Moje stvari: Jednogodišnji eksperiment koji pokušava pokazati koliko nam je stvari potrebno za normalan život
Treba li nam uistinu svakodnevno toliko stvari u životu?
Nešto od toga svakako za preživljavanje, nešto za udobnost prema standardu modernog života, a ostatak je u određenom smislu luksuz ili statusni simbol. Imamo li previše stvari, pa bili mi bogati ili siromašni? Itekako. Padamo li svi u zamku konzumerizma? Jasno, ali dotični koncept je, unatoč tome što se u određenim krugovima upotrebljava kao psovka, u određenoj mjeri potreban kako bi pokretao ekonomsku mašineriju i financirao preraspodjelu bogatstva i socijalnu mobilnost. Petri Luukkainen je, međutim, sa svojim filmom „Moje stvari“ („My Stuff“) postavio set drugačijih, a opet intrigantnih pitanja. Prvo, koncepcijski, možemo li se, u kojoj mjeri i kako odreći stvari koje su nam počele definirati život, a svejedno se ne isključiti iz života i postati pustinjakom?
Drugo i operativno, koliko nam stvari uistinu treba za ono što smatramo normalnim životom. U tu svrhu je autor definirao pravila socijalnog eksperimenta. Pospremit će sve svoje stvari, sve do posljednje, u skladište s tim da u upotrebu može vratiti samo jednu stvar dnevno. Trajanje eksperimenta je godinu dana i za vrijeme njega nije dozvoljeno kupovati nove stvari. Petri će to sve snimiti svojom kamerom i eto nam dokumentarca.
Premisa je zabavna i ispočetka nudi dovoljno drame, zabave i mentalne gimnastike. Što prvo vratiti u upotrebu? Da li se odlučiti za multi-praktičnost ili elementarnu udobnost? Kako takav život uklopiti s konceptom posla? Kako riješiti hladnoću i očuvati zdravlje, jer mjesto radnje je Helsinki, a početak eksperimenta 1. siječanj?
Premisa je zabavna i ispočetka nudi dovoljno drame, zabave i mentalne gimnastike (SCREENSHOT: YouTube)
Cijeli film je praćen jazzy soundtrackom koji pojačava komični efekt, a problem nastaje onda kada Petri vrati one najosnovnije stvari. Čak i ukoliko ne uđemo u koncepcijsku nedorečenost eksperimenta (što ćemo s potrošnim materijalom poput novca, hrane i higijenskih potrepština i je li pravi cilj ispitivanja ne-upotreba ili ne-posjedovanje), pa i onu znanstveno-etičku (u smislu prisustva kamere i opreme koja uz nju ide, te ljudi iz kruga obitelji i prijatelja koje Petri uvijek ima na raspolaganju), nivo drame jednostavno pada, pa se mora artificijelno održavati pukim filozofiranjem o upotrebi mobilnog telefona ili kompjutera za komunikaciju u modernom svetu, ubacivanjem ljubavne priče ili na kraju zapletom i peripetijama oko pokvarenog frižidera.
Čak i kada je na tragu nečeg bitnog, recimo, kad s prijateljem primijeti da slavna finska kutija koju na poklon dobiva svako novorođenče u sebi ima preko 50 stvari, autor će se okrenuti provjerenim ili potrošenim rješenjima da svoj mudrijaški (nikako mudar) stav ispali kroz usta svojih sugovornika i tako sebi kupi malo kredibiliteta. Možda bi za film bolje bilo da Luukkainen nije po svaku cijenu forsirao dugometražni format, jer bi za manje vremena u kratkom ili srednjem metru mogao s nama podijeliti ista zapažanja, samo na efektniji način.
Drugi veliki problem filma je opet sam Petri, ali ne kao filmski autor, nego kao vlastiti protagonist. On se može opisati jednim pojmom: hipster i u tom smislu nije čak ni od presudne važnosti je li to neka vrste uloge koju igra ili je to njegova suština. S tim u vezi, njegova pitanja koja mogu biti filozofska djeluju banalno, bilo zbog toga što su stvarno banalna ili zato što ih on formulira na takav način. Koliko god koncept djelovao zanimljivo (a zapravo je još zanimljiviji kao čisto misaoni eksperiment), u izvedbi Petrija Luukkainena često ne dobacuje dalje od nivoa ego-tripa relevantnog samo njemu samom i njegovom najužem krugu bliskih ljudi.
Film možete pogledati u splitskoj kinoteci Zlatna vrata 2. svibnja te u zagrebačkoj Kinoteci 8. svibnja.
