Kako nastaje televizijska serija?
Alternativno, autor prodaje već gotov scenarij, takozvani “spec script”. To je rijeđi slučaj i obično se radi o većim i etabliranim imenima, za čiji se pilot nerijetko mreže međusobno nadmeću. No, najčešće mreža želi biti dijelom razvoja od samog početka te samostalno nadzirati i usmjeravati projekt.
piše: Krešimir Vinšćak
Od inicijalne ideje do prve emitirane epizode – put stvaranja televizijske serije.
Alternativno, autor prodaje već gotov scenarij, takozvani “spec script”. To je rijeđi slučaj i obično se radi o većim i etabliranim imenima, za čiji se pilot nerijetko mreže međusobno nadmeću. No, najčešće mreža želi biti dijelom razvoja od samog početka te samostalno nadzirati i usmjeravati projekt. Gotovim konceptom i scenarijem šefovi mreža praktički su isključeni iz vrlo bitnog koraka u razvoju serije. Postoje i takozvani “backdoor piloti”, koji su u najšešće neka epizoda izvorne serije u kojoj se uvode likovi koji će biti osnova nove serije (spin-offa), a još mogu biti u obliku televizijskog filma i mini-serije. Zanemarit ćemo ih ovdje te se koncentrirati na originalne ideje i pilote. Gdje riječ “originalno” koristimo sa velikom, velikom zadrškom, imajući na umu kvalitetu i kreativnost većine novih serija koje pogledamo kroz godinu. Još jedna podvarijanta je “put pilot”, čiji ugovor za sobom povlači novčane kazne za mrežu ukoliko pilot ne bude prihvaćen.
Dakle, naručen je scenarij za pilot epizodu i tu već ulazimo u to famozno razdoblje koje se naziva “sezona pilota.” Od prve pa do završne verzije proći će kroz nebrojene promjene, zahvaljući već spomenutoj želji mreže da ima svoje prste u svakom razvojnom koraku. Većina scenarija se na kraju odbacuje, a tek manji dio dobiva zeleno svijetlo za početak produkcije pilot epizode. I tada počinje pravi posao. Puno dosadnog posla obavlja se iza scene, od budžetiranja, angažiranja glumaca i ostalog ključnog osoblja, konstrukcije setova… Nakon što se pilot snimi, nije neuobičajeno da prođe kroz dodatne dorade ili čak ponovno snimanje te promjene nekih glumaca. Prije nego će ga naručiti, mreže prezentiraju pilot testnim skupinama kako bi dobili povratnu informaciju gledatelja vulgaris. Nakon čitave torture samo nekih desetak pilota dobije zeleno svijetlo od mreže, te se ugovara prva sezona.
Novi jesenski program mreže prezentiraju sredinom svibnja, na takozvanim “upfrontovima” (doslovce prevedeno “unaprijed”), gdje se sastaju čelnici mreža, oglašivači i novinari. Najkasnije tada saznaje se koje su aktualne serije obnovljene, odnosno otkazane, a koji su piloti prošli selekcijski proces da završe na televiziji. Tradicionalno se ugovara 13 epizoda, a ovisno o njihovoj uspješnosti, naknadno se naručuje dodatnih 9 što čini “punu sezonu” od 22 epizode. Serije u koje mreža polaže najviše nade kreću odmah ujesen, kada sve mreže dovode puni programski arsenal. Neke ostaju “na ledu” do zime i proljeća, za dio televizijske sezone koji se naziva “midseason”, kao zamjena za one koje zbog slabe gledanosti budu prerano otkazane i/ili odu na pauzu (“hiatus”).
Od inicijalnih ideja, nekih 15% bude prihvaćeno za pisanje scenarija, a na osnovu sljedećih 20-30% scenarija snima se pilot. Svaka mreža kroz godinu emitira desetak novih serija. Ovisno o mreži i stanju starijih serija, obično više od polovice ne doživi drugu sezonu, a tek se par zadržava na programu nekoliko godina. Stvaranje uspješne serije graniči s alkemijom. Poznati autor, respektabilna glumačka postava, popularna premisa i koncept, pa ni kvalitetan i originalan finalni proizvod ne garantiraju uspjeh. Postoje popularne linije razmišljanja koje graniče s iskrenim čuđenjem, tipa “ova serija je tako loša, zašto je dobila novu sezonu?” ili suprotno, “glupi Ameri, zašto su otkazali sjajnu seriju?” Odgovori se uglavnom svode na gledanost, a kako privući gledatelje nije samo pitanje sadržaja. Naoko irelevantni faktori poput marketinga i prezentiranja seirje gledatelju prije prvog emitiranja te položaja u rasporedu također prilično utječu na uspjeh.
Treba napomenuti da se razvojni proces na kabelskoj televiziji podosta razlikuje od onog nacionalnih televizijskih mreža (“broadcast networks”). Sam proces razvoja od scenarija do narudžbe prve sezone uglavnom je isti, no snima se znatno manje pilota, a postotak onih koji dobiju zeleno svijetlo daleko je veći. Maksimalan broj epzoda po sezoni obično je 13, što za sobom povlači određenu koncentraciju kvalitete i zgusnutiju radnju. Javne mreže ipak više ciljaju na kvantitetu. Kako programa, tako i gledatelja…
Članak je izvorno objavljen u 44.-45. broju časopisa Plan B u sklopu Serijaline redovite rubrike.
