fbpx

Za sve žene Srebrenice

JZbanicAida

Jasmila Žbanić, "Quo vadis, Aida? (2020.): Umjetnički "prirodan" izbor bio je da se srebrenička tragedija sagleda iz ženske perspektive.

Piše: Damir Radić

Nakon najdulje pauze u karijeri, šest je naime godina prošlo od njezina zadnjeg filma, osebujne romantične komedije "Otok ljubavi", Jasmila Žbanić izašla je u javnost s novim ostvarenjem, najambicioznijim i najdelikatnijim otkad je stala iza kamere. "Quo vadis, Aida?" već svojim naslovom koji se referira na riječi koje je prema predaji Petar, bježeći iz Rima od Neronovih progona kršćana, uputio uskrslom Kristu, sugerira da je riječ o nečem velikom i tragičnom, ali ovaj put žrtve nisu kršćani nego muslimani. Riječ je naravno o srebreničkom masakru, (kršćanski) zločinci etnički su Srbi, a (muslimanske) žrtve Bošnjaci.

Strašnu sudbinu više od osam tisuća ubijenih ljudi Jasmila Žbanić odlučila je prikazati kroz individualnu priču i dominantno očište fiktivnog lika UNPROFOR-ove prevoditeljice Aide, karaktera labavo oslonjena na stvarnog prevoditelja u UNPROFOR-ovoj bazi u Srebrenici koji nije uspio spasiti članove vlastite obitelji jer su ih njegovi pretpostavljeni iz nizozemskog bataljona, rigidno se držeći propisa, odbili staviti na popis svojih djelatnika. Promjena spola protagonista nije bila izvorna autoričina namjera, do nje je došlo tek kada je spomenuti prevoditelj odbio ekranizaciju svoje autobiografske knjige nezadovoljan Žbanićin namjeravanim intervencijama, ali jednom kad je ta promjena napravljena, čini se najlogičnijim izborom – pored samih ubijenih žrtava, u ogromnoj većini slučajeva muškaraca, najveće žrtve bile su preživjele srebreničke žene čiji su muževi, sinovi, braća, rođaci, prijatelji pred njihovim očima odvođeni u smrt. Duševna trauma koju su pretrpjele neopisiva je i ostavila je trajne posljedice, pa je umjetnički "prirodan" izbor da se tragedija sagleda iz njihove perspektive, perspektive emotivno najintenzivnije angažiranog izravnog svjedočenja; drugim riječima, Aida stoji za sve žene Srebrenice.

Početni kadar filma – iz donjeg rakursa kamera u kontrasvjetlu snima travke iznad kojih je osunčano nebo, a onda neočekivano ušavši u kadar tu idilu satre tenk pregazivši ljepotu prirode – jedini je trenutak užeredateljske svježine i modernosti. Žbanić, naime, kao i u prethodnim svojim filmovima (izuzetak je najmanje joj poznat uradak "Za one koji ne mogu da govore" te donekle "Na putu"), režira konzervativno: plan-kontraplan, uži kadar tamo gdje se takav očekuje, širi tamo gdje mu je po konvenciji mjesto, a tekstura slike je "školska". Zahvaljujući tome, otprilike do polovice filma svjedočimo solidno odrađenom, ali ni po čemu izuzetnom ostvarenju, a onda srpske snage upadnu u UNPROFOR-ovu bazu gdje su se sklonile tisuće Bošnjaka, nizozemski plavi šljemovi lišeni obećane zračne podrške ne mogu se oduprijeti (Žbanić vrlo pošteno desotonizira ponašanje Nizozemaca predočujući kontekst koji im nije davao puno izbora), Aida shvaća što će se dogoditi i počne očajničku borbu za spas svojeg supruga i dvojice sinova. U tim trenucima, kad gledamo kako jedna osoba, u ovom slučaju supruga i majka, pokušava sve ne bi li spasila najdraže, stvara se emotivan udar koji je nemoguće opisati riječima i koji s nevjerojatnom snagom predočuje užas onog najgoreg što rat može donijeti, neovisno o tome tko su akteri. U tako stvorenom ozračju zaboravljaju se neke scenarističke sentimentalnosti i nategnutosti (uskoro ubijeni sin za dva dana ima rođendan, godinama poslije rata Aida shvaća da u stanu njene obitelji sada živi ratni zlikovac Joka), jer tuga i bol koje film emanira neopisivo su potresni. Jasna Đuričić kao Aida briljira u, nesumnjivo, ulozi života i doista je čudno da su i ona i film posve zaobiđeni u dodjelama nagrada na venecijanskoj Mostri. Svejedno, ništa ne može umanjiti činjenicu da je riječ o jednom od najsnažnijih antiratnih filmova zadnjih podosta godina i svakako najboljem ostvarenju autoričina opusa.

Novosti