ZA LESLIE: Mali film s velikom ulogom

Da nije bilo jednog iznenađenja u ovogodišnjim nominacijama za Oscare i kontroverze koja je uslijedila, film Michaela Morrisa „Za Leslie“ prošao bi „ispod radara” mnogima i to ne bilo nikakvo čudo. Jednostavno, riječ je tu o jednom relativno malom, festivalskom i nekomercijalnom filmu koji se prije svega ističe glumačkim ostvarenjem britanske glumice Andree Riseborough u naslovnoj ulozi žene na putu iskupljenja. Međutim, u kampanju za nagrade, s fokusom upravo na njenu ulogu, uključile su se njene kolege koje su javno davale podršku i to je urodilo plodom, odnosno nominacijom, iako su šanse za potvrdu iste izuzetno ograničene. Kontroverza je izbila odmah nakon objave nominacija među kojima je ona Andree Risborough za najbolju glavnu žensku ulogu bila ponajveće iznenađenje. Čini se da je ekipa koja je vodila kampanju postupila neetično i putem elektronske pošte i društvenih mreža „lobirala” za svoj film. 

Piše: Marko Stojiljković/Lupiga.com

Dodatni razlog za osporavanje nominacije je i neformalni sistem kvota, budući da je bijela glumica uzela mjesto pripadnici manjinske populacije, recimo Violi Davis, koja je ostala bez očekivane nominacije za ulogu u filmu „Žena kralj“. U cijeloj toj gužvi najviše se zaboravlja meritum stvari, odnosno utisak da je Riseborough doista ostvarila vanserijsku ulogu u inače solidnom filmu.

Kao i mnogi prije i poslije nje, naslovna junakinja je dobila na lutriji i taj novac propila i potrošila. Istini za volju, suma od 190.000 dolara nije baš basnoslovna, ali je svakako mogla biti iskorištena pametnije nego za kupovinu viskija, možda na primjer za kupovinu ili gradnju kuće, pokretanje posla ili plaćanje obrazovanja sinu. Nakon pseudo-dokumentarne uvodne sekvence u stilu televizije iz nekih prošlih vremena, Leslie upoznajemo pri samom dnu života, kada ju gazda izbacuje iz ušljive motelske sobe zbog kašnjenja s plaćanjem najamnine.

Nemajući kuda, ona odlazi upravo kod svog sina Jamesa (Teague) koji živi sam u gradu i radi kao trgovac. On joj dozvoljava da ostane u njegovom stanu „dok se ne sredi”, ali ne i da „živi s njim”, a ostanak mora ići u skladu s pravilima od kojih je prvo i osnovno da nema alkohola i droge. Znamo kako se to mora završiti, budući da ovisnicima vladaju jaki impulsi koji im ne dozvoljavaju da u procesu zadovoljenja svojih potreba stanu i razmisle o socijalnim i moralnim implikacijama svojih postupaka. Kada joj i sin otkaže gostoprimstvo, Leslie se mora vratiti u svoj rodni gradić duboko u teksaškoj provinciji i prepustiti se milosti i nemilosti svojih bivših prijatelja Nancy (Janney) i Dutcha (Root).

Kada je i oni na prvi ili drugi „prijestup” izbace iz kuće, Leslie doslovno nema kamo otići, pa se pokušava uvući u lokalni motel kojeg vodi njen poznanik iz mladosti, ekscentrični Royale (Royo). Srećom po nju, motelom upravlja benevolentni Sweeney (Maron) koji će u njoj prepoznati potencijal i ponuditi joj šansu: plaćeni posao sobarice, čistačice i „katice za sve“, hranu, te mjesto na kojem može živjeti. Sweeney vidi nekakvu nadu, ali pitanje je vidi li to i Leslie. Put iskupljenja će svakako biti dug i težak, pun padova i osude svjetine koja od Leslie nije ništa bolja, premda to za sebe misli.

Filmova ovog tipa imamo svake godine još od kada se „Sundance indie” uspostavio kao pod-žanr devedesetih godina prošlog stoljeća i na narativnom planu „Za Leslie“ zaista ne pomjera granice. Prije bi se reklo da je scenarij, koji je napisao ne pretjerano iskusni i uspješni Ryan Binaco, tek funkcionalan. Srećom, on je produbljen nenametljivom, a promišljenom režijom na televiziji prekaljenog Michaela Morrisa kojem je ovo prvi dugometražni film. Ta se promišljenost (u najboljem smislu riječi) ogleda prije svega u perfektnom izboru glumaca, savršeno odmjerenom radu s njima i prilikama koje pruža ne samo svojoj glavnoj glumici (premda je ona jedna prolongirana plesna scena primjer i glumačke i režijske vještine), već i ostalima u ovom odlično izabranom ansamblu za briljantne momente.

Njih Allison Janney, Stephen Root, Marc Maron, Andre Royo i ostali koriste, ali ipak ne zasjenjuju glavnu zvijezdu filma, Andreu Riseborough. Britanska glumica s preko 50 uloga iza sebe zna se itekako „izgubiti” u liku i potpuno mu se prepustiti. Ovdje odlazi možda i nekoliko koraka dalje. Leslie nije tipičan primjer tipične „oscarovske” deglamurizacije i skoro pa imitacije određenog tipa uloge, već, igrajući Leslie, Andrea Riseborough dostiže one kvalitete kakve po pravilu pokazuju naturščici kada igraju fikcionalizirane verzije samih sebe. Kao Leslie, Andrea Riseborough je sasvim autentična, zbog čega jaki impulsi, jake emocije i kasnije neugodne refleksije kroz koje Leslie prolazi djeluju iskreno. Svoju ulogu u tome ima i ostatak ansambla, neki tek u formi sekundanata, a neki, poput Marca Marona, kao skoro-pa-punopravni glumački partneri.

Jasno je da u jakoj konkurenciji glumica čije su kampanje kreirale više „buke”, Andrea Riseborough s ulogom u jednom malom filmu ima malo šansi. Ali to ne znači da se kvalitetom svog rada nije zaslužila naći u njihovom društvu. Komisija koja revidira nominacije još se nije izjasnila o „slučaju Riseborough”, ali bi eliminacija iste iz konkurencije bila nepravedna po meritokratskim kriterijima. Jer Andrea Riseborough u „Za Leslie“ radi ono najbolje što glumac ili glumica mogu: podiže ukupnu kvalitetu filma.