‘The Unbearable Weight of Massive Talent’ – instantni kultni klasik
Urnebesan, inteligentan, potpuno šašav i uzbudljiv, s dvije sjajne centralne izvedbe, ovo je film u kojemu su svi zamislivi sastojci nabacani, promiješani i preneseni na celuloidne role čistog ludila.
Karijera Nicolasa Cagea jedan je od najvećih misterija u cjelokupnoj povijesti suvremenog Hollywooda. Malo je glumaca koji se mogu pohvaliti osvojenim Oscarom u kategoriji najboljeg glumca i sa cijelim nizom nominacija za Zlatnu malinu. Popis redateljskih velikana s kojima je surađivao gotovo je jednako dugačak kao i onaj negledljivih B-filmova koje je naštancao pogotovo posljednjih desetljeća, a i njegove glumačke izvedbe varirale su od fenomenalnih do toliko afektiranih i pretjeranih da se do danas pretvorio u neku vrstu živućega memea.
Iako je prošao sve od oskarovske stratosfere, preko statusa jedne od glavnih zvijezdi akcijskog filma sredine devedesetih (u godinu dana zaredao je “The Rock”, “Con Air” i “Face/Off”) do čestog struganja po dnu bačve nezavisne kinematografije, čini se kako je u tijeku svojevrsna rehabilitacija njegove karijere, pa je njegova uloga u lanjskom filmu “Pig” općenito hvaljena kao jedna od najboljih izvedbi godine. Na krilima lovorika sada stiže “The Unbearable Weight of Massive Talent”, vjerojatno najluđe poglavlje u ionako suludoj filmografiji ove osebujne zvijezde.
Već po samom naslovu, prevedenom kao “Nepodnošljiva težina golemog talenta”, jasno je da nije riječ o bilo čemu što bi se moglo kvalificirano kao normalno. Dodamo li k tome i kako je u pitanju film u kojemu Nicolas Cage glumi fikcionaliziranu verziju samoga sebe, glumca Nicka Cagea, čija karijera grca u blatu jeftinih ostvarenja i gomilajućih dugova, a istovremeno i stenje pod naslovnom nepodnošljivom težinom golemog talenta, gledatelj se mora pripremiti na solidnu dozu meta-humora.
No kako film odmiče, u određenom trenutku postaje nemoguće pratiti na koju se metarazinu scenarij podigao, pa jednostavno valja dići ruke od cerebralne analize i upustiti se u urnebesni kaos akcije i komedije koje su istovremeno izrazito inteligentni i blesavi do bola, kao da je cijela Cageova karijera zbijena u 107 minuta njegova trajanja. Ujedno, njegova karijera je i predmetom konstante analize u razgovorima u filmu, a ono malo naslova iz njegove filmografije koji se ne spominju u filmu vjerojatno su u spomenuti u scenama koje su izrezane u montaži.
Fikcijski filmovi koji radnju grade na stvarnim glumcima nisu neka velika novost, dovoljno se prisjetiti sjajne satire Spikea Jonzea “Being John Malkovich” ili pak “JCVD” tuniškog redatelja Mabrouka el Mechrija o Jean-Claudeu Van Dammeu. No Cageova uloga samoga sebe jedna je od najboljih koje je ostvario dosad, a ono što mu redatelj i koscenarist Tom Gormican (prethodno poznat kao autor tek jedva zamijećene komedije “That Awkward Moment” iz 2014.) daje u zadatak u svom filmu gotovo nadmašuje granice zamislivosti. Cage igra ulogu nesposobne verzije Jamesa Bonda, trči gradom na paranoičnom tripu, urla vlastito ime i, najbolje od svega, strastveno se ljubi u usta s računalno pomlađenom verzijom samoga sebe u majici s vizualom filma Davida Lyncha “Wild at Heart” u kojemu je igrao glavnu ulogu Sailora.
Praćenje same priče mnogo je jednostavnije od analiziranja metarazina na kojima se ona odvija. Štoviše, prilično je blesava. Cage u financijskoj gabuli, pred odlukom da okonča filmsku karijeru pristaje za izdašan honorar sudjelovati na rođendanskoj zabavi svog obožavatelja (Pedro Pascal) u Španjolskoj. Međutim, CIA smatra da je njegov domaćin zapravo terorist koji je oteo kćer političara te angažira slavnog glumca da pokuša pronaći djevojku. Za to vrijeme sumnjivac i njegov gost razvijaju prisan odnos, jedan od najopipljivijih na platnu. Kemija između Cagea i Pascala je toliko snažna da Gormican može prepustiti goleme komade minutaže njihovim besciljnim razgovorima o omiljenim filmovima (Od “Kabineta dr. Caligarija” do “Paddington II”) i ludovanju, a eksplicitnu akciju s jurnjavama i pucnjavom dozirati prema potrebi i to samo da Cageu pruži priliku da potpuno poludi u svojoj izvedbi i pretvori se u karikaturu karikature koju zamislimo pri spomenu njegova imena.
Prema projekcijama, “The Unbearable Weight of Massive Talent” po pitanju zarade bit će blago razočaranje u odnosu na budžet, a premda su ocjene kritike i publike mahom pozitivne, ipak se ne mogu nazvati oduševljenima. No nerijetko se događa da filmovi sa slabom zaradom i mlakom kritičkom recepcijom u budućnosti prerastu u kultne klasike koje diljem svijeta obožavaju milijuni (vidi: “The Big Lebowski”). Gledajući “Nepodnošljivu težinu” čitavo sam vrijeme imao dojam da je riječ o filmu koji će doživjeti upravo takvu sudbinu. Urnebesan, inteligentan, potpuno šašav i uzbudljiv, s dvije sjajne centralne izvedbe, ovo je film u kojemu su svi zamislivi sastojci nabacani, promiješani i preneseni na celuloidne role čistog ludila. Teško je zamisliti zabavniji odlazak u kino od onog koji vam može pružiti ovaj prikaz golemog talenta Nic(k)a Cagea.
Ocjena: 9/10
Ivan Laić, Ravno do dna
