Soundtrack za ekskurziju

Foto: Sarajevo Film Festival

Una Gunjak je napravila odvažan i pametan film, politički angažovan i estetski poetičan, gurajući prst u osinjak naših lažnih normi i vrijednosti, čije su žrtve mladi

Nemojte da nas bude ni manje ni više kad se vratimo je rečenica koje se najviše sjećam sa svoje eksurzije u devetom razredu. Svako malo ju je izgovarao nastavnik matematike koji nas je sa suprugom vodio u Budvu, smatrajući da je naš razrednik nedorastao toj odgovornoj ulozi. U tu rečenicu je trebao da stane sav odgoj obrazovnog sistema, porodice i okruženja u kojem smo stasavali, nedostatak seksualnog obrazovanja, bilo kakve edukacije i razgovora koji se tiču tinejdžerskih veza i odnosa. Ta rečenica je bila svojevrsna opomena, ali i ucjena, jer ne smijemo povrijediti i iznevjeriti svoje roditelje koji su nas tako lijepo vaspitali i poslali na eksurziju. Bila je i bježanje od odgovornosti da sa sobom na more vode 30 adolescenata, željnih otkrivanja svijeta i nečega novog. Ponavljao ju je prečesto, obavezno nakon što bismo u autobusu ili na plaži odslušali tada ultimativni hit Jelene Karleuše, Napravi mi sina, pod svetlima kazina.

Umjesto seksualnog obrazovanja, moje generacije su čitale Bravo i rubrike koje su površno i neinformativno obrađivale mladalačke veze i prve seksualne odnose. Tek kasnije smo shvatili da u praksi nije baš tako. Krajem devetog razreda smo učili lekciju o reproduktivnim organima i oplodnji. Nastavnica je imenovala reproduktivne organe, a onda govorila o oplodnji koja se dešava na nivou dvije ćelije koje se spoje, u svemiru, pretpostavit ćemo. O seksualnosti smo uvijek razgovarale odvojeno od dječaka, šapućući po školskim hodnicima. Zbog toga smo menstruaciju zvale bolešću i fizičko nismo radile jer smo bolesne. Krile smo uloške po džepovima i iz ruke u ruku ih davale jedna drugoj, da niko ne vidi. Djevojčica iza koje bi na stolici ostao krvav trag doživljavala je torturu od čistačica i nastavnica. U mom selu su se i u prodavnici ulošci pakovali u papirne fišeke, jer ne mora selo znati da si bolesna. Mentruacija je bila prljavost, teret i bolest. Viktimizacija sa dozom gađenja.

U takvom okruženju, teško je bilo prihvatiti svoju tjelesnost i seksualnost, voljeti se i otvoriti za prve odnose i ulazak u svijet odraslih. Pomisao na prva seksualna iskustva je bila obojena stigmatizacijom ako neko sazna za to, potencijalnim tjelesnim bolom i mišlju o neželjenoj trudnoći. Sve to je budilo osjećaj izgubljenosti, nepovjerenja i inferiornosti. Međutim, Iman (Asja Zara Lagumdžija) u fenomenalnom filmu Ekskurzija, rediteljice Une Gunjak odlučuje da raskine sa tim heteropatrijarhalnim normama i suprotstavi se teretu očekivanja okoline, ne obraćajući pažnju kakvu odgovornost i posljedice njen bunt nosi sa sobom.

Stasala u postranzicijskom bosanskohercegovačkom društvu, odgojena u tipičnoj postratnoj radničkoj porodici, odrasla na internetu, izrevoltirana i superiorna Iman, nesvjesna posljedica odrastanja, pokazuje srednji prst patrijarhatu i dečku koji je zloupotrijebio njenu ljubav, da bi prekoračio prvu stepenicu odrastanja. Iman je zaljubljena u Damira (Viktor Gatarić) i zbog toga je njen čin otpora radikalniji, sve dok to ne izmakne kontroli i dok se ne umiješa škola, koja umjesto da bude mjesto podrške i razumijevanja, taj problem nastoji držati podalje od svog okruženja, zbog loših glasina i pitanja odgovornosti ove obrazovno-odgojne institucije. Jedina podrška Iman je Mediha (Maja Izetbegović), majka buntovne djevojčice koja glasine o trudnoći nastoji držati izvan porodičnog okruženja, kako joj otac, sin i suprug ne bi još dodatno svalili breme odgovornosti i lošeg odgoja. Dovoljno je što sama sebe krivi za to.

Kroz film Ekskurzija, Una Gunjak otvoreno priča o adolescentskim vezama, prijateljstvima, ali i našem savremenom društvu punom predrasuda, neznanja, licemjerja i lažnih normi i morala u kojem mladi stasavaju. Tu su i društvene mreže koje su im osnovni kanal komunikacije, ali i mjesto na kojem se zasnivaju pretpostavke šta bi oni trebali da rade, šta da slušaju, kako da izgledaju i ko da budu. Osim prijateljstava i veza, na društvenim mrežama se stvaraju i grupe koje izopštavaju svakoga onoga ko se suprotstavi ovim kalupima i na bilo koji način pruži otpor, ne razmišljajući o posljedicama koje takvo isključivanje i šikaniranje nosi. To je doživjela i Iman, androgena djevojčica kratke kose, u širokim pantalonama i dva broja većoj jakni.

Svojim autentičnim stilom i pomalo autodestruktivnim potezima, Iman želi da prekine lanac u kojem je žena samo objekt. Njeni potezi možda nisu feministički, ali namjera dakako jeste - biti svoja i raditi ono što sama želi.

Film otvara još jedno važno pitanje koje se tiče stručne podrške djeci i mladima. Mlađe generacije su mnogo otvorenije da pričaju o svojim mentalnim poteškoćama, međutim ponekad izostane stručna pomoć, pa se dijagnoze anksioznosti, depresije i drugih teškoća uspostavljaju na osnovu iščitanih internetskih članaka. Problem je i sama podrška maloljetnim osobama, jer ukoliko adolescent napravi prestup u školi, po automatizmu ide kod psihologa, no ukoliko zaista imaja poteškoće, želi da se autuje, itd. onda se traži prisustvo roditelja.

Una Gunjak je napravila odvažan i pametan film, politički angažovan i estetski poetičan, gurajući prst u osinjak naših lažnih normi i vrijednosti, čije su žrtve mladi. Ekskurzija je filmsko ostvarenje nužno potrebno našem društvu; kako mladima, tako i njihovim roditeljima i nastavnicima, jer priče o adolescentskim vezama i trudnoćama nažalost viđamo samo u žutoj štampi, poput one vijesti koja je rediteljici i bila inicijalna kapisla za ovaj film, o tome kako je na školskom izletu zatrudnjelo sedam djevočica.

"Ekskurzija" je prvi igrani film Une Gunjak, dobitnice Srca Sarajeva Sarajevo Film Festivala za najbolji kratki film ("Kokoška" 2014. - dobitnik nagrade Evropske filmske akademije za najbolji kratki film). Producenti su Amra Bakšić Čamo i Adis Đapo (SCCA/pro.ba), koproducenti Nukleus film (Siniša Juričić), Baš Čelik (Jelena Mitrović), Salaud Morisset (François Morisset), Mer Film (Gary Cranner).

Film je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Locarnu gdje je osvojio Specijalno priznanje. Na 29. Sarajevo Film Festivalu imao je gala projekciju u okviru Takmičarskog programa – igrani film izvan konkurencije, a Evropska filmska akademija izabrala je "Ekskurziju" u selekciju najboljih evropskih filmova preporučenih za nominacije za Evropske filmske nagrade. Ovogodišnji je bh. kandidat za Oskara.

Piše: Vanja Šunjić,Prometej.ba