Trepni dvaput – filmska posveta ženskoj solidarnosti

Kadar iz filma

U kina je nedavno došao film Trepni dvaput (Blink Twice), redateljski debi Zoë Kravitz. Ovaj triler prati konobaricu Fridu (Naomi Ackie) koja na dobrotvornoj gala večeri upozna simpatičnog tehnološkog milijardera Slatera Kinga (Channing Tatum), provodi ugodnu večer s njim i njegovim prijateljima, i prihvaća njegov poziv da im se pridruži na putovanju na njegov privatni otok.

U pitanju je pravi tropski raj, a dani su im ispunjeni uživanjem u dobrom društvu, ispijanju koktela uz bazen, odličnoj hrani i nezaobilaznoj drogi za kraj dana. No, Frida počinje primjećivati brojne neobičnosti na otoku i tu naša priča počinje. Točnije, tu počinju moja očekivanja da ću jednostavno pogledati dobar film, no feministička poruka koja me dočekala zaokružila je cijeli dojam filma kojeg nisam mogla tako lako izbaciti iz glave, a koji me svojom atmosferom nevjerojatno podsjećao na Midsommar.

Frida na otok ne otputuje posve sama – uz nju je i njezina prijateljica Jess (Alia Shawkat) koja // spoiler alert // nakon nekoliko dana nestaje kao da nikad nije ni postojala, barem ne na ovom čudesnom otoku. Frida se nemalo iznenadi kad joj drugi gosti krenu uporno tvrditi da nikad nisu vidjeli ni upoznali Jess.

No Sarah (Adria Arjona) ipak odlučuje povjerovati u Fridinu priču jer je pronašla upaljač na koji se Jess potpisala. Kažem da joj je odlučila povjerovati jer se i dalje nije sjećala Jess, no odlučila je ispitati sve čega se Frida sjeća, sjetiti se sama i pomoći joj riješiti misterij.

Dok su momci ribarili, a žene uživale u maskama za lice i travi, Frida i Jess odlučile su preostalim ženama „podvaliti” ono što je navodno bio protuotrov za njihov gubitak pamćenja. Prošli su sati i sati, ali dvjema složnim ženama pridružile su se još dvije, jednako preplašene i jednako bijesne.

No čega su se zapravo sjetile? Ovaj otok nije bio raj. On je bio izolirano mjesto gdje je grupa bogatih muškaraca dovodila žene kako bih ih silovala svaku večer, a uz pomoć MDMA-a pobrinuli su se da one zaborave ne samo što se događalo svake večeri, nego i da im ovo nije prvi put da borave na otoku.

Nije ovo samo stvar dinamike između muškaraca i žena; riječ je tu i o rasnim i klasnim odnosima. Svi muškarci su bogati bijelci, dok su žene niže klase, druge boje kože ili oboje. To su redom žene kojima je privatni otok nedostižan san i koje su vidjele priliku da pobjegnu od lošeg posla i stanarine koju si jedva mogu priuštiti. Tu da ih privilegirani muškarci koriste za vlastito zadovoljstvo, kako i koliko god žele, a sve će, jednom kad bude gotovo, zaboraviti.

Ovaj put su se sjećale. Ovaj put su znale. I ovaj put su uzvratile. Shvaćajući da se nemaju kome obratiti i da im nitko neće vjerovati, uzele su stvar u svoje ruke. Dvije su žene ubrzo pale, čime su se snage prepolovile. Frida i Sarah ostale su same, štitile jedna drugu i bile spremne žrtvovati se za onu drugu kako bi konačno istjerale pravdu.

Iako u pitanju zapravo nije horor film, u ovome sam ipak vidjela odmak od klasičnog final girl tropa. Imali smo dvije final girls koje su preživjele (iako jedva) i pobjegle. Ovaj film sam doživjela kao odličan hommage ženskoj slozi i kao pljusku mrskoj uzrečici „žena je ženi vuk”. Ovo je film u kojem su žene jedna drugoj vjerovale i u kojem su si, bez obzira na sve, odlučile pomoći.

Lako je zaključiti da je žena režirala film i bila jedna od scenaristica jer ženski likovi u filmu nisu plošni, a unatoč nesreći koja ih je snašla, ne ispadaju ni glupe ni naivne (kao što je često slučaj u hororima/trilerima), već su prikazane kao obična ljudska bića sa svojim vrlinama i manama. Na primjer, naizgled tipična „glupava“ plavuša izvrsna je šahistica; siromašna konobarica umjetnički je nadarena; a privlačna i agresivna sudionica reality showova je brižna i suradljiva.

Sve to žene već jako dobro znaju, a Zoë Kravitz je to tek prenijela na ekran. U najmanju ruku, mnoge od nas su se barem jednom našle u situaciji da drugoj, možda i nepoznatoj, ženi diskretno signaliziramo da se bojimo muškarca koji nas ne pušta na miru i da onda doista i dobijemo pomoć. Trepni dvaput je pokazao da ženska sloga može ići toliko daleko da će se žrtvovati kako bi pomogle drugima i zaustavile sustavno maltretiranje od strane povlaštenih muškaraca, čije ponašanje puno prečesto prođe nekažnjeno.

Ženama je dosta prelaženja preko nasilnog ponašanja muškaraca. I ne, nećemo zaboraviti. Odbijamo zaboraviti.

Piše: Karmen Došen/ voxfeminae