Ingmar Bergman o Hičkoku, Trifou i drugim rediteljima
“”Pravljenje filmova” je za mene prirodna potreba poput gladi ili žeđi. Neko sebe ostvaruje pisanjem knjiga, planinarenjem, udaranjem svoje djece ili igranjem sambe. Ja se ostvarujem pravljenjem filmova” riječi su jednog on najboljih švedskih filmskih reditelja i scenarista Ingmara Bergmana.
Bergman je odgajan pod strogim nadzorom svog oca, luteranskog sveštenika i traumatična iskustva iz djetinjstva imaće veliki uticaj na njegov kasniji filmski i pozorišni rad. U pozorište se zaljubljuje sa pet godina kada je prvi put pogledao predstavu a sa devet osniva lutkarsko pozorište ispod stola u svojoj sobi za igru.
U fimsku industriju ulazi 1944. kao pisac scenarija za film Mučenje Alfa Sjeberga, a karijeru u istoj završava kao najveći skandinavski filmski reditelj. Često karakterisan kao težak čovjek i saradnik nije se libio da iznese svoje mišljenje o kolegama rediteljima i njihovom djelu.
O Žan Luk Godaru: Nikada nisam cenio ni razumeo njegove filmove…Smatram da su njegovi filmovi izvještačeni, intelektualni, egocentrični i iskreno dosadni…Uvijek sam mislio da je on pravio filmove za kritičare.
O Mikelanđelu Antonioniju: “Mislim da nikada do kraja nije izučio zanat. On je esteta. Ako mu je potrebna određena vrsta puta za Crvenu pustinju, on će ofarbati sve kuće u prokletoj ulici. To je ponašanje jednog estete. Veliku pažnju je posvećivao jednoj sceni, ali nije shvatio da je film ritmično smjenjivanje slika, živ proces, kretanje, za njega to je bila jedna scena, pa druga, pa treća. Da, naravno, bilo je briljantnih dijelova u njegovim filmovima.. ali ne razumijem zbog čega je Antonioni toliko cijenjen.”
Za Alfreda Hičkoka je smatrao da je “dobar tehničar. Postoji nešto u Psihu, određeni momenti. Psiho je jedan od njegovih najinteresantnijih filmova zato što je morao da ga uradi jako brzo sa minimalnim sredstvima. Imao je malo novca i ovaj film govori dosta o njemu. Ne baš dobre stvari. Potpuno je infantilan, i volio bih da znam više- ne, ne želim da znam- o njegovom ponašanju prema, ili prije, protiv žena. Ali je sam film veoma interesantan.”
O Federiku Feliniju: On je jako intuitivan. Kreativan je, intuitivan, on je snažna sila. On gori iznutra takvom vatrom. Kolabira. Razumijete šta hoću da kažem? Vrelina koja proizilazi iz njegovog kreativnog uma ga topi. Ona mu izaziva fizički bol. Onoga dana kada uspije da iskontroliše tu vrelinu i oslobodi je, tada će snimiti filmove koje niste nikada prije vidjeli u svom životu. On je bogat. Kao svaki pravi umjetnik, vratiće se jednog dana svojim korjenima. Pronaćiće svoj put nazad.
Fransoa Trifo: Dopao mi se mnogo Trifo, cijenio sam ga. Njegov način povezivanja sa publikom, pričanja priče podjednako je fascinatnan i privlačan. Nije isti kao način na koji ja pričam priču ali djeluje savršeno u korelaciji sa filmskim medijem.
O Andreju Tarkovskom: Kada film nije dokument onda je san. Zato je Tarkovski najveći. On se tako prirodno kreće po sobi snova. On ne objašnjava. Šta bi uopšte trebalo da objašnjava? On je gledalac, sposoban da predstavi svoje vizije u tako nezadrživom, ali najspremnijem mediju. Oduvjiek sam udarao po vratima soba kojima se on tako prirodno kretao. Samo nekoliko puta uspio sam tek da provirim .Većina mojih svjesnih napora završila se zastrašujuće neuspješno: Zmijsko jaje, Dodir, Licem u lice, itd.
Izvor: Kaledioskop
