Gdje smo bili kada je Hitler počeo širiti mržnju u Reichstagu?

Gdje smo bili kada je svako njemačko selo imalo željezničku stanicu na kojoj su se stočni vagoni punili djecom koja su odvožena na stratišta? Gdje smo bili kada su nas noću ta djeca dozivala? Jesmo bili gluhi? Glupi? Slijepi?

Govor Ernsta Janninga (fiktivni lik) u filmu "Judgment at Nuremberg" iz 1961. godine, čija je radnja smještena u 1948. godinu. Govor se odvija tokom suđenja njemu i trojici sudija koji su funkcije sudija obavljali tokom Trećeg Reicha, a Ernst Janning je bio Ministar pravde u nacističkom sistemu.

Ernst Janning: Želio bih svjedočiti o slučaju Feldenstein jer je to bilo jedno od najznačajnijih suđenja tog doba. Važno je, ne samo da ga shvati sud već i sav njemački narod. Kako bi se shvatio slučaj mora se shvatiti i vrijeme u kojem se slučaj odigrao.

Groznica je vladala cijelom zemljom. Groznica sramote, poniženja, gladi. Imali smo demokraciju, da, ali pocijepanu iznutra. Nad svima se nadvijao strah: strah od današnjice, strah od sutrašnjice, strah od susjeda, strah od nas samih. Samo ako to shvatite možete da shvatite i šta nam je Hitler značio. Jer, on nam je rekao: „Podignite glave. Budite ponosni što ste Nijemci. Đavli su među nama: komunisti, liberali, Židovi, Romi. Kada uništimo sve te đavole i vaša bijeda će biti gotova.“ To je stara priča o žrtvenom janjetu.

A što je s nama koji smo znali o čemu se radi? Nama, koji smo znali da su te riječi laži, pa i gore od laži. Zašto smo sjedili i šutili? Zašto smo uzeli učešće? Zato što smo voljeli našu zemlju. Kakve veze ima ako nekoliko političkih ekstremista izgubi svoja prava? Kakve veze ima ako nekoliko nacionalnih manjina izgubi svoja prava? To je samo prolazna faza. To je samo stepenica ka onome čemu stremimo. To će biti odbačeno prije ili kasnije. I sam Hitler će biti odbačen prije ili kasnije. Zemlja je u opasnosti. Izmarširat ćemo iz sjenke. Krenut ćemo naprijed. 'Naprijed' je naša parola.

A historija će reći koliko smo uspjeli, Vaša Visosti. Nadmašili smo svoje najsmjelije snove. Sva ona mržnja i snaga koju je posjedovao Hitler, koji su hipnotizirali Njemačku, hipnotizirali su i svijet. Odjednom smo imali i iznenadne, moćne saveznike. Stvari koje su nam branjene za vrijeme demokracije sada su nam se nudile. Svijet je rekao „Samo naprijed, uzmite! Uzmite! Uzmite Sudete! Uzmite Rajnsku oblast, remilitarizirajte je! Uzmite Austriju! Samo uzmite!“

I onda, jednog dana, kada smo se osvrnuli shvatili smo da smo sada u još većoj opasnosti. Ritual je počeo u ovoj sudnici, čiščenje zemlje od nadolazeće potmule bolesti. Ono što je bila prolazna faza postalo je način života.

Vaša Visosti, bio sam odlučan da samo sjedim i šutim tokom ovog suđenja. Bio sam odlučan da istrajem. Bio sam odlučan čak dozvoliti branitelju da mi pokuša sačuvati ime. Sve dok nisam shvatio da kako bih sačuvao svoj ugled moram opet probuditi avete prošlosti. Vidjeli ste kako to radi [gleda u svog branitelja]. Radio je to ovdje, u ovoj sudnici. Sugerirao je da je Treći Reich radio za dobrobit naroda. Sugerirao je da su ljudi sterilizirani u ime nacionalnog zdravlja. Sugerirao je, konačno, da je stari Židov [Feldenstein], vjerojatno spavao sa šesnaestogodišnjom djevojkom. Još jednom se rade iste stvari iz ljubavi prema domovini.

Nije lako izreći istinu, ali ako postoji nada za spas Njemačke, onda mi koji znamo da smo krivi moramo to i priznati, bez obzira na bol i poniženje. Ja sam znao presudu u slučaju Feldenstein prije no što sam kročio u ovu sudnicu. Proglasio bih ga krivim, bez obzira na dokaze. To nije ni bilo suđenje. To je bio ritual žrtvovanja u kojem je Feldenstein, Židov, bio bespomoćna žrtva.

Branitelj Hans Rolfe: Vaša Visosti, moram ga prekinuti. Optuženi nije svjestan svojih riječi. Nije svjestan posljedica...

Ernst Janning: Svjestan sam. Svjestan sam! Vjerujete li vi stvarno, moj branioče, da mi nismo bili svjesni postojanja koncentracijskih logora? Nismo svjesni? Gdje smo mi bili? Gdje smo bili kada je Hitler počeo širiti mržnju u Reichstagu? Gdje smo bili kada su naši prvi susjedi bili odvoženi u sred noći u Dachau? Gdje smo bili kada je svako njemačko selo imalo željezničku stanicu na kojoj su se stočni vagoni punili djecom koja su odvožena na stratišta? Gdje smo bili kada su nas noću ta djeca dozivala? Jesmo bili gluhi? Glupi? Slijepi?

Branitelj: Vaša Visosti, ja moram protestirati!

Ernst Janning: Moj branitelj kaže da mi nismo bili svjesni istrebljenja miliona ljudi. Hoće da nas opravda kako smo bili svjesni samo istrebljenja stotina ljudi. Smanjuje li to ikako našu krivicu? Možda nismo znali sve detalje. Ali, ako nismo znali to je bilo samo zato jer nismo željeli znati!

Emil Hahn: Izdajniče! Izdajniče!

Sudija Dan Haywood: Mir! Mir! Mir! Neka taj čovjek sjedne na svoje mjesto i tu ostane.

Ernst Janning: Ja ću im reći istinu. Ja ću im reći istinu, čak ako se i cijeli svijet zavjeri protiv nje. Ja ću im reći istinu o njihovom Ministarstvu pravde. Werner Lammpe, starac koji se sad kune Biblijom. Starac koji je izvukao korist oduzimanjem imovine od svakog čovjeka kojeg je poslao u koncentracijski logor. Friedrich Hofstetter, dobri Nijemac koji izvršava naređenja i koji je slao u ogromnom broju ljude na sterilizaciju. Emil Hahn, truli, korumpirani čovjek pun predrasuda, opsjednut svojim unutrašnjim zlom. I Ernst Janning, najgori od svih, zato što ih je dobro poznavao ali je nastavio raditi s njima. Ernst Janning, koji je od svog života načinio izmet zato što je bio uz njih.

Pripremio: Danijel Rajić

Prometej.ba