SAGA O JADRAN FILMU: Od zlatnih vremena do današnjice i brojnih obećanja
Do 1991. godine i privatizacije o Jadran filmu se govorilo u kontekstu snimanja novih filmova, realizacije koprodukcija s američkim partnerima, milijunskih dolarskih zarada, te investicija i gradnje novih studija. Danas se o Jadran filmu govori u kontekstu propadanja i rasprodaje imovine, nesudjelovanja u snimanju filmova i izostanka koprodukcija, neriješenih financijskih odnosa s autorima filmova i poslovnim rezultatima koji nisu ni blizu nekadašnjih. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada je direktor bio Sulejman Kapić, Jadran film je znao imati i dobit od deset milijuna dolara godišnje.
Još ratne 1991. godine dobit je iznosila nešto manje od 200.000 njemačkih maraka, ili danas, preneseno u kune, oko 700.000 kuna, potom je, s iznimkom 1994. godine kada je iznosila 1,9 milijuna kuna, kontinuirano padala, da bi se ovladavanjem Nove produkcije nad Jadran filmom 1998. godine i ta sitna dobit od 100.000 do 200.000 kuna godišnje pretvorila u gubitak od 7,7 milijuna kuna, a gubitak je bilježen i u sljedećim godinama. Zanimljivo je kako se 1999. godine u bilanci pojavila dobit od gotovo osam milijuna kuna, ali zapravo se radilo o uključivanju nanovo procijenjene vrijednosti Studija 2 u bilancu. Prema izvještaju o reviziji privatizacije, sudski vještak za zgradarstvo, Ratimir Petrović, procijenio je objekt na 27,16 milijuna kuna, a razlika između nove procijenjene vrijednosti objekta i vrijednosti evidentirane u poslovnim knjigama u iznosu 10,7 milijuna kuna evidentirana je u 1999. godine kao povećanje materijalne imovine i povećanje prihoda. Iz te procijene Studija 2 vidljivo je koliko je Jadran film u privatizaciji podcijenjen, obzirom da mu je 1991. godine utvrđena vrijednost od oko 60 milijuna kuna, a samo Studio 2, kako vidimo, vrijedan je gotovo polovicu tog iznosa.
Realno je, dakle, i u 1999. zabilježen gubitak od oko tri milijuna kuna, a godinu kasnije taj je gubitak iznosio dva milijuna kuna, dok je 2001. godine zabilježeno 888.000 kuna gubitka. Od 2005. godine kada je upravljanje Jadran filmom preuzeo Vinko Grubišić rezultati su šaroliki, godinu-dvije dobiti, pa godinu-dvije gubitka. Tako je 2005. godine gubitak iznosio četiri milijuna kuna, dok 2006. godine Jadran film posluje s dobiti od 3,5 milijuna kuna. Potom je 2007. godine dobit blizu četiri milijuna kuna, a 2008. i 2009. godine oko dva milijuna kuna. Već sljedeće, 2010. godine opet se pojavljuje gubitak od 4,37 milijuna kuna, u 2011. godini dobit od 2,1 milijuna kuna, pa u 2012. godini ponovno gubitak od 3,4 milijuna kuna, dok je 2013. gubitak iznosio 790.000 kuna, da bi u 2014. godini opet ostvarena dobit od 1,8 milijuna kuna. Posljednjih nekoliko godina Jadran film uopće ne objavljuje obvezne tromjesečne financijske izvještaje na Zagrebačkoj burzi, pa stalno dobiva javne opomene.
"Sjećam se tog vremena, kad je Jadran film držao preko 90 posto poslova za ljude u filmu. Postojalo je Društvo filmskih radnika, ali tko je htio posao, morao je slušati što kaže Jadran film. Babaja, Golik i ostali veliki redatelji bili su statisti hrvatske kinematografije, potpuno na margini", govori nam redatelj Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audio-vizualnog centra.
HAVC je krovna institucija hrvatskog filma, preko koje se daju državne potpore za snimanje filmova, a Hribar i Vinko Grubišić, današnji većinski vlasnik i direktor Jadran filma, u dugogodišnjem su sukobu. Grubišić optužuje Hribara da preko HAVC-a "isisava javni novac" i da namješta poslove svojim pouzdanicima, a Hribar Grubišića da je uništio Jadran film i da nezakonito ubire novac od prikazivanja filmova iz produkcije Jadran filma.
"Snimali su dva ili tri od pet hrvatskih filmova, a imali su i desetak milijuna dolara godišnje od koprodukcija sa strancima. Jadran film je bio supstitut za hrvatsku kinematografiju, Ante Babaja je rekao da su druge republike imale kinematografiju, a mi smo imali Jadran film. Ali možda je Grubišić zapravo naš tajni saveznik, jer je s tim uništenjem Jadran filma omogućio da ljudi krenu punim plućima, bez huligana u svom dvorištu. Nemamo u Hrvatskoj više nikoga da kontrolira sve, svemoćnog velikog producenta, sada imamo neku vrstu pluralizma. Imamo troje producenata koji su se više-manje specijalizirali u radu sa strancima, uz njih još desetak nespecijaliziranih koji surađuju. U domaćem filmu neki su se specijalizirali za art filmove, neki za mainstream, neki, kao Ankica Tilić, za filmske uspješnice, Boris Matić za omladinske niskobudžetne, neki novi klinci, cure, sa svojim malim specijalizacijama i ljudi normalno funkcioniraju kao neka zajednica", kaže Hribar.
Hribar objašnjava kako se prošle godine od pružanja filmskih usluga u koprodukcijama sa stranim filmašima u Hrvatsku slilo preko 160 milijuna kuna, u kojima Jadran film nema nikakvog udjela.
"Tih 160 milijuna kuna koje smo ostvarili lani iznos je jednak vrijednosti koprodukcija iz zlatnih vremena Jadran filma. To je bio 'core bussines' nekadašnjeg Jadran filma, samo u drugim okolnostima. Sada više ne postoji jedno monopolsko poduzeće, nego se svi hrvatski producenti mogu natjecati za položaj koproducenta strane ekipe, tako da se oni na neki način nadmeću između sebe po svojoj izvrsnosti, a mi, s obzirom na sustav koji osigurava povrat, imamo pravo uvida u sve račune. To je jedna malo drukčija poslovna kultura, koja očito ne odgovara Jadran filmu. Provizija filmskog koproducenta je nekih deset posto, i zamislite da Jadran film sudjeluje u pola od 160 milijuna kuna izvoza, samo od provizije uzimali bi osam milijuna kuna. I još da su prodali deset milijuna kuna usluga, gdje bi bilo to poduzeće, da je u minimalno funkcionalnom stanju, što nije", smatra Hrvoje Hribar.
Zlatno razdoblje u povijesti Jadran filma bile su osamdesete godine prošlog stoljeća. Sredinom 1981. godine Jadran film sklopio je s tvrtkom Incovent u Los Angelesu ugovor o zastupanju u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, što je rezultiralo koprodukcijom preko 50 američkih filmova i tv-serija u Hrvatskoj, od čega je do 1990. godine Jadran film uprihodio 80 milijuna dolara, kako je jednom prilikom naveo bivši direktor Jadran filma Zdravko Mihalić.
U travnju 1989. godine Jadran film imao je 250 stalno zaposlenih, oko 1.000 vanjskih suradnika i držao je preko 70 posto svih filmskih poslova cijele bivše Jugoslavije, a polovinu prihoda zarađivao je od poslovanja s inozemnim partnerima.
Na dan 31. prosinca 1991. godine Jadran film imao je još 172 radnika, ta je brojka 2001. spala na 102, još 2007. bilo je 95 radnika, a sada ih je tek desetak. Jadran film preživljava uglavnom od iznajmljivanja studija.
"Studio kao prostor ne košta puno. Ne možete zaraditi na praznim halama. To je kao stol u restoranu. Zarađuje se na uslugama. Tri su temeljne tehničke usluge: kamera, svjetlo i scena. Onda su tu daljnje tri usluge: scenografija, kostimografija i organizacija. Vi kao koproducent stranog producenta provodite kroz nišu koja je njemu potrebna. Jadran film to više ne može jer je izgubio ljude, otpustio ih je", kaže Hrvoje Hribar.
Pored Jadran film Tehnike, među likvidiranim tvrtkama su Jadran film Laboratorij, Jadran film Studio i Jadran film Scenografija. Većinski vlasnik i direktor Jadran filma Vinko Grubišić kaže da je nastojao zadržati one djelatnosti koje mogu preživjeti na tržištu.
"Pritom sam cijeli taj proces programirano i svjesno vodio toliko sporo da što više ljudi zaštitimo što duže vrijeme. Otkad sam došao ovdje na čelo uprave 2005. godine pa do izbijanja krize 2009. godine mi smo povećali promet četiri puta, nismo otpustili nijednog čovjeka, primili smo 12-13 novih ljudi. Onda su se stvari 2009. godine drastično promijenile i morali smo voditi bitku za goli život, jer su nam otkazani milijunski poslovi iz Amerike. Izgubili smo sve u 15 dana", kaže Grubišić, koji već ima nove planove koji, tvrdi, uključuju i nova zapošljavanja.
"Uskoro idemo u novo zapošljavanje mladih ljudi koji su završili filmsku akademiju i produkciju. Mi nikad više nećemo imati stotine zaposlenih, ali ćemo imati dovoljan broj ljudi da možemo aktivirati projekte. U ovom poslu se praktički za svaki projekt osnivaju nove tvrtke, da bi računi bili čisti. To se radi svuda u svijetu, to radimo i mi. Kad je riječ o tvrtkama koje nisu preživjele, vodite računa o tome da je Jadran film istovremeno morao raditi razvoj, voditi socijalnu politiku i zadržati stabilnost. To se događalo u vremenu od 2009. godine do danas, zahvaljujući ovoj cijeloj harangi i uopće okruženju u kojem smo živjeli, ali uspjeli smo. Ponosan sam što sam uspio održati Jadran film, iako je u određenim trenucima izgledalo da to neće biti moguće. Odgojen sam da se borim i nisam htio odustati, a izgledalo je zaista strašno u nekim trenucima", govori nam direktor i većinski vlasnik Jadran filma. Pita se ako je svima Jadran film toliko važan, zašto onda nisu pomogli kad je tvrtka bila u problemima, zašto je nikad nisu podržali.
"Ako su dijelili dotacije kojekakvima, zašto nisu dotirali naš laboratorij, po čemu je Hrvatska jedina država koja nije poduprla filmski laboratorij, nego smo mi na njemu skoro izgubili glavu. Lako je biti ravnatelj nekog državnog fonda i HAVC-a, a drugo je biti ovdje među ljudima, gdje ti dolazi žena na vrata i plače, jer muž joj je dobio otkaz, sin je dobio otkaz i pita hoću li i njoj dati otkaz. Nisam joj mogao dati otkaz, iako kao direktor znam da bih morao", govori Grubišić.
"Želim reći da je moje cijelo djelovanje usmjereno prema Jadran filmu kao produkcijskoj kompaniji koja proizvodi vlastite brandove, koja radi izvozne kulturne proizvode. To će se vidjeti u tjednima i mjesecima koji dolaze. A to što bi nas neki isisavači javnog novca htjeli svesti na svoju mjeru, uopće me ne zanima. To su ljudi koje sam upoznao kad sam imao 19 godina i bio sam im urednik u redakciji kulture na Radiju 101. Ima tu svega, od raznih kompleksa, pa do ideje da nekažnjeno isisavaju javni novac", smatra Grubišić koji ističe da je tu bilo raznih neočekivanih rashoda poput sudskog spora iz 1982. godine. Naime, na snimanju "Servantesa iz malog mista", jedan od radnika se ozlijedio i tek nedavno napokon dobio spor na svim instancama, a Jadran film je odštetu morao platiti s kamatama.
Grubišić je Lupigi jako zamjerio što smo u prethodnim nastavcima priče o Jadran filmu napisali kako sjedište poduzeća u Oporovečkoj ulici u Dubravi u Zagrebu izgleda poput smetlišta, zbog hrpe otpada koja se nalazi između oronulih poslovnih građevina.
"Hrpa je bila još i sedam puta veća. Mi smo ovdje rekonstruirali i raščišćavali dva objekta. Širili smo i Studio 5, to je sve dio građevinskog otpada. Zbrinut ćemo taj otpad, što smo već ugovorili i platili. Ne možete odvoziti otpad kad hoćete i gdje hoćete. Mogu najaviti kako će u jednom od tih objekata biti Filmska akademija, što je projekt koji smo pripremili još prije desetak godina, ali smo zbog krize od njega odustali. Troškovi održavanja su veliki, uložili smo ogromne novce u održavanje i obnovu ravnih krovova na objektima, cjevovoda i toplovoda, svojim novcima, bez ijedne kune potpore ikada", objašnjava Grubišić.
Najavio je, dakle, otvaranje Filmske akademije, kao što godinama najavljuje mnogobrojne filmske i televizijske projekte, od kojih je malo, ili ništa ostvareno.
"Mi radimo internacionalne projekte, a na domaćem planu u tome nismo mogli sudjelovati. Onaj tko upravlja javnim filmskim fondom ima svoju privatnu tvrtku koja stupa u poslovne odnose s onima koji su neka konkurencija Jadran filmu. Mislite li da je Jadran film u toj konstelaciji mogao dobiti bilo koji projekt od Hrvoja Hribara i tog društva? Mislite li da ti koji su dobivali novac nisu imali određenu vrstu preporuke da ne rade s Jadran filmom? Što nam je preostalo nego da radimo u inozemstvu. Tek ćete vidjeti kakve filmove mi radimo. Mi nismo mogli sudjelovati u podjeli tzv. hrvatskog filma", tvrdi Vinko Grubišić i pita se što su to „oni“ oni zadnjih godina napravili i gdje su ti poslovi koje su napravili, bez da ih je država platila.
"HAVC prisvaja zasluge za neke stvari koje se događaju po 'defaultu'. Hribar s onim što se događa u Dubrovniku nema nikakve veze. Embassy Films, koja koproducira 'Igru prijestolja', je hrvatska kompanija koja je dogovorila produkcije s Amerikancima puno prije Hribara i puno prije mene", nastavlja Grubišić.
Ipak, inzistiramo da nam kaže koje je to međunarodne projekte Jadran film ostvario.
"Naša strategija uopće nije kompatibilna s onim što zastupa ravnatelj HAVC-a. To je klijentelistička skupina koja sama sebi dodjeljuje javni novac. Umjesto da se hvatam u kolo s tom skupinom, ja sam putovao po svijetu i donio neke rezultate nazad, a neki dolaze sad. Mi u ovom trenutku imamo poslovne operacije u desetak zemalja, uskoro ćemo imati u puno više. Baš su nedavno tu bili partneri iz Indije, s kojima smo ugovorili nekoliko poslova. Ne dajemo ovdje izviješća o tome, jer za to nemamo potrebu", govori direktor i većinski vlasnik Jadran filma, obećavajući da ćemo već uskoro vidjeti o čemu se radi, kada povodom 70 godina postojanja Jadran filma objave rezultate svojih poslovnih dogovora.
Grubišić je još 2007. godine najavljivao snimanje novih nastavaka Winnetoua, filmskog serijala o indijanskom poglavici koji je započet šezdesetih godina prošlog stoljeća u koprodukciji Jadran filma i njemačkog Rialto filma, kada je u Hrvatskoj snimljeno 11 filmova. U svibnju 2007. na području Nacionalnog parka Paklenica, gdje je snimana većina Winnetou filmova, održana je "1. Winnetou konvencija", a direktor Jadran filma tada je izjavio: "Upravo sam se vratio iz Cannessa gdje smo dogovarali snimanje novih naslova o Winnetou, kao i dječje serije za europsko tržište." U rujnu 2015. uistinu je počelo snimanje novih triju nastavaka Winnetoua u blizini Novog Vinodolskog, ali bez ikakvog sudjelovanja Jadran filma.
"Ideja da se Winnetou ponovno radi je moja ideja i projekt Jadran filma. Mi smo napravili konvenciju, dovukli Nijemce ovamo i ja sam razgovarao s najmanje 15 kompanija, pa su oni koncem 2011. ili početkom 2012. godine kontaktirali HAVC oko poticaja i nakon toga odustali od projekta. Onda je Konstantin film prepustio projekt Red Packu, kompaniji u kojoj imaju pola udjela u vlasništvu, s kojima ja nisam komunicirao. Taj Winnetou trebao je biti hrvatski projekt u kojem bi oni bili manjinski partneri, a što je ovo sad? U HAVC-u se sad javno hvale s time da su naši ljudi glumili statiste Indijance", govori nam Grubišić.
U listopadu 2012. godine direktor Jadran filma bio je najavio "horror-zombie komediju" - "Povratak Winnetoua" – govoreći da će projekt biti gotov 2015. godine.
"Tada sam našao nekakve novce da napravimo tu horror-zombie komediju, imam te novce i sad, i kad završim ostale tekuće projekte mi ćemo s partnerima isproducirati taj film", govori nam danas Grubišić o jednom od brojnih projekata koje je najavljivao, a nisu realizirani.
Samo se nametnulo daljnje pitanje o mjuziklu "Josip Broz Tito Superstar", još jednom "mega-projektu", koji je Grubišić najavio još u svibnju 2013. godine, rekavši kako se "radi o specifičnom projektu u koji će biti uključeno više zemalja i bit će namijenjen svjetskom tržištu". Glavni partneri trebali bi biti Indijci, ali zasad na web-stranicama Jadran filma stoji samo poster. Grubišić u odgovoru nije precizirao kada bi taj projekt trebao dobiti neke konkretne obrise, ali je opet spomenuo Hrvoja Hribara, "ljubimca bivše ministrice", kako ga stalno naziva.
"Nije jednostavno doći iz male zemlje u, primjerice, Indiju, pa tamo sklopiti poslove. Vi nas prozivate što smo spori, a rekao sam već, vrijeme komercijalnog pakiranja filmskog projekta je prosječno pet do sedam godina. To što je nekom jednostavno sjesti na pivo s ljubimcem ministrice i dogovoriti javno financiranje, pa privatno dobivati novac iz distribucije, to je za mene jedan drski, bezobrazni klijentelizam i kriminal. Nikada ne bih u tome sudjelovao", kaže Grubišić.
Najavljuje se još od 2006. godine i nova verzija filma "Valter brani Sarajevo", hita Hajrudina Krvavca originalno snimljenog 1972. godine, koji je svojedobno bio vrlo popularan u Kini, pa bi se remake Jadran film radio u koprodukciji s Kinezima. S kineskim kompanijama China Star Media i Hong Kong Satellite TV International Media Group, te Filmskim centrom Sarajevo potpisani su ugovori još početkom 2014. godine. Ništa se još nije dogodilo.
"Mi se javno ne promoviramo i ne hvalimo, to je naša strategija. Ne želimo govoriti o projektima koji su u tijeku. Niti smo tražili novac iz hrvatskih fondova. Jedina posljedica promocije i davanja detalja u Hrvatskoj je bjesomučna kampanja koja onda uslijedi od nekog tko vam pokušava pokvariti te poslove", kaže Grubišić.
Znatno razgovorljiviji Grubišić je bio kad je u pitanju projekt televizijske serije "Grička vještica" po istoimenom romanu Marije Jurić Zagorke, koji također planira već desetak godina. Siguran je da će to biti "uvjerljivo najgledaniji televizijski proizvod ikada".
"Niti utvrđujemo rokove u raspravi s javnosti, niti smo reality show. Javnost će biti upoznata na vrijeme. Radimo filmsku trilogiju, radimo internacionalnu seriju i ponavljam da smo ovdje napravili svjetski rekord u distribuciji knjiga Marije Jurić Zagorke. Radimo i rebranding Zagreba sa Zagorkom i Gričkom vješticom., postavljamo neke spomenike, kada to bude, vidjet ćete, jer mi nemamo potrebu glancati vlastitu bistu. Ministarstvo kulture i Hribar radili su sve što su mogli, pa i preko utjecaja u javnim medijima, da nas zaustave. Ali ne mogu nas zaustaviti", odlučan je Grubišić.
U lipnju 2009. Ravnateljstvo HRT-a, pod ravnanjem Vanje Sutlića, donijelo je odluku da se projektu serije "Grička vještica" od 36 epizoda dodijeli 68 milijuna kuna, bez javnog natječaja, a u istoj odluci je za još tri dramske serije bilo dodijeljeno još oko 40 milijuna kuna. Kako je naknadno ta odluka povučena, tako je i Jadran film ostao bez novaca za realizaciju, do dana današnjega. Freemantle Media iz Londona sudjelovala bi u tom projektu, sredinom 2015. godine opet su potpisali ugovor s Jadran filmom, ali ne pada im na pamet izdvojiti tolike milijune za sufinanciranje, pa se Grubišić na sudu spori s HRT-om, ne bi li ipak od televizije izvukao golema sredstva bez kojih neće moći realizirati Gričku vješticu. Za odustanak HTV-a od Gričke vještice krivi opet "klijentelističku kliku" oko bivše ministrice Andree Zlatar i ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara.
Pitali smo Grubišića da nam pojasni navodnu opstrukciju Gričke vještice od strane Andree Zlatar i Hrvoja Hribara, a on objašnjava kako je preko Centra za ženske studije Andrei Zlatar bila dostavljena prva verzija scenarija Gričke vještice. Ona ga je recenzirala, rekla da je briljantan i dala mu ocjenu 5+, kaže Grubišić.
"No, negdje pola godine iza toga, na samom početku njezina mandata kao ministrice, Andrea Zlatar zaprijetila je Maji Gregl, urednici u dramskom programu HTV-a, da ne smije dati ni jednu lipu za Gričku vješticu, jer će je smaknuti. To je od nje tražio Hribar. Saznao sam to na jednom razgovoru s Andreom Zlatar, kojem je svjedok i Romano Bolković. Rekao sam joj tada da ne može davati deset milijuna kuna iz proračuna Ministarstva kulture za komercijalni projekt zato što to Hribar hoće", tvrdi Grubišić.
"HTV je iskočila iz izdavačkog projekta dva dana prije objavljivanja knjiga Gričke vještice i samo na tome je izgubila više od pet milijuna kuna. HTV je u obvezi s nama realizirati tv seriju i mjeseci koji dolaze će to pokazati. Mi smo pripremili promo-materijale, scenarij, glazbu i napravit ćemo Gričku tako da će biti na ponos ove zemlje. Radimo to tako da bude hrvatski kulturni izvozni proizvod", uvjerava nas Grubišić.
