‘Oppenheimer’ – krivnja i demoni američkog Prometeja

 Oppenheimerm, foto: Universal

Nolan je svojim filmom o ‘ocu atomske bombe’ i ‘razaratelju svijetova’ J. Robertu Oppenheimeru pružio jednu od svojih velikih zagonetki i snimio jednu od najboljih filmskih biografija svih vremena.

Christopher Nolan slavu je stekao kao redatelj raskošnih i blockbustera koji osim tehničkom savršenošću gledatelja uvlače u svoj svemir, zbunjujući ga i iznenađujući jer su u svojoj osnovi zapravo neka vrsta zagonetke. Od početka stoljeća kad je unazad ispričao priču u “Mementu”, preko misterioznog “Prestigea”, snova u snovima “Inceptiona” i začkoljica prostor-vremena “Interstellara”, pa sve do dvosmjernog “Teneta“, Nolan nas je zabavljao kompliciranim pričama ispričanim na uvijek originalne načine.

Nakon otprilike četvrt stoljeća i tucet dugometražnih filmova, britansko-američki redatelj odlučio se okušati u formi biografskog filma, inače prilično mlakog žanra koji rijetko izlazi iz propisanih okvira, pogotovo kad su u pitanju biografije znanstvenika. Čak i nagrađivani “A Beautiful Mind” Rona Howarda o matematičaru Johnu Nashu i “The Theory of Everything” Jamesa Marsha o Stephenu Hawkingu koji su oba imali za teme znanstvenike čiji su životi bili obilježeni izazovima progresivne bolesti, nisu pružili nikakva posebna uzbuđenja. Za razliku od njih, Nolan je svojim filmom o “ocu atomske bombe” i “razaratelju svijetova” J. Robertu Oppenheimeru ostvario nemoguće. Pružio je jednu od svojih velikih zagonetki i snimio jednu od najboljih filmskih biografija svih vremena.

Temeljen na Pulitzerom nagrađenoj knjizi “American Prometheus: The Triumph and Tragedy of J. Robert Oppenheimer” iz 2005. čiji su autori Kai Bird i Martin J. Sherwin, “Oppenheimer” traje puna tri sata i zahjeva jednako pozornosti kao i bilo koja Nolanova znanstveno-fantastična začkoljica. Unatoč tome svemu, kao i prilično teškim temama kojima se bavi, u pitanju je film koji ni na trenutak ne posustaje. Za to je uvelike zaslužna briljantna montaža Jennifer Lame koja s lakoćom skače kroz različita vremenska razdoblja dok se glavnina radnje odvija kroz dva paralelna narativa od kojih je prvi nazvan “Fission” prikazan u boji i prati Oppenheimerov rad na razvijanju bombe koja će “okončati sve ratove”, dok drugi, crno-bijeli “Fusion” iz rakursa saslušanja za potvrdu pozicije Lewisa Straussa u kabinet predsjednika Dwighta Eisenhowera otkriva preostali dio priče sve dok se u finalu obje staze ne susretnu.

Naslovna uloga znanstvenika u borbi s krivnjom i demonima pripala je Nolanovom dugogodišnjem suradniku Cillianu Murphyju koji se najviše proslavio ulogom Tommyja Shelbyja u BBC-jevoj seriji “Peaky Blinders“, a sada je napokon dobio priliku preuzeti glavni lik u jednom punokrvnom kinohitu i malo je reći da je briljirao. Ovo je jedna od onih nezaboravnih uloga koje plijene od prvog pojavljivanja u kadru, nešto na tragu maestralnih obrata Daniela Day-Lewisa u posljednjoj fazi karijere. Murphyjevo lice priča i kad njegov lik šuti, a glumac pokriva sve faze znanstvenikova života od mladosti provedene na studiji do staračke dobi s jednakom uvjerljivošću. Oppenheimer je konstantno progonjen, prvo moralnim dvojbama, a zatim i grižnjom savjesti prikazanom apokaliptičnim vizijama u njegovoj glavi, a sve to osjećamo stalno premda se u filmu rijetko izravno verbalizira.

Robert Downey, Jr. možda ne dobiva jednako vremena na ekranu, ali nije pretjerano reći da je pružio jednu od najnetipičnijih i ujedno najbolju ulogu karijere kao sitničavi i ljubomorni Strauss. Emily Blunt igra Robertovu suprugu, alkoholičarku Kitty koja neočekivano zabljesne u sceni u kojoj je ispituje odvjetnik Roger Robb (Jason Clarke), dok Florence Pugh kao Oppenheimerova ljubavnica Jean Tatlock osim nekoliko za Nolana netipičnih scena seksa i golotinje dobiva premalo vremena u filmu. Bitna uloga pripala je i Mattu Damonu koji tumači generala Leslieja Grovesa, čovjeka zalužnog za pretvaranje Oppieja u upravitelja atomskog programa, tzv. Projekta Manhattan, smještenog u novosagrađeni grad Los Alamos u New Mexicu, a tu je i cijeli niz cameo pojavljivanja koja uključuju i trojicu nagrađenih Oscarom za najbolje glumce između 2016. i 2018. godine – Caseyja Afflecka, Ramija Maleka, te Garyja Oldmana kao otresitog predsjednika Haryja Trumana. Tu su i Nolanov česti suradnik Kenneth Branagh kao Niels Bohr te u posljednje vrijeme ponovno vrlo aktivni Josh Hartnett kao Robertov kolega Ernest Lawrence.

Najveći dio filma prikazuje Oppenheimerovu utrku s nacistima u kojoj je junak nesiguran tko je bliži izradi bombe. Ključno moralno pitanje se javlja kad Nijemci kapituliraju, a Amerikanci dovrše bombu: je li ona bačena na Hirošimu i Nagasaki jer se Japanci ne bi predali ili kao demonstracija moći nad gotovo poraženim protivnikom iz jednostavnog razloga što je postojala? Umjesto da okonča sve ratove, atomska bomba tako istovremeno s detonacijom postaje uzročnikom hladnog rata između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država.

Vrhunac “Oppenheimera” svakako dolazi u sekvenci pustinjskog testa Trinity u kojoj nakon dva i pol sata napetog iščekivanja napokon doživimo nuklearnu eksploziju u njezinoj punoj stravičnoj veličanstvenosti, a koja će na njezinog tvorca nakon što joj svjedoči ostaviti vječni teret preispitivanja korištenja bombe. Podcrtana znanstvenikovim slavnim citiranjem Bhagavad Gite (“Now I am become Death, the destroyer of worlds”), eksplozija je još jezivija ako uzmemo u obzir činjenicu da u glavama tvoraca bombe nije postojala stopostotna sigurnost da njezino okidanje neće prouzročiti zapaljenje atmosfere koje će doista spaliti cijeli svijet.

Uvodni tekst filma kaže kako je Prometej je ukrao vatru bogovima i dao je čovjeku, pa je zbog toga bio okovan za stijenu i mučen zauvijek. Doista nema poetičnije alegorije za životni put J. Roberta Oppenheimera, čovjeka koji je civilizaciji poklonio oružje za njezino uništenje. Christopher Nolan od njegove je životne priče napravio film koji je istovremeno povijesna i (dvostruka) sudska drama, epska saga o usponu i padu, ali i fantazmagorični psihološki triler, trosatni uron u uzburkani um prokletog genijalca svjesnog da je svojom ambicijom prognan onkraj milosti i oprosta. “Oppenheimer” bi s pravom mogao biti nominiran za Oscar u svim dostupnim mu kategorijama. Ovo je jedan od onih filmova koji se javljaju jednom u deset ili dvadeset godina, apsolutnih trijumfa kinematografije koji su stvoreni za vječnost.

Ocjena: 10/10

Piše: Ivan Laić/ Ravno do dna