Deponija o kojoj niko ne želi pričati
Foto: N1
Zašto se gradska deponija u Sarajevu pominje samo predizborno? - pitanje je na koje vlasti odbijaju dati odgovor. Jadranski galebovi su more i čist zrak zamijenili sarajevskom deponijom.
Ova deponija, inače najveća u državi, nastala je davnih 1960-ih godina, i već deceniju unazad stvara ogroman smrad i zagađuje zrak okolnom stanovništvu naselja Buća Potok. Njeno dalje širenje pominje se uprkos žalbama lokalnog stanovništva općine Novi Grad da je neugodan miris nepodnošljiv, pogotovo u jutarnjim satima.
Nepovoljna ruža vjetrova, obzirom na to da se nalazi na uzvišenju iznad grada, dovodi do širenja neugodnog mirisa cijelom sarajevskom dolinom.
Paralelno tome, još jedan ekološki problem predstavlja i potok Lepenica, čiji je izvor u blizini deponije i javlja se kao izvor zaraze.
“Prirodni vodotok Lepenica kroz sistem procjeđivanja voda, tu vodu dovodi i u ostatak naših vodotoka“, ukazao je na tematskoj sjednici u februaru 2024. godine, načelnik općine Novi Grad, Semir Efendić.
Manjak novca glavni problem
Sa najvećom količinom odlaganja otpada u Bosni i Hercegovini, gdje procjene iznose cca. 500 tona dnevno (cca. 1kg po stanovniku), u deponiju se ulaže samo pola miliona KM godišnje. A da bi: “Ulaganja trebala biti četverostruko veća da bi se neke stvari uradile – da se završi prekretnica s folijom od cca. 11 hektara kako bi se što više oborinskih voda obuhvatilo i s time spriječilo dalje širenje na postrojenja za pročišćavanje tih voda, da dođe do otplinjavanja dijela odlagališta, te još puno projekata…“, ukazao je rukovodioc sanitarne deponije Smiljevići, Abid Mulaomerović.
Da su mještani izrazito nezadovoljni ukazuje njihov čest izlazak na proteste i pokretanje različitih akcija. Strahovi za zdravlje svoje djece, traže vrata na koja će pokucati i dobiti adekvatna rješenja za svoje probleme. Na ista rješenja ne nailaze, nadležni ne reaguju.
Situacija se ne mijenja zadnjih 10 godina
Na pitanje da li se situacija u periodu od septembra 2019. godine kada je održana prva sjednica, do marta 2024. godine kada je održana druga tematska sjednica o rješavanju problema deponije “Smiljevići”, ikako promijenila, odgovorio nam je ekološki aktivista Udruženja Eko-akcija, Anes Podić.
“Tema više nije izmjestiti deponiju ili ne, nego je urediti. Federacija BiH je donijela zakon upravljanja otpadom 2003. godine. Pravilnik regulisanja rada deponije nikada nije donesen, te deponija radi na osnovu okolinske dozvole i federalna inspekcija ne radi ništa, jer da radi, deponija bi bila zatvorena još davno. Procjedne vode deponije su drugi problem poslije gasa, izlijevaju se u rijeku Bosnu. Glavni problem je nedostatak novca, odgovornost je kantonalna, a ne općinska”, ukazao je Podić.
“Uopćeno preduzeću “Rad” se cijena odvoza smeća tj. glavni novac od kojeg žive, nije promijenila od 1998. godine, i deponiji od tog novca samo mrvice pripadnu na kraju i jednostavno nemaju novca da obavljaju svoje funkcije. Kanton Sarajevo da interventne novce svake tri godine kada je situacija kritična, otvori se nova ploha i to je jedina stvar koju rade. Glavnih sanacija starog otpada – nema, i to je razlog što smrad dolazi. Prije nekoliko godina se deponijski gas prikupljao pa dijelom spaljivao na baklji, a sada se i to ne radi“, dodao je on.
“Vlast pritišću svi, ali njima je samo stalo da nema smeća na ulici, a gdje se poslije ide s njim, ne zanima ih. Bilo bi idealno da deponija postane samostalno preduzeće i da naplaćuje odlaganje otpada, to je slučaj u Banja Luci“, zaključio je.
Mještani nisu željeli pričati za kamere, ali na pitanje kakav im je život pored deponije, odgovorili su: “Evo vidite kako je. Smrdi, katastrofa.”
Da je ovo jedna od onih tema koju svi zaobilaze, pa čak i mještani, kojima deponija predstavlja primarni problem, dokazalo je naše zalaganje da uspostavimo kontakt s nekima od njih. Pokušaji su bili uzaludni. Međutim, da je sarajevska deponija problem na koji bi se trebalo obratiti više pažnje, činjenica je koja se godinama unazad spominje, a po tom pitanju se skoro ništa ne radi.
Pišu: Hana Horman i Emina Buljubašić
