Novca je svakog dana sve više, ali je gotovine sve manje. Poreznici, bankari i tehno utopisti dijele zajednički san: društvo u kome gotovina ne postoji a sve novčane transakcije se obavljaju elektronski. Štamparije koje se bave štampanjem novca ovo doživljavaju više kao noćnu moru.
Na prvi pogled izgleda paradoksalno, ali dok se količina novca u svijetu svakodnevno povećava, profiti specijalizovanih štamparija novca sve su manji. Razlog je jednostavan – gotovine je sve manje u opticaju, a bezgotovinsko plaćanje odavno je preuzelo primat.
Utvrditi tačan ukupan iznos novca u svijetu, zaludan je posao, poput hvatanja vjetra mrežom. Grube procjene barataju iznosom od nekih 90.000 milijardi dolara, dok gotovina predstavlja oko osam posto ukupnog novca u opticaju.
Ono što je izvjesno je da što je država bogatija i razvijenija to se manje koristi keš i obrnuto, u siromašnijim i manje razvijenim državama uloga keša je znatno veća. Bez odgovarajuće finansijske, komunikacijske i pravne infrastrukture nema ni bezgotovinskog plaćanja, pa gotovina ostaje jedini i najefikasniji način za finansijske transakcije.
Štampanje novčanica i dalje je ozbiljan globalni biznis i procjena je da je riječ o tržištu vrijednom 9,5 milijardi dolara u 2016. godini, te da bi do 2021. godine ove tržište moglo narasti do 11 milijardi dolara godišnje. Bez obzira što se udio gotovine smanjuje, stare novčanice se habaju i zamjenjuju novima, a trend povlačenja novčanica velike nominacije povećava potrebu za sitnijim apoenima, pa štamparije novca u bližoj budućnosti neće ostati bez posla.
I za štampanje novca trebaju pare
Na djelu je i konstantna igra mačke i miša između proizvođača novčanica i falsifikatora. Kako tehnologija napreduje, štampanje novčanica u „kućnoj radinosti“ postaje jednostavnije, što opet zahtjeva konstantno dodavanje novih oblika zaštite, od holograma, metalnih niti, pa do sofisticiranijih elemenata zaštite ugrađenih u sam papir, što povećava troškove. Najnoviji trend, korištenje plastike umjesto papira, dobrim dijelom je motivisan i željom da se produži životni vijek novčanica i time dugoročno smanje troškovi zamjene pohabanih novčanica novim.
U velikom broju država štampanje novčanica je u državnim rukama, poput SAD, Rusije, Kine, ali brojnim manjim državama jednostavnije je naručiti novčanice od velikih privatnih štamparija nego ulagati u nabavku opreme i osnivati vlastite štamparije. Tako da bez obzira što se vrijednost tržišta štampanja novčanica povećava, to ne znači da će nužno biti i više posla za privatne štamparije.
Vodeći globalni igrači u štampanju novčanica, britanski De La Rue i njemački Giesecke & Devrient, odavno su shvatili da se dugoročno ne može živjeti samo od štampanja novčanica, pa su ponudu proširili i na štampanje pasoša, ličnih karata i sličnih dokumenata, tako da im štampanje novca nije više glavna djelatnost. Profiti na štampanju novčanica, zbog povećanih troškova, u najboljem slučaju stagniraju i ne garantuju dugoročan opstanak i prosperitet kompanije.
Kao i u svim drugim oblastima i štampači novca se suočavaju sa novom konkurencijom, prvenstveno iz Kine, čije su usluge znatno jeftinije što djeluje privlačno, pogotovu siromašnijim zemljama. Tako je prošle godine Nepal štampanje novih novčanica povjerio kineskoj kompaniji i po tvrdnjama zvaničnika iz nepalske centralne banke, to im je uštedjelo 3,7 miliona dolara na narudžbi od 200 miliona novčanica, a kvalitet novčanica je ostao isti.
Bankarski san ljetne noći
Zagovornici totalnog ukidanja gotovine su jedno šaroliko društvo: bankari, poreznici, fanatični obožavatelji tehnologije i vodeće svjetske tehnološke kompanije. Bankari, generalno, mrze keš iz dna duše. Jednostavno, to im samo komplikuje život i povećava troškove, jer gotovinu treba distribuirati, čuvati, brojati, a to sve košta. Sama pomisao na društvo u kome svaka transakcija, od kupovine žvake pa do kupovine kuće, mora ići preko bankarskog računa – bankare dovodi na rub ekstaze. U tom slučaju, od svake transakcije banka bi uzimala svoj procenat, što bi blagotvorno djelovalo na profite banaka.
Poreznici, takođe, vide društvo bez gotovine kao ostvarenje svog sna, jer u tom slučaju, barem tako misle, nema šanse da se izbjegne porez ili omogući pranje prljavog novca stečenog kriminalom. Naravno, ovo se odnosi na sitne ribe jer i danas kriminalci krupnog kalibra bez problema milione uspješno peru kroz vodeće svjetske banke, ne zamajavajući se previše sa gotovinom. Samo u crtanim filmovima desetine miliona dolara mita se daju u gotovini u koferima. U stvarnom životu, pare se prebacuju sa jednog off-shore računa na drugi, daleko izvan dohvata poreznika i ostalih državnih službenika i eliminacija gotovine tu neće ništa promijeniti. Ali ljudski je nadati se.
Tehnološke kompanije, kao Apple i Google, imaju sasvim praktičan razlog da promovišu ukidanje keša. Logika ovih kompanija je da bi njihovi mobiteli i softver zamijenili novčanike, kao najjednostavniji i najpraktičniji način svakodnevnog plaćanja, pa bi u tom slučaju i oni ubirali svoj danak od svake transakcije, na radost svojih dioničara. Obožavatelji novih tehnologija u bezgotovinskom plaćanju vide raskid za analognom prošlošću i ulazak u divni novi svijet, vjerujući da im bezgotovinsko plaćanje čini život lakšim i sigurnijim, te da će to dovesti do manje krađa i pljački, što je u svakom slučaju više nego diskutabilno.
Koliko smo daleko, ili blizu, društvu bez gotovine, zavisi od toga gdje živite. Zemlja koja je najbliža društvu bez gotovine je svakako Švedska, gdje gotovinska plaćanja čine danas jedva jedan posto od ukupnih plaćanja. Većina prodavnica, pa čak i bankarskih poslovnica odbija da prihvati keš, a čak i beskućnici na ulicama počinju prihvatati kreditne kartice. I dok su zagovornici bezgotovinske utopije u Švedskoj očekivali da će za par godina gotovina definitivno nestati i završiti u udžbenicima istorije, sve su glasniji zagovornici da treba ipak malo stati na loptu i pogledati i drugu stranu medalje.
A šta kada nestane struje?
Nisu baš svi građani naviknuti na bezgotovinsko plaćanje karticama i mobilnim telefonima, poput penzionera, i nemaju baš svi bankovni račun, poput onih najsiromašnijih, imigranata ili bivših osuđenika. Pravo na bankovni račun nije neotuđivo ljudsko pravo, već stvar procjene banke da li im se klijent isplati ili ne.
Ako se po strani ostavi i pitanje privatnosti i totalne kontrole nad stanovništvom, ključni problem sa bezgotovinskim plaćanjem je da ukoliko nestane struje ili bankarski kompjuterski sistem krahira, nema ni para, a kreditne kartice i mobiteli postaju bezvrijedni komadi plastike. Kolaps elektro-energetskog sistema, gdje građani bez struje ostaju i po nekoliko sedmica, nije stvar naučne fantastike i to se dešava i u najrazvijenijim državama, a kamoli u onim siromašnijim u kojima živi većina svjetskog stanovništva. Kako u takvoj situaciji kupiti hranu, lijekove, pitanje je koje se uglavnom ne postavlja i na koje niko nema smislen odgovor.
Potencijalni sajber napadi na energetski sistem i banke, bilo da potiču od kriminalaca ili „državnih“ hakera već su se dešavali, pa je pitanje zadržavanja gotovine kao opcije za plaćanje postalo i pitanje nacionalne bezbjednosti.
Bez obzira na sve, količina novca u opticaju će nastaviti da raste i dalje širom svijeta a gotovina neće potpuno nestati, barem u dogledno vrijeme.
Kolika će biti realna vrijednost tog novca, i još važnije, kako će biti raspodjeljen, drugo je pitanje. Neko će umjesto današnjih deset miliona imati 50, dok će neki izgubiti i ono malo što sada imaju, ali u prosjeku svi ćemo imati više para. Ko ne vjeruje, neka pita statističare.
Dražen Simić
