Znam kako dišeš: Kritika bh. stvarnosti ostaje na površini?

Foto: HBO

Osobine arhetipske kriminalističke drame svakako je razbilo bh. okruženje i kontekst koji publiku definitivno može približiti samim slučajevima, ali i likovima serije. Koliko god posuđivala od američke duge i bogate tradicije sličnog žanra, Znam kako dišeš govori o nama bliskoj stvarnosti, o našem društvu i o našim problemima koje ignorišemo ili se bojimo suočiti s njima. Možda je to dovoljan razlog da ovu seriju gledamo i analiziramo, sa svim njenim problematičnim aspektima i kontradikcijama.

Piše: Ermina Ribić

Znam kako dišeš nova je bh. serija koju potpisuju Jasmila Žbanić i Damir Ibrahimović. Za produkciju su zaslužni BH ContentLab platforma, BH Telecom i Deblokada, a serija je 2023. godine doživjela premijeru na Venecija Film Festivalu. Glumačka postava poprilično je impresivna zbog poznatih imena poput Jasne Đuričić, Mirvada Kurića, Izudina Bajrovića i Jasne Žalice, ali i mlađih glumaca i glumica poput Lazara Dragojevića, Dine Bajrovića, Kemala Rizvanovića i Lane Stanišić. Žanrovsko određenje ovog ostvarenja najjednostavnije se može opisati kao kriminalistička serija sa elementima drame.

Kriminalistička drama sa ličnim pričama

Žanr kriminalističke serije pogodan je za vrlo jednostavno portretiranje dobrih i loših likova i to na takav način da je publici iznimno lako procijeniti ko od likova spada u koju skupinu. Ovo ostvarenje od prve epizode uspostavlja naraciju o zločinima i problemima u društvu, a publika prati rad tužiteljice Nevene Murtezić.  Znam kako dišeš uspjeva u slikanju ambivalentnih likova, počevši od  glavne junakinje Nevene, pa sve do glavnih osumnjičenih. Ipak, može se govoriti o svojevrsnoj gradaciji. Naime, tri slučaja prikazana kroz šest epizoda nisu u potpunosti moralno osuđena. Tako prvi slučaj samoubistva petnaestogodišnjeg Emira biva opravdan informacijom da su ga zlostavljali stariji učenici, navodno zbog njegove seksualne orijentacije. Drugi slučaj – silovanje i navođenje na prostituciju – rješava se roditeljskom intervencijom u kojoj smrtno nastrada zlostavljač, ali i roditelji. Na koncu, treći slučaj, definitivno i najbljeđe scenarističko ostvarenje u seriji, prikazuje ubistvo Izeta, nasilnika i dilera, gdje je pozadinska priča počinioca majke i sina ispraćena saosjećanjem i razumijevanjem. Na taj način, žrtve se premještaju u drugi plan, a fokus se namjerno ili nenamjerno prebacuje na počinioce i njihovu (opravdavajuću) priču.

S obzirom na to da serija ima ukupno šest epizoda, scenaristi su ekonomično raspodjelili tri kriminalna slučaja na dvije epizode. Ipak, gledatelji/ice mogu vrlo brzo zaboraviti slučaj samoubistva iz prve epizode ili silovanje djevojke iz četvrte epizode. Taj problem sa kontinuitetom pokušava se riješiti povremenim spominjanjem tih slučajeva, no epizode se brzo vrate na tematiku koja je uspostavljena određenim zločinom. Takav ritam u ovom slučaju ovisi od formata kriminalističke serije koja je poprilično epizodična, sa tek povremenim, ali ne nužnim, vraćanjima na prethodne priče. Drugo žanrovsko određenje Znam kako dišeš, ono koje pripada drami, uvjetovalo je seriju da se fokusira i na lične probleme likova, primarno Nevene i njenog sina Dine, što u jednu ruku predstavlja kontrastnu nit kriminalističkoj pozadini. To znači da gledatelji/ice, ipak, moraju znati šta se to desilo u prethodnoj epizodi kako bi bolje razumjeli događaje, ponašanje likova i njihove međusobne odnose. U tom smislu, dramski aspekt ove serije zasigurno je zaslužan za bilo kakav razvoj likova, prvenstveno Nevene i, u nešto manjem obimu, njenog sina. Fokus na ličnim pričama ovu seriju, paradoksalno, čini serijalom u smislu neodvojivosti svih epizoda. To se zaista čini kao čudan izbor, pogotovo ako se u obzir uzme i prethodno spomenuta karakteristika epizodičnosti. Možda su scenaristi dali prednost primarno ljudskim pričama, no, valja se sjetiti da su i takve priče itekako dio kriminalističke obrade.

CSI efekt i benigne greške

Serija posuđuje neke elemente od proceduralne drame i sudske drame i to u scenama kriminalističke obrade i suđenja. Tako će gledatelji/ice skoro u svim epizodama imati priliku da vide suđenje u sudnici, sa svim procedurama koje smo toliko puta vidjeli u američkim serijama. To je donekle rezultat tzv. „CSI efekta“ koji hiperbolizira oslanjanje na forenziku i forenzičke dokaze, čime se planira utjecati na porotu. Očigledno je da bh. pravosudni sistem funkcionira na drugim principima koji nikako ne podrazumijevaju porotu. Ipak, odluka da serija uvodi forenziku svakako je za pohvaliti, pogotovo zbog toga što naša kinematografija odavno pati od nedostatka takvih prikazbi.

Utjecaj američkih serija sa sličnim tematikama i u sličnom formatu može se prepoznati i u forenzičkim detaljima. Iako je forenzički aspekt serije na solidnom nivou, daju se primijetiti ne samo utjecaji američkih serija, već i pojedini propusti koji, ovako predstavljeni, ne služe svoju svrhu. Tako u trećoj epizodi forenzičarski tim pronalazi DNK ostatke ispod noktiju žrtve, i za nekoliko trenutaka Nevena saznaje rezultate. Gledateljstvo, kao i likovi serije, doznaju da DNK pripada bijelcu, svjetlije puti, dobi od trideset do četrdeset godina. Osim što spominjanje rase koja je dominantna na ovim prostorima zvuči suvišno, poznato je da se dob ne može ustvrditi putem DNK analize.

Upotreba poligrafa prikazana je u dva navrata, a naglašena je njegova važnost u istrazi. Valja podsjetiti da ovaj uređaj nipošto ne može biti nikakav dokaz za kriminalistički obradu, jer ne funkcionira kao savršeni aparat za detektovanje laži. Tu je, ponovo, isplivao snažan utjecaj američkih kriminalističkih serija i to specifično iz 2000tih, jer su i zapadnjački režiseri odustali od prikazivanja ove vrste ispitivanja.

Nekada nije dovoljno samo zagrebati po površini problema

Iako je televizijska serija, kao i film i književnost, vrsta umjetničkog predstavljanja koja ne mora nalaziti svoje uporište u stvarnosti, te, zbog toga, tumačenje određenih tehnika i samog narativa ne treba nužno zasnivati na vezi fikcije i fakcije, za ovo bh. ostvarnje vrijede druga pravila. Emotivno povezivanje gledateljstva i tumačenje svih komponenti serije ovisi od događaja koji neodoljivo podsjećaju na bh. stvarnost. Lako se prepoznaju pojedini slučajevi maloljetničkog zlostavljanja, silovanja, iznuđivanja. Tu su i druge teme poput štetnosti određenih muzičkih žanrova, odnos između djece i roditelja, utjecaj medija i društvenih mreža. No, da li je dovoljno samo ukazati na probleme u našoj državi ili ih treba, uslovno rečeno, dodatno eksploatisati? Po mom mišljenju, nekada nije dovoljno samo zagrebati po površini problema, jer onda svakako puko spominjanje prestaje imati smisla.

Ova serija prikazala je ono što svi već odavno znamo – korupcija, neispravan rad tužilaštva, kao i društveni problemi poput konzumacije droge, odgajanje djece u nezdravom društvu ili nedodirljivost moćnika. Režiserski tim vjerovatno je računao na recepciju publike i to upravo u smislu prepoznavanja zločina i problema u društvu koji su povezani sa takvim prijestupima. Takav odabir tematike možda opravdava činjenicu da serija eksplicitno ne donosi nikakve sudove, već ih suptilno ocrtava samim zločinima i pričama počinitelja/ki. Ono što se može činiti nedovoljno hrabrim istupom jeste spominjanje korumpirane policije i tužilaštva, a na čemu je, nažalost, ostalo samo u verbalnom iskazu. Moguće je da je takva odluka posljedica idejnog dvojca da Znam kako dišeš u velikoj mjeri  bude fokusirana na lične priče likova, koje, u jednom trenutku, prestaju imati ikakve veze sa glavnim nitima radnje u kriminalističkoj dimenziji serije.

Žene koje odgajaju debile

Većina kriminalističkih, ali i drugih žanrova televizijske serije skoro uvijek prikazuje glavnog lika koji ima jednu osobinu zbog koje pati ili, ekstremnije, doživljava neku vrstu pada. Fatalna mana glavnog lika u Znam kako dišeš definitivno bi bila izraženo majčinstvo, preneseno čak i na profesionalni život. Nevena, očita figura majke u serijalu, brine se o svemu što je okružuje – od svog sina, pa sve do slučajeva na kojima radi. Nemogućnost da se emocionalno odvoji od dešavanja na poslu i u kući uvjetovana je upravo tom fatalnom manom. No, ta mana vrlo brzo može se zamjeniti i sa terminom profesionalizma koji je, uzgred rečeno, već toliko puta obrađen u serijama kriminalističkog žanra i proceduralne drame. U ovom slučaju, Nevena ne doživljava pobjede na ličnom i profesionalnom planu, što donekle utječe na motivaciju ovog lika. Koliko god poražavajuća bila činjenica da joj se sin drogira ili da su određeni članovi društva nevidljivi pred zakonom, Nevena neće ispoljiti išta više emocija od plakanja i konzumiranja cigareta. Šest epizoda, ipak, bilo je i više nego dovoljno prostora za razvijanje likova, njihovo psihičko previranje i neku vrstu transformacije. Nevena, nažalost, doživi tek nekoliko sitnih prevrata i vrlo brzo se vrati u svoju kolotečinu.

Svako ko je bar malo upoznat sa opusom Jasmile Žbanić sigurno će primijetiti dominaciju ženskih likova, što svakako zaslužuje pohvalu. Samostalna žena koja se suočava sa problemima i na ličnom i na profesionalnom planu nije česta slika na malim i velikim bh. ekranima, a Žbanić se ponovo potrudila da tu sliku iskristališe. U posljednjoj epizodi Nevena izriče rečenicu: „Majke u ovoj državi odgajaju debile, a ne muškarce“, što jasno i glasno problematizira niz tema poput roditeljstva, uloge majke u porodici. No, ostaje pitanje zašto već po ko zna koji put ta figura samostalne žene, majke i borkinje toliko liči na sve ostale Žbanićkine likove i, možda još važnije, zašto ta figura ne biva subverzirana? Šta gledateljstvo može sa tom izjavom?

Kontekst je razbio arhetip

Većina kriminalističkih ili sudskih drama visoke produkcije ima slične probleme kao i Znam kako dišeš. Takav žanr, jednostavno, nije savršen i ne teži da to bude. Jedna od njegovih najočitijih mana jeste i veliki broj epizoda i sezona. Iako je ova bh. serija mogla imati još epizoda, kraj koji zaokružuje tri slučaja čini se kao dobar potez. Zbog činjenice da je žanr krimića izuzetno pogodan za varijacije i nastavke, on se iscrpljuje unutar samog sebe i gubi na kvaliteti. Znam kako dišeš, srećom, nije doživjela takav ishod. Pored toga, vrijedilo bi pohvaliti i tri različita slučaja prikazana u seriji, a koja itekako korespondiraju sa događajima u Bosni i Hercegovini. S druge strane, nedostatak kritike, objašnjenja ili moralne osude je nešto što se moglo izvesti na drugi način, no možda je i fiktivna tišina u seriji dovoljan znak.

Osobine arhetipske kriminalističke drame svakako je razbilo bh. okruženje i kontekst koji publiku definitivno može približiti samim slučajevima, ali i likovima serije. Koliko god posuđivala od američke duge i bogate tradicije sličnog žanra, Znam kako dišeš govori o nama bliskoj stvarnosti, o našem društvu i o našim problemima koje ignorišemo ili se bojimo suočiti s njima. Možda je to dovoljan razlog da ovu seriju gledamo i analiziramo, sa svim njenim problematičnim aspektima i kontradikcijama.

Izvor: Tačno.net