fbpx

Tako je govorila Mira: Bratstvo i jedinstvo svih ljudi na svetu je jedina opcija za opstanak ljudske rase

mira furlan 1

Osim po ulogama, javnost na ovim prostorima će glumicu Miru Furlan pamtiti i po njenim stavovima.

Javno i jasno se protivila nacionalizmu koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih progutao prostor nekadašnje Jugoslavije, zbog čega se početkom poslednje decenije 20. veka iz Hrvatske odselila u Sjedinjene Američke Države, gde je nastavila karijeru. 
 
Zbog stavova koje nije želela da menja samo zato što se društvo naglo promenilo, dobijala je pretnje smrću, dobila je otkaz u HNK-u, oduzet joj je stan. Njen život u jednu rečenicu sažeo novinari Viktor Ivančić, napisavši da je "nepripadanje ključna riječ koja definira Miru Furlan".
 
Povremeno se vraćala u bivšu državu radi glumačkih angažmana, te bi se svaki put osvrnula na ono što se dešava ljudima na ovim prostoru. 
 
Prenosimo neke od citata iz intervjua i tekstova Mire Furlan.
 
"Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici." (Peščanik, 2012)
 
"Vlastodršci svoje podanike nastoje držati u uverenju da nemaju izbora osim onog propisanog. A što ako ipak imaju? Što ako je ipak moguće napraviti izbor u situaciji u kojoj izbora navodno nema? Ma kako težak taj izbor bio i ma kakve da su posledice po čoveka? Sama ta pomisao je opasna po sistem i zato subverzivna. Ali upravo ta pomisao je možda jedini put do slobode." (NIN, 2020)
 
"Kaznu koju mi je priredio moj grad, moj jedini grad, i moje kazalište, tj. jedino kazalište koje sam smatrala svojim, kaznu što su mi priredili, mislim da nisam zaslužila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujući u ljude i u našu profesiju, koja ljude mora spajati, a ne razdvajati... Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj ili u pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični zatekao... Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koji se sve način ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao brana za vječno gladnu propagandnu zvijerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistog srca. Takvom čovjeku ću biti zahvalna." (Pismo Mire Furlan u zagrebačkom Danasu, 1991)
 
"Teško je iznova počinjati, teško je praviti rezove, teško je izgubiti prijatelje i pokidati tkivo svog života. Emigracija čini da se čovjek osjeća kao da je lansiran u zrakoprazni prostor i po njemu sada besciljno pluta. A s druge strane, to je, naravno, i velika, zanimljiva avantura, isprobavanje sebe u drugom jeziku, u drugom prostoru, skupljanje iskustava koja drugima nisu dana, to je na neki način osvajanje slobode. Slobode kojoj težimo, ali koja je beskrajno teška i naporna." (NIN, 2003)
 
"Nakon svih ovih godina sam došla do zaključka da je našim ljudima izdaja nekako lako, prelako išla. Na svim nivoima, u svim kategorijama, od javnih do privatnih. Bilo je i još je uvijek tako lako izdati prijatelja, ideju, stav. I, na kraju, samog sebe. Izdaje su kukavičke jer su najčešće motivirane oportunizmom ili, još gore, strahom. Kukavičluk i izdaja idu zajedno." (Nedeljnik, 2018)
 
"Svakom nacionalistu s ovih i drugih prostora preporučujem da napravi DNK test pa da mu (joj) bude jasno da smo svi izmiješani i da svi, na kraju, vučemo porijeklo od homo sapiensa koji se pojavio upravo u Africi. (...) Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni 'slučaj' je dio toga. Devedesetih godina su upravo žene bile (i ostaju) najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota. Možda zato jer iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe. Žene su bile najlakše mete. I uvijek se, u tim napadima, upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu 'lakom', ludom, nemogućom." (Novi list, 2020)
 
"Pojam jugonostalgije se tako izlizao i potrošio da za mene više nema nikakvog značenja. Nisam nostalgična ni prema vlastitoj mladosti, dapače, čini mi se da sam sad mirnija i sretnija nego u mladosti, pa kako bih onda bila prema zemlji koje su se svi tako lako odrekli da se čini kao da i nije postojala nego smo je samo sanjali. Razočaranje? Ovisi o tome što čovjek očekuje. U očekivanju da ljudi pokažu hrabrost ne ostaje vam ništa drugo do razočaranja. Možda tu hrabrost ni ne treba očekivati, možda ništa ne treba očekivati." (Tjednik Novosti, 2016)
 
"Ljudi imaju potrebu udruživati se u tabore, u grupe, bilo po vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj ili po klasnoj pripadnosti. Kad čovjek pogleda iz malo dalje, malo više perspektive, ne može a da ne primijeti da su sva ta grupiranja umjetno fabricirana, navodno u ime zajedništva, a zapravo u ime podjele. A, kao što se možda sjećamo, još su stari Rimljani mudro govorili:'Podijeli pa vladaj.' Dok su ljudi podijeljeni i dok se međusobnom istrebljuju zbog ove ili one rečenice u Kuranu ili Bibiliji, dotle neki drugi neometano kradu i otimaju sve što stignu. Mislim da ta činjenica, bar kad je riječ o 'našem' (moj sigurno nije bio!) ratu devedesetih, polako dolazi do mozga takozvanom običnom čovjeku. Ali, sad je kasno: već je sve rasprodano i preprodano i opljačkano i opustošeno." (Elle)
 
"Što se tiče 'prepoznavanja' sadašnjeg stanja u Americi na osnovu iskustva rata na Balkanu, to se događa već godinama. Prepoznajemo isti rasizam, isti nacionalizam, iste mržnje, istu opsesiju 'pripadanjem' itd, itd. Jedan od glavnih simbola Trampove vladavine je simbol zida. Koliko je simboličkih, fizičkih i mentalnih zidova sazidano tokom rata na području bivše Jugoslavije? Nema im kraja. Ja sam uvijek imala više simpatije za mostove nego za zidove." (Danas, 2020)
 
Autor: 021.rs