Ima li života poslije smrti?
In memoriam: Lazar Stojanović (1944-2017) bio je aktivist protiv ratova i bezumlja, vječni oponent autoritarnosti i totalitarizma, pacifist spreman na rizik, branitelj slobode izražavanja i umjetnik u najširem smislu riječi
Na ovo pitanje Lazarov bi odgovor, van svake sumnje, bilo protupitanje: ‘A ima li života prije smrti?’ Govor je za njega bio ne samo način komunikacije kojem se treba prići sa svom dužnom pažnjom, nego i neprestani poligon za igru, diskusiju, traženje i prelaženje rigidnih granica svakodnevice. Njegov osnovni pristup životu bio je ‘pokret’, eksperiment, ‘trčanje ispred rude’, neposustajanje i obrana dostojanstva i prava svih onih koji žele dalje, koji imaju hrabrosti pokušati ‘bar nešto’ da bi ‘sve’ (ili bar dio toga) izašlo iz nepokretnosti ustajalih močvara. Bio je aktivist protiv ratova i bezumlja, vječni oponent autoritarnosti i totalitarizma, pacifist spreman na rizik, česta žrtva političke represije, branitelj slobode izražavanja i umjetnik u najširem smislu riječi.
O sebi je jednom kazao: ‘Ja sam neka vrsta liberala, za slobode i ljudska prava, i ako volite, neka vrsta anarhiste koji veruje u prvenstvenost lične slobode a ne slobode rase, klase ili čovečanstva; lična sloboda je vrednost koja, bez obzira na cenu, uvek mora biti štićena; tim pre što njen gubitak neminovno uništava druge, mnogo važnije stvari.’
Bavio se filmom, teatrom, kritikom, novinarstvom, publicistikom, podučavanjem, prevođenjem, uređivanjem publikacija. Bio je jedan od najvažnijih jugoslavenskih i srbijanskih intelektualaca, suosnivač tjednika ‘Vreme’, čovjek snažnog moralnog integriteta i, kako reče jedan njegov prijatelj, ‘neprikosnoveni gospodin sa nepokolebljivom etičkom vertikalom koju nije isticao, ali se ona jasno vidjela’.
Krajem šezdesetih Lazar je bio asistent reditelja Saše Petrovića u filmovima ‘Sakupljači perja’ i ‘Biće skoro propast sveta’. Njegovi susreti sa represijom započinju za studentskih dana, kada je često zabranjivan časopis ‘Vidici’ u kojem je bio urednik. No ostat će zapamćen od strane onih koji ga nisu lično poznavali prije svega po filmu ‘Plastični Isus’, svom diplomskom radu na beogradskoj Akademiji za film, napravljenom 1971. U suradnji sa Tomislavom Gotovcem ponudio je vrlo jasnu kritiku kulta ličnosti i ratne propagande, a za slobodu izražavanja u situaciji u kojoj dominira autoritarna vlast. Film je po hitnom postupku proglašen subverzivnim, Lazar je sa odsluženja vojnog roka prebačen na odsluženje trogodišnje kazne zatvora. (To je jedini film u historiji Jugoslavije zbog kojeg je njegov reditelj bio osuđen na zatvorsku kaznu.) Mnogo godina kasnije film je izvađen iz bunkera i prikazan prvi put uz naznaku: ‘Plastični Isus je snimljen 1971, uhapšen 1972, osuđen 1973, oslobođen 1990.’ Uslijedile su projekcije, prvo u Beogradu i Zagrebu, zatim na festivalu u Montrealu i u mnogim drugim gradovima svijeta. U aprilu 2016. prikazuje ga i MoMA u Njujorku.
Uz kazališne predstave, Lazar Stojanović napravio je nekoliko dokumentarnih filmova. ‘Zdrav podmladak’ (sa Tomislavom Gotovcem), dva filma o Vanetu Ivanoviću, ‘Približno Srbi’ (o položaju Roma u Srbiji), a kasnije tri dokumentarna filma o ratnim zločinima: o liderima bosanskih Srba Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, ‘Uspon i pad generala Mladića’ i ‘Život i priključenije generala Karadžića’, a zatim i dokumentarac ‘Škorpioni’ u koji je inkorporiran arhivski snimak ubistva šest muslimana kod Trnova u Bosni.
Bez obzira na zahtjevnost i česte neugodnosti koje prate oponente bilo kojeg političkog sistema, Lazar je volio uzbuđenja akcije i društvenog angažmana. Ali ništa mu manje nije bilo drago ni sučeljavanja sa bilo čim ‘drugačijim’, novim, njemu još nepoznatim. Nije se uvijek bavio samo intelektualnim poslovima. Poslije izlaska iz zatvora, lišen putovnice (koja mu je vraćena tek 1977), nije postao asistent na svojoj Akademiji nego soboslikar u Beogradu. Kad je ponovo mogao putovati, otišao je u Englesku i radio u baru u Hamersmitu. Poslije kreće prema Istoku. Godine 1978/9 živi od prodaje dragog kamenja u Indiji i Indokini, boravi na Cejlonu, putuje Tibetom. Kasnije, u Americi, postaje trgovac nekretninama. Između svih tih putovanja uvijek se ponovo vraćao u Beograd, da bi neko vrijeme radio na Kosovu, nastavljajući elokventno iznositi svoje mišljenje i ljutiti vlastodršce, ma tko oni trenutačno bili.
No i umor ga nije mogao zaobići. Krajem devedesetih napisao je u ‘Republici’: ‘Disidenti, priličan broj njih, još uvek poseduju značajan moralni kapital i nešto energije. Možda će se, naročito ako dođe do ponovnog masovnog osporavanja tekućeg režima i poneki disident odlučiti da snove iz mladosti pokuša da pretoči u političku misiju. Samo, šanse su male, teren rđav, a pravila igre su se bitno izmenila.’ U istom sam mu časopisu poručila: ‘Šanse su uvijek bile male, o kvalitetu terena da i ne govorimo, a pravila igre možda baš i nisu toliko drugačija. Ako i jesu, pa šta? U svakom slučaju, vjerujem da i ti ljudi imaju još ‘nešto energije’. Oni sa ‘lakšom prošlošću’ sigurno imaju više. Pitanje je žele li tu energiju utrošiti na razvijanje nedovršenih skica. Jer ako ne na to – na što drugo?’ Nekako smo se oko toga složili...
Jedan od najboljih projekata na kojem je Lazar radio kao konzultant je film Pavela Pavlikovskog ‘Serbian epiks’ iz 1992. Bez nepotrebnih komentara, ostavljajući aktere da se sami pokazu kakvi jesu (ili, što bi on rekao, ‘daj im dovoljno dugačko uže, obesiće se sami’), kristalno jasno se pokazuje profil onih koji su sjedili po bregovima oko Sarajeva i mirno birali kuće koje će gađati. Film je prikazan i u Nizozemskoj, a u jednom trenutku, usred projekcije, Lazar mi je šapnuo uzbuđenim i neskriveno ponosnim glasom: ‘Vidi ovu scenu, to sam ja.’ A scena, snimana teleobjektivom, pokazivala je sarajevske ulice zasute paljbom, ljude koji bježe do najbližeg skloništa i, u prvom planu, ženu koja uplašeno traži zaklon i muškarca koji joj pomaže. Lazara.
Onako, više osobno, mogu mirno reći da je Lazar bio šarmer (sa pokrićem), buntovnik (sa razlogom), tragač za granicama osobnog i društvenog života, avanturist (kojem ništa ljudsko nije bilo strano), majstor riječi i poštovalac mašte, jednom riječju – umjetnik... Lazar Stojanović je uistinu imao više od jednog života prije smrti...
