MIRIS FILMSKE TRAKE: Kako sam snimao Maršala Tita
Odlomak iz knjige "Miris filmske trake - Prilog historiji snimatelja BiH" velikog sarajevskog snimatelja Mustafe Mustafića
Piše: Mustafa Mustafić
Još dok sam bio slobodni filmski radnik, prije prelaska na televiziju, za potrebe arhivskog snimanja angažovan sam od Sutjeska filma da snimam kadrove predsjednika Tita za vrijeme svečanog otvaranja Skenderije. Za vrijeme njegove šetnje s Jovankom po Baščaršiji, zadesio sam se vrlo blizu kad su zastali kod Čaršijske džamije, gledajući prema gore, i čuo Jovanku kad je oduševljeno rekla: “Zaista je lijepa, prekrasna.”
Tito se složio, te nastaviše obilazak čaršije. To je bilo moje prvo snimanje Tita.
Već sam spominjao da sam bio raspoređen u sporovozni program u kome sam imao šanse da radim dokumentarne televizijske filmove, igrani program, razne muzičke emisije i ostale raznovrsne emisije. Ali ponekad sam morao raditi i poslove koje ne volim jer se ne osjećam siguran u tome što radim. Tu su spadala i snimanja predsjednika Tita.
Jasno vam je kolika je odgovornost i kakve bi posljedice izazvao pogrešno snimljen materijal. Presvijetao, pretaman ili neoštar kadar značio bi sumrak snimateljske karijere.
Medutim, bila je to i izuzetna čast jer se takav posao povjeravao samo najboljima.
Prvi put sam, za televiziju, Tita snimao u Bugojnu kada je primio igrače Veleža povodom njihove godišnjice osnivanja i postojanja. Sjećam se kako je Tito čestitao golmanu Enveru Mariću na odbranjenom penalu u susretu sa reprezentacijom Njemačke.
“Gledao sam te kada si odbranio penal Mileru, dobar si”, rekao je Tito. Svi su se nasmijali, a Marić se zahvalio riječima: ”Hvala, predsjedniče”.
Kasnije se Tito ljubazno odazvao našoj želji da se sa njim i Jovankom fotografišemo.
Sljedeći put snimao sam ga kad je iz Hrvatske dolazio na Tjentište u posjetu omladinskim radnim brigadama. S novinarem Milanom Zorićem i s vozačem u crnoj limuzini otišli smo u Dubrovnik gdje je Tito trebao doputovati brodom. Brod je stigao u luku, gdje je već čekala postrojena kolona službenih vozila. Nije bilo nikakvih šansi da se naš auto ubaci u kolonu, bez obzira na to što je crna limuzina, pa sam sredio sa protokolom da ja sjednem u otvoreni auto sa njegovim ličnim fotografom. Međutim, mi iz bosanske televizije ne možemo ući u Kupare, gdje će Tito boraviti taj dan, to može samo televizija Zagreb, jer je Tito u Hrvatskoj i Televizija Zagreb je domaćin i pokriva taj dio njegovog boravka.
ISKAKANJE IZ AUTOMOBILA
Prije ulaza u Kupare naš automobil će za kratko usporiti, ne i stati, a ja sa kamerom na ramenu moram iskočiti. “Ako prilikom iskakanja padneš, otkotrljaj se u jarak jer će te kolona pregaziti”, upozoren sam od protokola. Mi smo bili prvi u koloni, zatim policijska pratnja a iza auto sa Titom, pa onda ostatak kolone sa raznim zvanicama. Ulice su bile pune naroda i snimak je bio efektan. Sjedio sam na stranici od kola, na drugoj stranici njegov fotograf, i snimao. Pred dolazak u Kupare suvozač me upozorio da stižemo i da se pripremim. Usporili smo i prije nego sam iskočio, vidio sam kako policijska kola blicaju svjetlima, upozoravajući naš auto zbog smanjenja brzine. Iskočio sam trčeći još nekoliko metara od inercije i zaista, bez pretjerivanja, jedva ostao na nogama. Bio sam u odijelu (to je protokol), te sam na nogama imao cipele sa povisokom petom, što je tada bilo moderno, pa je moje ateriranje na dubrovački asfalt bilo prava majstorija. Pri tome sam morao sačuvati i kameru (BL 16) na ramenu, koja i nije tako lagana sa 120 metarskom kasetom, plus akumulator za kameru koji visi na lijevom ramenu.
Posebno traumatizirajuće snimanje doživio sam kada smo novinar Nikola Gurović i ja dobili zadatak da pratimo Titov dolazak u Bosnu i Hercegovinu plavim vozom. Dobili smo odobrenje da možemo biti u vozu ali se moramo ukrcati u Beogradu. Kolima i vozačem generalnog direktora dan ranije otputovali smo za Beograd. Prespavali smo u hotelu Moskva i ujutro rano bili na depou kod plavog voza. Ukrcali smo se sa ostalim kolegama iz medija u vagon do Titovog. Snimajući prelazak voza preko mosta na Savi i ulazak u BiH, visio sam na papučici vagona držeći se samo jednom rukom.
Istina, i Gurović me pridržavao, te sam nekako uspio da snimim taj kadar. Pri kraju kadra kamera prestade da radi. Traka je napravila “salatu” kako mi snimatelji to nazivamo. Pojednostavljeno rečeno, traka se u kameri zgužvala i taj kadar je neupotrebljiv. Kamera je bila Bolex 16 sa 120 metarskom kasetom. Sada je potrebno zavući ruke u dunklsack, tamnu vreću, osloboditi kasetu zgužvane trake i zamijeniti je novom. To sam i uradio.
Negdje prije Zavidovića voz je usporio jer omladinci sa radne akcije žele vidjeti i pozdraviti predsjednika Tita. Pozvali su medije da uđu u vagon u kojem se nalazio Tito sa pratnjom. Nasred vagona nalazio se dugački trpezarijski stol sa stolicama, sve zajedno fiksirano za pod, pa je ostalo malo prostora za kretanje, posebno što je unutra bila brojna delegacija iz njegove pratnje.
Zajedno sa nama bila je i ekipa Filmskih novosti, najstarije filmske institucije sa posebnim statusom kod Tita i njegovog protokola. Nekako sam se probio do prozora pored kojeg je stajao Tito i otpozdravljao mahanjem ruke omladincima okupljenim oko voza. Voz je milio, kretao se veoma sporo, ali se nije zaustavljao.
Imao sam odličnu poziciju i sjajan kadar. Zatim je Tito okrenuo glavu i sa nekim od bosanskih političara, domaćina, nešto komentarisao. Filmske novosti su upalile ručni frizolajt, (svjetlo sa akumulatora) i njihov snimatelj je to snimao. Nikola Gurović mi priđe i šapne na uho da i ja snimam.
“Ne mogu, imam filter na kameri za vanjsko svjetlo a njihovo svjetlo je umjetno.”
To znači da bi white balance (balans na bijelo) bio pogrešan, a lica izrazito crvena. Pitao me mogu li da skinem filter. Odgovorio sam potvrdno i započeo operaciju vađenja filtera. Na Bolexu, sa zoom objektivom, filter se nalazi pozadi na zadnjoj leći objektiva, te je potrebno skinuti objektiv sa kamere, odšarafiti prsten sa filter folijom i ponovo montirati objektiv. To zahtijeva određeno vrijeme ali sam se trudio da budem što brži. Nikola je uzeo da pričuva prsten sa filterom dok sam ja snimio kadar. Tito se ponovo okrenuo prema vani i ja sam trebao vratiti filter kako bi mogao snimati, jer bez filtera sve bi poprimilo plavu boju. Tražio sam filter od Nikole i kada ga je pružio prema meni, u tom trenutku naiđe neki oficir iz Titove pratnje i slučajno udari Nikolu po ruci, izbije mu prsten sa filterom koji se otkotrlja pod trpezarijski stol.
Dodam Nikoli kameru, a ja se zavučem pod stol da tražim filter. Za to vrijeme Tito pozdravlja omladince na prozoru. Pronađem filter, skinem objektiv i montiram prsten na njega, vratim ga na kameru i prebacujem se na prozor gdje Tito, još za kratko, maše omladincima. Voz je počeo ubrzavati i uskoro smo morali napustiti Titov vagon.
Sljedeće jutro najavim se kod direktora Faika Dizdarevića, “ljutog čike” kako su ga zvali zaposleni na televiziji. Ispričam što mi se izdogađalo na ovom snimanju i upozorim ga da ću sljedeći put odbiti da idem na takvo snimanje ukoliko me pošalju ponovo sa Bolexsom. “To je amaterska, poluprofesionalna kamera i svaki srednje imućan strani turista ima je kod sebe”, rekoh, pa šta god bude. Faik je reagovao suprotno od nadimka. Nije pokazao nimalo ljutnje na moje poređenje televizije sa turistima. Još dva puta ću snimati Tita, oba vezana za novogodišnju poruku naciji.
NOVOGODIŠNJE OBRAĆANJE
Zadnji dan u godini Tito se obraćao naciji i to se pratilo sa velikim interesovanjem u cijeloj zemlji. Svake godine je druga televizijska kuća imala čast da snima i emituje tu novogodišnju izjavu. Prvi put kada je došao red na TV Sarajevo dvije kompletne ekipe, dva snimatelja sa asistentima, dva tonska snimatelja i rasvjetljivač, predvođene generalnim direktorom s glavnim i odgovornim urednikom, otputovali smo na Brdo kod Kranja u Sloveniji.
Osiguranje nas je uvelo u prostoriju gdje ćemo snimiti izjavu. Pustili su nas da postavimo kamere i svjetlo, a onda nas ljubazno zamolili da izađemo. Jasno da su izvršili pregled naše opreme, ali ne znam da li su otvarali kasete sa trakom. Kad smo se vratili unutra, Stipe Svetinović i ja odlučili smo da stavimo nove trake u kamere. Na jednoj kameri sam bio ja, na drugoj Edo Bogdanić koji je također došao na televiziju. Tito je ušao, pozdravio nas i sjeo za radni stol na kojem je već stajala izjava. Edo nas je pitao da li smo spremni, ton i kamera, i kada smo odgovorili potvrdno, komandovao je da krenemo, a zatim rekao: “Izvolite, druže predsjedniče.” Nakon izjave Tito je ustao od stola i prišao nam. Milan Uzelac, generalni direktor, počeo je da govori kako nam je ukazana izuzetna čast što mi snimamo ovu novogodišnju poruku naciji, ali ga je Tito prekinuo: “Dobro, dobro... Kako je u Sarajevu?”
Odjednom se tu našao konobar sa pićem na tacni, Tito ga upita koje je njegovo, našto mu on pokaza na jednu od čašica. Nazdravio nam je a zatim smo se fotografisali za sjećanje na taj susret. Nakon toga Tito nam je zaželio sretan povratak kući i udaljio se.
Svi smo u Sloveniju doputovali zajedno ali se nismo zajedno i vratili. Odlučeno je da u povratku Stipe i ja sa našim snimljenim materijalom idemo vozom iz Zagreba, jer ukoliko se nešto dogodi njima sa kolima da postoji rezervni materijal. Novogodišnja poruka naciji morala se emitovati po svaku cijenu.
Sljedeće snimanje Tita bilo je u Karađorđevu, takoder novogodišnja poruka naciji. Opet su bile dvije kompletne ekipe ali u drugačijem sastavu. To je bilo njegovo posljednje obraćanje naciji, ali i moje posljednje snimanje Tita.
