Marijan Krivak: Samo je kraj svijeta
Da li je čovjek, po prirodi, dobar i doista najplemenitije biće u živome svijetu? Ili je, pak, u bitnome zapravo najzločestiji stvor, namjesnik samoga zla? Nećemo daleko dospjeti s ovim pitanjima. Niti heuristički, niti strožijeznanstveno. Jer, čovjek je sve to: i Bog i Vrag, i dobar i zao... No, nadasve je – čovjek. Uostalom, tim »ljudskim, isuviše ljudskim« bavi se oduvijek – umjetnost.
Da li je čovjek, po prirodi, dobar i doista najplemenitije biće u živome svijetu? Ili je, pak, u bitnome zapravo najzločestiji stvor, namjesnik samoga zla? Nećemo daleko dospjeti s ovim pitanjima. Niti heuristički, niti strožijeznanstveno. Jer, čovjek je sve to: i Bog i Vrag, i dobar i zao... No, nadasve je – čovjek. Uostalom, tim »ljudskim, isuviše ljudskim« bavi se oduvijek – umjetnost. Pokušaju kino-umjetnosti da nas približi odgovoru na ova preteška pitanja svjedočimo i u filmu wunderkinda svjetske kinematografije Xaviera Dolana. Samo je kraj svijeta (Juste la fin du monde, 2016) njegov je pompozni naziv. Međutim, zasigurno nije tek zbog imena dobio Veliku nagradu žirija na prošlogodišnjem »Cannesu«. Pripovijest je to o onome ultimativno – ljudskome.
Posjet 34-godišnjeg pisca Louisa (GaspardUlliel) svojoj francuskoj porodici biti će mnogo više od pukog »obilaska najbližih«. Naime, bio je odsutan 12 godina. U tom je vremenu, shvaćamo, postao poznati dramski pisac o čijim su uspjesima njegovi saznavali putem medijskih napisa. Od njega su stizale tek – razglednice. Louisov boravak u kući svoje Majke (NathalieBaye) obilježit će vrlo štura komunikacija s najbliskijima. Uglavnom, on sluša što mu drugi povjeravaju. Ponajprije stupa u kontakt s bratovom suprugom Catherine (MarionCottilard). Kroz njezinu dugu, nepovezanu priču vidimo da se radi o zbunjenoj i nesigurnoj osobi koja je sasvim konfuzna u pokušaju izvješčivanja Louisa o svojoj djeci. Zatim će brata »pod svoje« uzeti Suzanne (Léa Seydoux). Bila je tek dijete kada ih je Louis napustio. Njezina je želja konačno napustiti porodicu i započeti nešto sama. Ispod verbalne neuroze, prepoznajemo nesigurnu, no emotivnu djevojku. Majka će u svom razgovoru s Louisom potaknuti sjećanje na djetinjstvo i izlete s Ocem. Ovdje po prvi puta u naraciju filma ulaze flashbackovi i poetska vizura. I nadalje će biti tako... nakon gromoglasnih i nadasve grubih verbalnih opaski – uvijek kao svađe, čak na rubu i tjelesnog sukoba – slijedi poetsko poniranje u ono Prošlo. Ispod nerazumijevanja prema Louisovu životu pojavljuje se ipak ono zbog čega je i ova obitelj »ljudska, isuviše ljudska« – majčinska Ljubav. Kada kazuje svome sinu da nikada nije doprijela do toga što on doista želi, shvatit ćemo da niti on nikada to zapravo nije znao. Ali ona ga – Voli. No, desila se terminalna bolest. Louis se vraća kući kako bi svojima u obitelji kazao da će uskoro umrijeti. Biti će nemoguće tu kjerkegorovsku »bolest na smrt« objasniti, jer je... neobjašnjiva. No, spretnost i umijeće istinskog filmaša – a takvim će se Dolan i pokazati – otkrit će nam ono presudno. Presudan je, naravno, prikaz ljudskog karaktera u svim njegovim vrlinama, ali nadasve manama. (Ako sam već spominjao ničeanske termine, ovdje će nasuprot tomu »slabost« biti presudna. Naime, na koncu neće doći do izricanja istine svojim najbližima!)
Slabost će biti označiteljem i verbalno i gestama najagresivnijeg protagonista – Antoinea (Vincent Cassel). U kući ispunjenoj ženama, njegovi će verbalni ispadi biti znak nemoći da se nosi s nezahvalnom ulogom muškarca koji bi im trebao ulijevati sigurnost. (Vince Cassel upravo je idealni casting za ovu ulogu!). U jednoj od završnih sekvenci biti će prvi koji će – nakon podizanja ruke na brata – slomiti i... zaplakati.
No, što s Louisom? Možemo li nekako pridati ljudsku osobinu ovome liku? Da li gledatelj ima pristup razumijevanju karaktera kojeg njegovi u obitelji – ne razumiju? I, zašto on u razgovoru s njima izgovara najčešće ne više od tri riječi? Naravno, sada se radi o terminalnoj bolesti. Ali, gdje se krije razlog »terminalne šutnje«? Kako je došlo do prekida komunikacije s najbližima? Narativna potka Dolanova filma sve će ponuditi prije negoli dati nam odgovor na ta pitanja. Jer, cijeli je film 28-godišnjeg autora u – ozračju. Od prvoga kadra u zrakoplovu, pa sve do završne, poantirajuće slike, vizualnost će postava biti spekulativnbom.
Spekulativnom? Kakvo značenje ima ovaj filozofski termin u Dolanovu filmu. Ne tek zato da nas suoči sa sposobnošću filma da doista »misli« u slikama. Radi se ovdje doista o studiji karaktera, rase i običaja francuskog socio-kulturnog miljea. Ne, ne, opet... nije riječ o pozitivizmu comteovske provenijencije. Iz prikaza glavnog lika prije nam se nameću neke umjetničke, nadasve literarne asocijacije. Osmišljen prema kazališnom predlošku Jean-Luca Lagarcea, ovaj će film imati i sasvim navlastitu reminiscenciju na neke klasike francuske književnosti. Kada Louis odjednom prizna da je napravio životnu pogrešku time što je otišao i odalečio se od svojih najbližih – kako fizički tako, još i više emotivno – tada nam se rastvara istinski Proustov motiv. »U potrazi za izgubljenim vremenom« biti će nemogućom misijom Louisova karaktera. Nadalje, kada pak postanemo svjesni nemogućnosti istinskog povratka protagonista u svoju obitelj kao utočište, tada nam se njegovo izopćenje od drugih pokazuje kako društvenom stigmatizacijom, tako i emotivnim egzilom duše. Jer, Louis je homoseksualac... Čak i kultura koja se diči republikanskom tradicijom, a kakva je nesumnjivo francuska, neće bez zadrške interiorizirati takvu, transgresivnu osobnost. A da ne govorimo uopće o obitelji kao takovoj! Louis će doista na to, hipotetski, moći izustiti onaj napoznatiji navod iz drame Iza zatvorenih vrata. »L´enfer, ce(sont) les autres« reći će Sartre o egzistencijalnoj tjeskobi suočavanja s vlastitom i tuđom nemoći. Doista, za Louisa u Dolanovu filmu, njegov će povratak u obitelj, kao put u pakao biti popločen dobrim namjerama. (Da se vratimo početku napisa: ljudi su doista dobri, ali ljudi su doista i zli, i jedno i drugo čini ih ljudskima)
Dolan priču vodi suverenom lakoćom autorskog genija. (Premda će neki zlobnici reći da se ovaj mladić hipsterski nameće temama koje ne razumije!?) Već sam način na koji je poantirati svoj šesti cjelovečernji uradak, s dvije pti(či)ce – jednom iz sata i jednom nasukanom u obiteljskoj kući! – daje mi za pravo kazati da će se ovaj 28-godišnjak i nadalje umjetnički razvijati kao jedna od najznačajnijih autorskih osobnosti svjetskog kina.
Jer, Samo je kraj svijeta (but I feel fine, rekao bih ja nakon odgledanog, parafrazirajući poznati REM-song).
