do Madrida. Trenutno je u fazi planiranja koridor između Rajne preko Dunava do Crnog Mora. Lisabon se preko Madrida povezuje s Parizom i Londonom. Grčka se preko Bugarske i Rumunjske priključuje na baltički koridor koji vodi do Finske.
Osim već postojećih projekata koje je sve teško i nabrojati, razmatraju se i projekti mosta između Italije i Sicilije, tunel između Finske i Estonije te poveznica između Španjolske i Maroka. Francuska i Britanija su odavno povezane podmorskim tunelom.
Mreža je kombinacija željeznice, autoputeva, aerodroma, luka i plovnih riječnih puteva koja će po prvi puta u povijesti čovječanstva stvoriti ekonomski ujedinjenu Europu i prevazići stoljeća ekonomskih podjela. Nastala nekako u sjeni dnevne politike, Transeuropska transportna mreža jedan je od najvećih projekata Europske unije i najveći projekt na kontinentu koji će bitno odrediti budućnost.
Od TEN-T-a ovisi ekonomski razvoj Europe pa možda i politička budućnost kontinenta. Kada se baltičke države vežu za Poljsku i dalje za zapadnu Europu, putovanje između Helsinkija i Talina skrati na 30 minuta, a od Štokholma do Brisela se bude stizalo noćnim vozom, ekonomija i politika bit će bitno drugačije nego danas.
Zaobilazak Zapadnog Balkana
A znate li šta je zanimljivo kod TEN-T-a, projekta koji će obilježiti budućnost Europe? Ovaj projekt potpuno zaobilazi zemlje bivše Jugoslavije koje na taj način postaju europska periferija. Dok Grčka, Portugal i Finska postaju dio centra kontinenta novim infrastrukturnim projektima, mi postajemo ne samo periferija već rupa. Iako po kilometrima bliži centru od Portugala, Finske ili Grčke, zbog godina političke nestabilnosti novi koridori nas zaobilaze. Sjever se povezuje s jugom preko Rumunjske i Bugarske. Rumunjska i Bugarska dobivaju konekciju sa centrom kontinenta dunavskim koridorom, a ne preko naših područja. Konekcije između juga Italije i istočne Europe planirane su putem sjeverne Italije i Austrije, a ne preko bivše Jugoslavije. Europa na Crno More izlazi koridorom koji se proteže sjeverno od Vojvodine.
TEN-T mreža koja povezaju kontinent i uključuje Veliku Britaniju, Norvešku i Švicarsku kao vanjske države, potpuno zaobilazi zapadni Balkan. Jednostavno smo sami sebe isključili iz ovog procesa. Dok je Europa prije 30 godina zamišljala ekonomski ujedinjen kontinent, mi smo pokušavali krvlju nacrtati nove granice. Budući da smo ionako kratkovidna regija, javnost u tim prijelomnim 1990-im nije ni bila svjesna šta će se desiti za 30 godina. E upravo to „nešto“ se dešava danas kada postajemo totalno ekonomski izolirani. Sami novca za priključke nemamo, a neće nam ih dati ni Europska unija jer smo nestabilni i nebitni.
Posljedice su danas tu. Region ostaje crna rupa Europe, bez infrastrukturne konekcije sa ekonomskim centrima. Ekonomsko zaostajanje bit će stravično. Bez transporta ljudi i robe nema ni razvoja. Osuđeni smo na trajnu zaostalost. Neće se biti moguće ni priključiti na ove koridore jer su trajno planirani tako da nas zaobilaze. Ne iz zlobe prema nama već zato što smo sami sebe isključili iz procesa planiranja kad su koridori ucrtavani. Jednostavno su ucrtani tako da prate interese država članica Europske unije koje se žele povezati, a ne balkanskih državica koje pate od bolesti suvereniteta, granica i podjela.
O posljedicama promašaja iz 1990-ih svjedoči i Hrvatska koja je samo marginalno povezana u mrežu putem koridora između Budimpešte, Ljubljane i Milana, koji je samo jednim krakom oslonjen na Zagorje i Zagreb. Slavonija i Lika s Dalmacijom su isključeni. Utješna nagrada je Pelješki most financiran europskim novcem koji će omogućiti cestovno jedinstvo hrvatskih teritorija. Novih željeznica, luka i aerodroma u Dalmaciji jednostavno neće biti. Transport će biti usmjeren na sjevernije luke. U kolikom smo problemu svjedoči i proširenje TEN-T mreže novim planovima iz 2017. koji uključuju zemlje Istočnog partnerstva sve do Armenije, ali ne i naše prostore.
Da bismo se priključili na TEN-T potrebne su obnove pruga i izgradnje novih kolosijeka koje nisu ni zamišljene, kamoli isprojektovane. O izgradnji da i ne govorimo. Pruga koja iz Sarajeva vodi u luku Ploče je „slijepi put“ jer nije spojena s prugom Split-Knin pa odatle dalje za Bihać i Zagreb. Jedina konekcija između pruga BiH i Srbije kolosijekom Tuzla-Zvornik-Loznica je neupotrebljiva. Sarajevo nije priključeno na prugu Beograd-Bar, a nedostaju i pruge Sarajevo-Podgorica i Sarajevo-Split. U Hrvatskoj željezničke linije uglavnom postoje, ali su u lošem stanju. Problem Hrvatske su luke. Europski transport se preusmjerava na grčke, rumunjske i talijanske luke zaobilazeći jadransku obalu, što pogađa i Albaniju i Crnu Goru. Albanske luke su potpuno neupotrebljive za transport budući da jedina vanjska konekcija albanskih željeznica vodi u Podgoricu. Ne postoje veze sa Grčkom, Makedonijom i Kosovom. Srbiji nedostaje elektrifikacija pruga i poveznice sa rumunjskim i bugarskim željeznicama krakovima prema istoku.
Ovako ispresijecane željezničke i transportne mreže ne mogu ekonomski integrirati ovo područje i dovesti do razvoja. Poslovanje je otežano, a razvoj usporen. Umjesto pan-balkanske željeznice koja bi nalikovala novim europskim koridorima mi danas imamo masu nefunkcionalnih nacionalnih željeznica koje su kao po pravilu u gubitcima i koje ne služe svrsi. Komunikacije se prekidaju na granicama, lučki i industrijski centri su nepovezani, a putovanja i transport između geografski bliskih centara traju satima i satima i to često preko drugih država.
Za izvesti sol iz solane iz Tuzle u Bosni i Hercegovini do luke Vlore u Albaniji potrebno je tu sol voziti iz Tuzle do Doboja, zatim u Vinkovce, pa onda preko Beograda za Podgoricu i tek onda u Vlore. Sol bi prošla kroz 5 država, bila bi zadržavana na granicama, transport bi bio skup, a cijena nekonkurentna na svjetskom tržištu. Slična je situacija na mnogim relacijama. Recimo s transportom aluminija iz Mostara do prerađivačkih kapaciteta u Kninu. A neke visokotonažne robe se jednostavno ne mogu voziti kamionima jer je kamionski transport preskup.
U regiji nedostaje vizije i kapitala za ovakve kapitalne projekte koji bi ekonomski integrirali ovaj politički podijeljeni prostor. Bez industrije nema kapitala za izgradnju komunikacija, a bez komunikacija nema ni industrije koja bi stvorila kapital. Radi se o začaranom kolu zaostalosti iz kojeg je teško izaći i mentalno i ekonomski. Nitko ne želi s dobrim namjerama investirati milijarde i milijarde eura u infrastrukturne projekte ovakvog nestabilnog regiona u kome se broj stanovnika rapidno smanjuje.
Bolje je s centrom razvoja danas povezan otok Velika Britanija nego mi koji smo kopnom spojeni, ali mentalno razdvojeni od tog centra. Nedostaju nam svijest, samokritika, stabilnost, vizija, poslovna praksa i institucionalna podloga za priključenje razvojnim centrima. Uz TEN-T koji nastaje nam nedostaju i infrastruktura i svijest za taj priključak. Naši vozovi su davno otišli sa stanica.
Kako se projekti lagano privode kraju, nastaje nova ekonomska Europa kao nadopuna političkoj Europi. Postaje nevjerojatno lako putovati i izvesti robu od Lisabona do Helsinkija, od Atene do Pariza. S druge strane, sve teže je putovati i poslovati na relacijama Beograd-Sarajevo-Podgorica-Zagreb. Uz rađanje nove ekonomske Europe, mi ne ostajemo u europskom stražnjem dvorištu već pokraj europskih kanti za smeće. Neugodan, zaboravljen i zaobiđen region koji se samoupropastio. Mjesto kojeg kapital, progres i ideje, putujući preko novih tunela i mostova jednostavno zaboravljaju.
Dino Šakanović, Prometej.ba
