Branka Ristić je profesionalni taksi vozač koji je odnedavno počela da radi. Iako su u velikoj mjeri taksisti muškarci, njoj je ovaj posao izazovan i zanimljiv sa puno anegdota i smijeha, ali i začuđenih pogleda drugih.
Za Srpskainfo Branka Ristić kaže da se godinama bavila turizmom i ugostiteljstvom i da je došlo do zasićenja gdje je odlučila da neke životne pravce promijeni.
– Malo sam se više fokusirala na internet zaradu, na neke lakše opcije rada i zarađivanja i kontrole vremena. U međuvremenu dok se to ne desi, dok ne krenem da radim profesionalno i zarađujem dovoljno novca da mogu da se osamostalim, trebao mi je neki posao koji mi je zanimljiv, izazovan, gdje komuniciram sa ljudima i gdje sam u neku ruku samostalni igrač, da nemam baš šefa, da nisam vezana za jedno mjesto i prijatelj mi je preporučio taksi. Meni je to bilo vrlo simpatično, i sve ono što sam htjela i što je meni bilo zanimljivo tog momenta, sve to je taksi vozač ispunio – rekla je Ristićeva.
Otišla je na razgovor i primili su je da radi. Poslije male obuke od pet do šest dana, osamostaila se.
Ističe da je u početku bilo malo nesigurnosti zbog nepoznavanja ulica i brojeva, ali se, kaže, navikla i profesionalni vozač taksija je unazad tri mjeseca.
– Zadovoljna sam, a svi i oko mene. I putnici. I uprava. Svi – kaže ona i dodaje da je puno predrasuda i stereotipa kada je vide u taksiju.
– Bila sam svjesna, odnosno, mislila sam da sam bila svjesna da je to jedna velika predrasuda, ali nisam bila zapravo svjesna kolika je ona jaka i velika. Nekada imam osjećaj da se za mene boje kao da vozim svemirski brod, kako me gledaju. Međutim, putnici su jako pozitivni, pogotovo žene koje jako vole što ih vozi žena. Bez obzira što većina njih kaže da nisu imali neprijatnih iskustava, ali se ipak osjećaju sigurnije, opuštenije, ljepše i komotnije i baš su presrećne što ih vozi žena i obraduju se kad me vide. Ali su predrasude velike. I na cesti i ovako. Ljudi gledaju iz drugih auta, začude se, pješaci isto tako – kaže Ristićeva.
Ne zna šta je uzrok tome. Smatra da je to vjerovatno neznanje i nemogućnost putovanja i odlaska vani, da sami ne vidimo šta se dešava u drugim zemljama i kako je tamo.
– Možda je to počelo od ranije jer su se muškarci više bavili ovim poslom. Profesionalna vožnja podrazumijeva i puno sati odsustva, to je tako prije bilo, što ženi nije odgovaralo. Žene su se jedva izborile za ravnopravnost i na poslu i na fakultetima, pa onda dolazi ovo drugo. Kod nas dolazi malo sporije. Po statistikama, jer sam se malo bavila i tom temom, najveće greške u saobraćaju, najviše saobraćajnih nesreća izazivaju muškarci, ne žene. Tako da u drugim zemljama preferiraju žene vozačice jer su opreznije, svjesnije, iako imaju malo veći problem sa orijentacijom, ali se to prevaziđe. Svaki problem se prevaziđe kad se radi poslije nekog vremena – ističe Ristićeva.
Priča da je imala mnogo anegdota kroz svoj rad. Jednom joj se desilo da putnik ulazi u taksi i oslovljava je u muškom rodu, ne vidjevši da je za volanom žena.
– Bila je jednom situacija, da muškarci ne gledaju kad ulaze u auto i kažu, “e, buraz, zdravo” pa se iznenade kad vide žensko za volanom i onda se počinju izvinjavati. Često me pitaju šta se desi kad uđe neko pijan. Meni je firma omogućila da radim samo dnevne smjene tako da se ne susrećem sa putnicima koji su pili, ali znalo se desiti i čim vide da sam žena, onda se izvinjavaju. “Jao, izvini, ja sam popio, osjećam se na pivo”. Uglavnom, dobri su, nisam imala neprijatnosti, a anegdotica ima raznoraznih – priča Branka.
Posao taksistkinje vidjela je kao privremeno rješenje, ali na njeno iznenađenje, posao joj se svidio više nego je očekivala.
– Vjerovatno ću ostati malo duže, koliko će to biti, u ovom trenutku, ne znam, ali vidjećemo. U principu, imamo jako puno posla, pogotovo u posljednje vrijeme jer imamo manje cijene. Smjene su 9 sati i jeste naporno, zbilja se čovjek umori, tako da, ja nastojim da to zamijenim nekom fizičkom aktivnošću mimo radnog vremena, nekad uspijevam, nekad ne uspijevam, ali je nezdravo. Ali tako je, svaki sjedeći posao je nezdrav. Jeste da su smjene duge, mišljenja sam da trebaju biti kraće, i ako kompanija razmišlja da zaposli još žena, trebalo bi skratiti radno vrijeme, jer ono nije 9 časova, to je i odlazak i dolazak s posla što je 10-11 sati – istakla je Ristićeva.
NEUGODNA PITANJA
Svakodnevno imamo primjere kršenja radničkih prava, pogotovo kada su žene u pitanju kada trebaju zatrudniti ili zatrudne. Ristićeva je mišljenja da to toliko nema veze sa poslom i da se mi možda previše bavimo “muško-ženskim” stvarima i da se trebamo baviti ljudskim pravima.
– Mi imamo zakon koji je dobar, ali se ne primjenjuje. Vi po zakonu nemate pravo da pitate “hoće li biti trudan”, “kada će se udavati ili ženiti”. To su privatne stvari i vi po zakonu treba da obezbijedite trudničko bolovanje. Šta da se desi kada se muškarac zaposli i izgubi nesretnim slučajem ženu i ostane mu beba, još malo će i takva pitanja postavljati. Kako bi bilo da vas neko pita na intervjuu šta ćete uraditi ako vas žena ostavi sa bebom? To je stvar prava radnika i ljudskih prava, a ne muško – ženskih. Ali se to ne bi trebalo dešavati i trebalo bi da se provodi zakon -rekla je Ristićeva za Srpskainfo.
