PREPORUKA za film: "Skriveni život" Terensa Malika
Foto: PR
„Skriveni život“, najnoviji rad Terensa Malika, istinska je metafizička drama, prožeta izvjesnom dozom nade i velikom ljubavlju.
Piše: Slaviša Radan
Film govori o zemljoradniku iz alpskih predjela Gornje Austrije, Francu Jagerštateru, koji za vrijeme II svjetskog rata nije pristao da, protiv svojih uvjerenja, potpiše vjernost Adollfu Hitleru i njegovom nacističkom režimu. Završio je u zatvoru u Berlinu gdje su, ponižavajući ga, pokušali da mu slome volju i iznude potpis, da bi na kraju bio odveden u brandenburški zatvor na pogubljenje, tačnije, pod giljotinu – u 36. godini života.
Film je zasnovan na razmjeni Francovih zatvorskih pisama sa svojom ženom Fani. Pisama je mnogo, u principu su filozofska, prožeta izrazito snažnom vezom dvoje glavnih likova, ali i povezanošću sa svijetom prirode koji je odavno postao dio njih.
Izrazito lijep film, može se slobodno reći, jedan od najljepših filmova – ovog puta je specifična režija Terensa Malika stvorila prekrasnu, skoro trosatnu, vizuelnu simfoniju. Hvatao je zvukove godišnjih doba, crkvenih seoskih zvona, zvona stada i ostalih zvukova koji odražavaju dušu samog sela, dok ih je kompozitor muzike, Džejms Njuton Hauard prerađivao u muzičke elemente i utkao u novonastalu partituru, kojom su, u kombinaciji sa klasičnom muzikom i fotografijom koja oduzima dah, uspjeli da stvore neku vrstu filmskog spiritizma, baziranog na snažnoj vezi koju dva glavna lika imaju jedan s drugim, kao i sa samim mjestom u kojem žive. Film je tako čulan da, ako zaista posjedujemo „ono nešto“, u potpunosti mu se prepuštamo i neizbježno zaljubljujemo u glavne likove i sam krajolik – svaki pogled, dodir ili zagrljaj dvoje protagonista nose takvu snagu i iskrenost da je teško pronaći adekvatne riječi za opisati ono što gledamo.
Režijski stil Terensa Malika duboko analizira osjećaje i misli svojih likova, postavljajući pitanja o etičnosti pokoravanja većini i nepravednim odlukama autokratske vlade, koja nezajažljivo, kao i svaka slična njoj, sigurnim korakom stupa ka opštem ludilu i svom krvavom nestanku.
Gledajući ljude svoga sela – komšije, dojučerašnje prijatelje – kako od njega okreću glavu i postaju mu neprijatelji, Franc izgovara: "Zar ne prepoznaju zlo kad ga vide?" A, advokatima, koji ga pokušavaju uvjeriti da samo formalno pristane na vjernost Hitleru i tako spasi život, odgovara: "Ne mogu učiniti ono što smatram da nije u redu."
Često je u kadru sve izobličeno, pogotovo kada se koristi krupni plan, naglašavajući tako užasavajuću usamljenost Francove pobune, dok se široko prikazanim pejzažima pokušava ponuditi alternativa – neka vrsta nade koja nažalost ne dolazi, pa se pretvara u sjetu, žal za trenucima ovozemaljskog lijepog dok se neminovno korača u onostrano i nepoznato. Francova porodica čini jedinstvo s prirodom (to, između ostalih slika, najbolje potvrđuje slika oranja zemlje od strane dvije žene) i dio je tih trenutaka čiste ljepote, koja stoji u izrazitoj suprotnosti sa stvarnim svijetom.
Malik je i pisac scenarija, pa je osnovna ideja filma istraživanje same vjere i pokušaj nalaženja smisla ovim našim životima. Dakle, suštinski, to je alegorijska priča o čovjeku impozantne vjere. O upornosti pojedinca i njegovoj slobodnoj volji da odabere ono za šta vjeruje da je pravedno i ispravno. To je priča o Isusu Hristu. Franc je i sam Isus – u svom duhovnom putovanju Hristovim stazama.
Uoči pogubljenja, Franc je zapisao: "Ako moram pisati sa rukama u lancima, smatram da je to puno bolje nego da je moja volja okovana. Ni zatvor, ni lanci, ni smrtna kazna ne mogu da ubiju čovjekovu vjeru i njegovu slobodnu volju. Bog daje toliko snage da je moguće podnijeti bilo kakvu patnju ... Ljudi pokušavaju očistiti savjest brigom o svojoj ženi i djeci. Ali ja ne mogu vjerovati u to – samo zato što neko ima ženu i djecu, dozvoljeno mu je uvrijediti Boga!?"
Neka ove riječi budu upozorenje svima nama koji lažno čistimo svoju savjest pravdajući se vlastitom porodicom.
A Malikov film... svim današnjim autokratima, pogotovo na našim prostorima, da se strahom, neslobodom i zločinom, ne može spriječiti slobodoumna misao u ljudima koji im se danas suprotstavljaju.
Ko se mača lati, od mača i gine...
