U bivšim socijalističkim zemljama, korupcija se često s pravom apostrofira kao jedan od najuočljivijih društvenih problema. Pri tom se ona istodobno nastoji “skandalizirati”, odnosno predstaviti kao izvjesno zastranjenje koje čini prepreku normalnom stanju. No korupcija se zapravo redovito pokazuje kao sastavni dio sistema, a borba protiv nje kao argumentacijski uvod u zastupanje snažnije, iako legalnijeg, podređivanja javnih interesa privatnom.
U posljednjih dvadesetak godina praktički ne prođe ni dan a da mediji ne objave vijest o nekoj korupcijskoj aferi, o nekom kriminalnom skandalu povezanom s politikom i političarima, o neodgovornoj vladi koja se ponaša na netransparentan način ili o iznevjerenim očekivanjima javnosti od vlasti koja se po tko zna koji put pokazala kao nesavjesna u trošenju proračunskih sredstava... Međutim, vidjet ćemo da rast interesa javnosti za korupciju nema veze samo s kvantitativnim razlozima, dakle zato što je ona zaista sve rasprostranjenija i kao takva predstavlja velik društveni problem, koji se čak dade kvantificirati u vidu gubitaka prouzročenih koruptivnim radnjama i koji smanjuju bruto domaći proizvod u pojedinoj zemlji, nego i zato što joj se iz određenih razloga, a vidjet ćemo i kojih, pridaje ideološka i politička važnost puno više negoli je to bio slučaj ranije.
Problemi s korupcijom u postsocijalističkom bloku, da ostanemo u prostoru kojemu i sami pripadamo, doista nisu mali. Istočnoevropska javnost je na tom planu strašno mnogo očekivala od pristupanja Evropskoj uniji, očekivala je da će time nestati ili barem biti minimizirani uvjeti koji, kako se mislilo, pogoduju bujanju korupcije i njezinim izvedenicama kao što su mito, kronizam, veze, nepotizam, klijentelizam ili protekcija. Ti uvjeti se u prvom redu odnose na navodno naslijeđeni socijalistički stil u upravi i rukovođenju državom, na pretjerani birokratizam u administraciji i generalno, na ponašanje svih onih društvenih aktera koji se iz ovih ili onih razloga odbijaju akomodirati novouspostavljenim tržišnim zakonitostima.
No nade u unijsku arkadiju u kojoj caruju transparentnost, odgovornost i dobre upravljačke prakse na kraju su se dobrim dijelom izjalovile. Navest ćemo samo nekoliko primjera (inače ih je mnogo više, da ne govorimo o tome koliko ih je prošlo ispod radara), u kojima su koruptivne radnje uočene, a počinitelji na određeni način sankcionirani, iz kojih se može vidjeti da se čak i neprobojni evropski fondovi nisu pokazali posve imunima na napade privatnih interesa.
Skupi kilometri i namješteni natječaji
Prije desetak godina, točnije 2007. godine, Bugarska je uz pomoć evropskih fondova izgradila 19 kilometara autoputa koji povezuje Sofiju i grad Pernik i na to potrošila nevjerojatnih deset milijuna eura po kilometru. Smatra se da su to najskuplje plaćeni kilometri u novijoj povijesti evropske niskogradnje. Usporedbe radi, najskuplji hrvatski kilometri su onih 17,5 spojne ceste koja povezuje izlaz Zadar II i Gaženicu, a izgrađeni su u otprilike isto vrijeme kad i bugarski. Prema nekim procjenama, zadarski je kilometar koštao oko pet milijuna eura. U Bugarskoj se izgradnja odužila, evropska inspekcija je obustavila isplatu sredstava sumnjajući u pronevjeru, dok je u hrvatskom slučaju sve ostalo samo na indicijama i novinskim člancima. Ili primjer otprije koju godinu kad je slovački ministar rada i socijalne skrbi iz evropskog fonda spiskao sto hiljada eura namijenjenih borbi protiv nezaposlenosti na penkale i kabanice, ili pak optužba otprije desetak godina da je ondašnji češki ministar transporta namjestio posao rekonstrukcije željezničke mreže tvrtki čije je dionice tajno posjedovao.
Jasno je dakle i da su evropski fondovi podložni korupciji i da je kontrola utroška sredstava i u tim okolnostima vrlo komplicirana. Najnoviji primjer u kojemu postoji sumnja u pogodovanje pojedinim tvrtkama onaj je našeg bivšeg ministra poljoprivrede iz esdepeovske kvote, Tihomira Jakovine. Evropska komisija nedavno je stopirala prošle godine odobrenu isplatu poljoprivrednih poticaja za Hrvatsku u iznosu od 1,23 milijarde kuna, jer se u nalazu revizije koji potpisuje Christina Borchmann, direktorica Glavne uprave poljoprivrede i ruralnog razvoja Europske komisije, navodi da je inspekcija našla niz nepravilnosti u projektima koji su dobili potpore u mandatu bivšeg ministra Jakovine. “Nadzor smo aktivirali jer smo imali ozbiljne sumnje u stvaranje umjetnih uvjeta, s obzirom na to da su poduzeća koja su dobila potpore osnovana tri mjeseca prije objave natječaja, imala su iste vlasnike i adrese, svi projekti su potpuno komplementarni, a tražene potpore odgovaraju maksimalnom iznosu”, obrazložila je Christina Borchmann. Što je ovdje posrijedi, radi li se o nedvosmislenoj korupciji ili sivoj zoni u kojoj je još uvijek sve dozvoljeno ili pak o vanjskom pritisku na jogunastu članicu Evropske unije, ostaje nam da vidimo.
Dvostruki standardi
Inače, kad govorimo o korupciji možemo, generalno govoreći, razlikovati dva tipa korupcije: s jedne strane onu običnu, administrativnu i po opsegu obično manju i često samo incidentu, dakle nesistemsku korupciju, a s druge institucionalnu korupciju, vezanu uz visoku politiku i državnu upravu u nekoj zemlji. Klasični koncept korupcije problem uglavnom svodi na pitanje morala pojedinca, na njegovu individualnu iskvarenost i na mogućnosti kako tome doskočiti. Međutim, unazad dvadesetak godina akcent se stavlja na ideološku i političku komponentu koncepta korupcije. Ona se sve više počinje percipirati ne samo kao problem manjkavosti javnih službi u pojedinim zemljama ili potkupljivih pojedinaca ili grupa u administraciji, već i kao problem cjelokupnih koruptivnih kultura koje, navodno, prije svega karakteriziraju zemlje trećeg svijeta, postsocijalističke tranzicijske države i one perifernog kapitalizma. Ostavit ćemo sad po strani hipokriziju i dvostruke standarde, koji se očituju u tome da sve ono što se na istoku i jugu doživljava kao korupcija na zapadu se predstavlja kao manje-više dozvoljeno lobiranje, PR-marketing ili konzalting. U svakom slučaju, na fonu instaliranja nove neoliberalne dokse na problem korupcije sve se više počinje gledati kao na nešto što, u prvom redu, koči tržišne reforme, otežava strane investicije i fer kompeticiju čini nepovoljnijom.
Stoga su na popularnosti dobile kampanje u kojima glavnu ulogu obično igraju međunarodne financijske institucije, u prvom redu Svjetska banka, kampanje kojima se pokušava suzbiti politička korupcija u pojedinoj zemlji ili regiji. Direktne intervencije u pojedinim zemljama kako bi se riješio problem političke korupcije, dakako, više nisu popularne. Stoga su danas međunarodne antikorupcijske kampanje često rezultat jednog novog socijalnog inženjeringa, u kojemu glavnu ulogu ima koalicija vladinih agencija, nevladinih organizacija i međunarodnih financijskih institucija, koje lažno skromno tvrde da ne daju ništa više od tehničke ekspertize, a da bi upravo kombinacija odgovornog domicilnog lideršipa i odgovornog građanstva trebala stati na kraj korupciji. No ta kombinacija zapravo priređuje preduvjete za strukturne prilagodbe naciljane ekonomije i njezinu konačnu adaptaciju novoj doksi.
Samoregulacijska dogma
Antikorupcijskoj kontroli u pravilu je podvrgnut javni sektor. Prema kapitalističkoj dogmi, privatni sektor ima prirodni kapacitet za autoregulaciju i preveniranje korupcije, pa mu monitoring tog tipa ne treba (dakako da tome nije tako i da su slučajevi korporativne korupcije itekako brojni, sjetimo se samo Enrona, ali time se ovom prilikom nećemo baviti). Naravno, ne može se reći da opisane antikorupcijske kampanje nisu usmjerene i na iskorjenjivanje korupcije, no one ispod toga obično skrivaju svoju pravu političku i ideološku agendu. Kad smo već kod skrivenosti, možda bismo si mogli dozvoliti da budemo mrvu paranoidni, pa da o tim tajnim programima nešto kažemo i u vezi već spomenutog primjera.
Naime, recentno evropsko prokazivanje prošlogodišnje Jakovinine raspodjele fondovskog novca kao netransparentnog može se tumačiti kao neka vrsta vanjske intervencije koja za cilj ima to da Hrvatsku dodatno drži pod određenom prismotrom i pritiskom (sadašnja se vlast pacificira kombinacijom Karamarkove koruptivne afere i vanjskim pritiskom na aktualnu vlast zbog njihovih retrogradnih ideja, a prošla se delegitimira kao nesposobna ovom Jakovininom ujdurmom u kojoj je, izgleda, povlađivao velikim igračima, a zaobišao male OPG-ove). Tako bi se Hrvatsku nešto lakše privoljelo na novi val privatizacije. To će biti relativno jednostavno učiniti i to iz dva razloga. Najprije, već se poodavno normalizirao diskurs o državnoj upravi i javnom sektoru kao mjestima permanentne korupcije – a opisani skandali to samo potvrđuju – pa se državi kao takvoj mora smanjiti mogućnost da kontrolira profitabilna poduzeća. A drugo, nedavno je instaliran “njihov čovjek u našim redovima”, premijer Tihomir Orešković, tipični man in between, uvoditelj eksternih standarda i glas međunarodnog tržišta, koji će posao odraditi do kraja.
Politiziranje korupcije, uz privatizaciju, vjerojatno je najefikasniji način redistribucije bogatstva u nekom društvu od donjih slojeva prema gornjima, ali i transfera iz javnog sektora u privatni. Taj mehanizam dakle služi realizaciji partikularnih klasnih interesa onih na vlasti i njihovih klijenata u privatnom sektoru. Osim toga, u ovom kontekstu korupcija se shvaća kao određeni nadpravni imperativ koji, pogotovo u sferi trgovačkih i komercijalnih odnosa, vrijedi eksteritorijalno (to se sada otvoreno pokušava na globalnoj razini s uvođenjem TTIP-a). Sve je to dodatno omogućeno – danas se to lako može konstatirati jer je primjera bezbroj – i zbog paralize liberalnog tipa demokracije koji elektoratu bitno smanjuje mogućnost da utječe na političke odluke.
Premda su ekscesivni primjeri korupcije, kakav je ovaj Karamarkov i, vjerojatno, Jakovinin, uvijek medijski zanimljivi, na korupciju se u novim društvenim odnosima uopće ne treba gledati kao na neko zastranjivanje: korupcija je novom političkom okruženju intrinzična, ali će po potrebi biti nazvana patološkom i instrumentalizirana za transfer javnog novca u privatne džepove.
Andrea Radak, Bilten
