fbpx

Grandiozna Tilda Svinton kao žena koja se suočava sa smrću: Kritika Almodovarovog „The Room Next Door“

Grandiozna Tilda Svinton kao žena koja se suočava sa smrću: Kritika Almodovarovog „The Room Next Door“

Foto:Tanjug/Sony Pictures Classics via AP

U filmu Pedra Almodovara „The Room Next Door“ koji je imao svoju više nego uspešnu premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu, Svinton glumi bivšu ratnu dopisnicu obolelu od raka, dok Džulijan Mur igra staru prijateljicu koja joj pomaže da sprovede sudbonosnu odluku.

 Likovi umiru u filmovima svakog dana. Bilo da gledate nasilni triler ili emotivnu dramu poput „Čeličnih magnolija“, ili neke od mračnijih meditacija Ingmara Bergmana, moglo bi se reći da su filmovi, na neki grandiozan kolektivni način, ništa manje od probe za smrt. Ipak, retko se susrećemo sa filmskom dramom koja se suočava sa smrću direktno, koja je gleda u oči, koja nas tera da se suočimo sa njenom zastrašujućom realnošću na svakom nivou, kao što to radi lirski i dirljivi film Pedra Almodovara „The Room Next Door“, piše u svojoj recenziji „Varajeti“, prenosi Nova.rs.

Film je, po formi, prilično jednostavan. Radi se o dve žene, obe u ranim šezdesetim godinama, koje su dugo bile prijateljice, ali se godinama nisu videle: Ingrid (Džulijan Mur), autorka koja se bavi umetnošću i živi u Njujorku, i Marta (Tilda Svinton), bivša ratna dopisnica „Njujork tajmsa“ koja je proputovala svet, a sa kojom se Ingrid ponovo povezuje kada sazna da je Marta u bolnici i vodi bitku sa rakom. Njena bolest je ozbiljna: to je treći stadijum raka grlića materice, i ona prolazi kroz eksperimentalnu imunoterapiju, koja je njena jedina šansa. Drugim rečima, to nije velika šansa.

Neki ljudi u ovakvoj situaciji možda ne bi izabrali da izraze svoja osećanja, ali Marta nije takva. Ona zna da bi mogla umreti, i iskrena je, otvorena i filozofski nastrojena po tom pitanju. Ali to ne znači da je lako. Ona i Ingrid, kako vidimo, nekada su bile bliske – a nakon nekoliko susreta, ponovo se oseća ta povezanost. Film, iako ima nekoliko drugih likova (poput muškarca s kojim su obe izlazile, klimatskog pesimiste kojeg igra Džon Torturo), suštinski je dvostruki duel, serija razgovora između dve žene koj bi mogli da se odigraju na pozorišnoj sceni.

Foto:Tanjug/Sony Pictures Classics via AP

Adaptirajući američki roman Sigrid Nunez iz 2020. godine, „What Are You Going Through,“ u svoj prvi film na engleskom jeziku, Almodovar je napravio film pun dijaloga. „The Room Next Door“ nije lažna Almodovarova sapunica, ali sadrži njegovu ljubav prema bujnoj komunikaciji, prema izraženim osećanjima koja su otvoreno prikazana. Likovi objašnjavaju ko su, stavljajući se potpuno na videlo. Na početku, Marta priča priču o tome kako je zapostavljena od svoje ćerke Mišel, koju je odgajala kao mlada samohrana majka, a ovaj potresni flešbek (smešten u doba Vijetnamskog rata) je poput mini-filma za sebe.

Tilda Svinton je oduvek imala upečatljivo lice — bledo i ozbiljno, izražajno na način koji je gotovo providan, sa aurom koju priziva, izgledajući kao aristokratska vilinska vanzemaljska sestra Dejvida Bouvija — da imamo osećaj kao da to lice poznajemo kao svoje. U filmu „The Room Next Door,“ njeno lice, zajedno sa njenim rečima, postaje neverovatan instrument istraživanja. Ona pruža grandioznu izvedbu, jednu koja je u svojoj sirovoj emociji, svojoj promišljenoj snazi, dostojna poređenja sa duhom i virtuoznošću Vanese Redgrejv. Ona Martu čini prizemljenom ženom koja poznaje sebe i zna šta želi, ali se našla na neistraženoj teritoriji. Nije spremna za ovo. Ko je, zaista? Ali ona će krenuti na to putovanje i povesti nas sa sobom.

„The Room Next Door” je živopisno snimljen (od strane Eduarda Graua), posebno kada se likovi presele u modernističku luksuznu kuću za odmor u ruralnom delu blizu Vudstoka. Ipak, uglavnom je to film u kojem Marta i Ingrid razgovaraju o smrti, a Marta konačno shvata šta će preduzeti povodom toga. Ona nije prestala da želi da živi. Ali je postala umorna od borbe protiv straha da će umreti.

„The Room Next Door“ nije film o „problemima“ (iako je jasno na strani eutanazije). To je obmanjujuće jednostavan, ali umetnički put u reku emocija koja prati impuls da se okonča nečiji život. Marta ima plan, i on je relativno jednostavan, iako uključuje pilulu koju je morala da nabavi, sa velikim poteškoćama, na dark webu. A izazovi tu ne prestaju. Kako se ona i Ingrid useljavaju u kuću u unutrašnjosti, pojavljuje se vremenski okvir, koji filmu daje osećaj napetosti zasnovane na stvarnosti. Da li će se Ingrid probuditi i zateći Martina vrata sobe zatvorena? To je znak koji su dogovorile za dan Martinog kraja. Ingrid, koju tumači Mur, topla i empatična, učiniće sve što je potrebno da podrži svoju prijateljicu, što je čini delom duhovno-etičke jednačine. Ona je tu da zaštiti Martu, iako i sama treba da bude zaštićena od zakona.

Pedro Almodóvar, sa 74 godine, nije španski fatalista, ali njegovi filmovi postaju sve više opsednuti smrću. Zato je komedija u njima uglavnom nestala. Ipak, rekli bi da ga to nije učinilo pesimističnim umetnikom. „The Room Next Door“, vođen vrelim čoveštvom u Svintoninoj izvedbi, podiže vas i donosi katarzu. Film je u potpunosti posvećen smrti, ali sa neustrašivom iskrenošću kojom se suočava s tom temom, snažno je na strani života.