MENTALNO ZDRAVLJE NA TELEVIZIJI: OBIČNOST MENTALNIH BOLESTI U “BOJACK HORSEMANU” I “NORMAL PEOPLE”
Mentalne bolesti i film nisu stranci. Film je dobar medij za upoznavanje publike s različitošću, raznovrsnošću i kompleksnošću ljudskog uma. Danas uopće nije zahtjevan zadatak pronaći film u kojem se portretira neki psihički poremećaj i izgledno je da će taj film postići i dobar uspjeh kod publike. Mentalne bolesti nas fasciniraju, iako je mentalno zdravlje rijetka tema razgovora u našim svakodnevnicama, pogotovo ako su mentalne poteškoće naše.
Piše: Iva Kolar
Umjetnost, a ovdje konkretno film, odnosno televizija, nudi mogućnost progovaranja o nečem iznimno intimnom i osobnom pomoću metafora, što može olakšati proces destigmatizacije i promjene kolektivnog mišljenja. No, film i vrlo lako može zapasti u zamku romantiziranja ili glorificiranja mentalnih bolesti, što dalje vodi u nezdrav odnos s tom fascinantnom, ali zastrašujućom stranom ljudske egzistencije. Mentalno oboljeli tako često postaju fokus nekog filma i budu prikazani kao izolirani geniji znanosti ili umjetnosti, osobe koje postižu mnoge uspjehe usprkos svojim poteškoćama i žive fantastične živote ili se pak mentalne bolesti koriste kao okidači radnje u uzbudljivim trilerima. Moglo bi se sada raspravljati o tome koliko je zadaća filma da podučava i o kreativnim slobodama umjetnika, no osvrnimo se umjesto toga na priče u kojima su mentalno zdravlje i mentalne bolesti pozadinska, gotovo usputna pojava.
Običnost u nadrealnom svijetu „BoJack Horsemana”
Početkom ove godine završila je posljednja, šesta sezona animirane serije „BoJack Horseman”. Serija je to koju sam počela gledati na nagovor, nevoljko, očekujući nešto poput svih ostalih satiričnih američkih animiranih serija za odrasle, a čega je i više nego dovoljno na tržištu. Međutim, usprkos pomalo klimavoj prvoj sezoni (barem što se uvjerljivosti likova tiče), postala sam vjerna gledateljica. „BoJack Horseman” kao cjelina napredovala je iz sezone u sezonu. Uvrnuta svakodnevnica u kojoj žive likovi serije usprkos svim anomalijama njihove realnosti, od humanoidnih životinja do podvodnih svjetova, ne odskače zapravo previše od svijeta u kojem živimo i mi sami. Možda nemamo konje-ljude i ne vjenčamo se sa psima, ali životni ritam nam je jednako ubrzan, rastrgan i kaotičan.
Upravo ta realnost u nadrealnom jedna je od jačih strana serije. Likovi žive u Hollywoo(d)u, ali ni po čemu nisu posebniji od bilo koga od nas. Briga s kojom su oblikovani svi važniji likovi serije je zadivljujuća, a najbitniji detalj serije je sveprisutnost mentalnih bolesti i poteškoća. Iako je njihovo mentalno zdravlje česta tema, likovi ne hodaju s natpisom nasred čela što s njima nije u redu, odnosno to ih ne definira. Njihove borbe sa samima sobom događaju se istovremeno kada i svi ostali usponi i padovi u njihovim životima. Njihova toksična razmišljanja i ponašanja imaju negativne posljedice i utječu na odnose s drugim likovima, a životne se lekcije ne nauče baš nakon svakog pada.
Lekcija o ljudskosti od humanoidnih životinja
Serija je postavljena tako da je Bojack kao protagonist prikazan u kontekstu zvijezde sitcoma i želi ostati relevantan. Njegov uspjeh u sitcomu postao je jedan od formativnih elemenata njegove osobnosti, naročito nakon traumatičnog djetinjstva punog omalovažavanja i nedostatka toplih roditeljskih figura. Na setu je pronašao obitelj koju nikad uistinu nije imao. Stvarni mu život, međutim, ne nudi instantna i zašećerena rješenja na kraju svake epizode ili sezone. A ne nudi ga ni ostalim likovima.
„BoJack Horseman” nerijetko postane i „previše“ ozbiljan, ne dajući publici komično razrješenje tenzija emotivno teških scena. Zlouporaba supstanci ne završi humoristično, nego može voditi u vrtoglavo padanje u propast. Razvoj likova nije linearan, zbog čega je dramatičnost serije naglašena – bilo koji od likova može se vratiti svojim toksičnim ponašanjima u bilo kojem trenutku, čak i kada se čini da im jako dobro ide te da su zadovoljni svojim životima. Pitanja koja likovi postavljaju sami sebima ista su ona koja se nama vrte po glavi dugo u noć. BoJack nije serija s nekom objedinjujućom porukom, već je pogled u humanost života kroz kaleidoskop, no jasno se daje do znanja da je za kvalitetan život potreban neprestan trud.
Što je normalno u „Normal People”?
Još manje očiti fokus na mentalnim bolestima je u seriji „Normal People”. Glavni okidač radnje opipljiva je seksualna privlačnost dvoje tinejdžera, Marianne i Connella, čiji razvoj odnosa pratimo sve do kasnijih godina studiranja. Njihova veza, prekidi, nesporazumi i opojno razumijevanje u spavaćoj sobi nikad nisu van žarišta radnje, čak i kada likovi nisu zajedno u sceni. Format serije od dvanaest 20-minutnih epizoda savršen je za uvlačenje gledatelja i povezivanje s likovima dok zajedno s njima istražujemo njihove osjećaje i (zajedničko) odrastanje.
Zbog toga ono što likovi proživljavaju ima još veći (emotivni) učinak na gledatelja. Najotvoreniji prikaz mentalnih poteškoća je Connellova depresija, čime se izlazi iz okvira dotad suptilnog i pozadinskog bavljenja tom temom. Dotad su soundtrack uz poglede, ton glasa, nedorečene misli, sramežljive dodire i samotna promišljanja u tišini davali do znanja kako se likovi osjećaju. Oboje imaju probleme koji vrlo konkretno utječu na njihov odnos, kao i na odnos s ostalim likovima. Connellova anksioznost i opsesivna briga o reputaciji diktiraju kako se odnosi prema Marianne, a Marianne se čitavo vrijeme mora nositi s posljedicama odbacivanja od strane okoline u ranijim formativnim godinama, zbog čega razvija toksične obrasce ponašanja.
Mentalne bolesti i poteškoće ne postaju jedan od likova same po sebi, već su dio svakodnevnice kako glavnih, tako i sporednih likova. Sveprisutne su i formiraju osobnosti i ponašanja, a posljedice s kojima se likovi moraju nositi gledatelja podsjećaju da se neke životne epizode ne mogu riješiti u periodu od dva holivudska, filmska sata.
Marianne i Connell obični su ljudi, možda iz različitih (irskih) klasa, ali ponovno ni po čemu posebni ili izdvojivi i upravo se ta njihova normalnost propitkuje. Što je normalno, kada u konačnici to normalno kod svakog poprima različitu formu, različito utječe na njegovo ponašanje i svatko je od nas nenormalan na svoj način?
Odgovornost i zdrav pogled na život
„BoJack Horseman” i „Normal People” spadaju u osvježavajući pristup mentalnim bolestima kod kojeg one nisu samo obojane tamnim sjenama i misterioznošću ili pak uzdignute na pijedestal genijalnosti, već se uklapaju u svaki, i najobičniji kontekst. Jednako su uvjerljive i u šarenom, blještavom svijetu BoJacka kao i u tamnim tonovima „The Machinista” ili „Shutter Islanda”. Teškoće nisu ništa manje vrijedne u „Normal People” nego u „A Beautiful Mind”.
Likovi u ovim serijama uče i rastu, iako nikako linearno – BoJack sve više postaje svjestan svojih nezdravih ponašanja i što radi ljudima oko sebe te počinje prihvaćati odgovornost za to bez da bježi, što je radio čitav svoj život. Ali uvijek postoji mogućnost da će se spotaknuti, zbog čega je neprestano prisutna doza realnosti i straha, jer upravo je tako i kod nas samih. Mentalno se zdravlje može urušiti zbog najmanje očekivane sitnice i povratak na površinu mukotrpan je posao, što BoJack i njegovi bližnji isponova pokazuju.
Marianne i Connell uče komunicirati i pronalaze zdrav zajednički jezik, no ni to im ne garantira uspjeh, uvijek se može dogoditi da je jedno od njih više ili manje spremno na određene korake. Ipak, likovi upoznaju svoj mir, uče voljeti sebe i slijedom toga biti sposobniji učiniti mali svijet oko sebe boljim mjestom za život.
Ovako postavljene ideje ne prodaju lažnu sliku da je konačni cilj pronaći stanicu sreće na kojoj ćemo sići s vlaka i moći bez daljnjih komplikacija živjeti u potencijalu koji je redovito prisutan kada završi film i likovi ostanu postojati u zamrznutom djeliću sreće. Otvorenost završetaka ovih serija je uznemirujuća, ali ne može se ne primijetiti da ta otvorenost daje i dozu mira – možda stvari budu bolje, a možda ne i to je u redu. Za dobro je mentalno zdravlje važno pronaći ravnotežu između prihvaćanja i potrebe za unošenjem promjena.
