Filmska kritika: Uz Staljinov odar
Sergej Loznica, ‘Državni pogreb’ (2019): Drugi put zaredom Loznica se bavi Staljinovom epohom, ovaj put samim krajem njegove strahovlade.
Piše: Damir Radić
Jedan od vodećih svjetskih dokumentarista današnjice, Sergej Loznica, kreira dvije osnovne vrste filmova: one u kojima neutralno promatrački, dugim kadrovima snima događaje lišavajući ih ikakve uobičajene dramatizacije, čak i kad je riječ o zbivanjima koja bi trebala biti dramatična (recimo tzv. ukrajinska revolucija u ‘Majdanu’ iz 2014.), te one sastavljene isključivo od arhivskih materijala. Ta dva temeljna pristupa povezuje interes za kolektivitet, veće ili manje skupine ljudi, često u gibanju, što itekako ima veze s tradicijom sovjetskog revolucionarnog filma iz razdoblja avangarde, samo što kod Loznice nema eksplicitne ideopolitičke propagande, štoviše, njegovi filmovi sami po sebi nisu lako ideološki čitljivi, osim ako se, na temelju izvanfilmskog konteksta, ne pretpostavi da upućuju u stanovitom društveno-kritičkom smjeru, odnosno da zauzimaju neku političku poziciju, pa se na temelju toga u njima pronađu ‘dokazi’ za te pretpostavke. Zadnji Lozničin film ‘Državni pogreb’ kod nas je prikazan krajem prošle godine na Human Rights Film Festivalu, smotri koja nudi previše vrijednih naslova da bi ih se sve stiglo obraditi, no zahvaljujući aktualnoj virusnoj pošasti imamo priliku ponuditi naknadan pogled.
Drugi put zaredom Loznica se bavi Staljinovom epohom. Dok je u prethodnom radu ‘Proces’ (2018.), također koristeći isključivo arhivski materijal te oslanjajući se na srednjometražni dokumentarac ‘13 dana – proces Industrijskoj partiji’ Jakova Poselskog iz 1930., tematizirao najranije doba čistki, konkretnije namještenih suđenja tobožnjim neprijateljima države, u ‘Državnom pogrebu’ bavi se samim krajem diktatorove strahovlade: njegovom smrću i (pred)pogrebnim manifestacijama, a ključni oslonac je dugometražni dokumentarni film ‘Veliki oproštaj’ iz 1953. nepotpisane skupine autora, među kojima su bili i klasici Aleksandrov, Gerasimov i Čiaureli. Film počinje dovoženjem Staljinova lijesa u Dom sindikata u Moskvi i otvaranjem kovčega s balzamiranim voždom usred mnoštva cvijeća, potom se okupljenom mnoštvu u raznim dijelovima Sovjetskog Saveza čitaju proglasi o smrti voljenog vođe koji uključuju i začudno detaljni izvještaj o uzrocima smrti i de facto procesu umiranja, pa slijede avionski dolasci stranih državnika i šefova komunističkih partija, masovni mimohodi naroda i uglednika kraj izloženog pokojnika, miting boli i zaklinjanja na slijeđenje svijetlog puta preminulog, ali suštinski besmrtnog ‘genija čovječanstva’ u čuvenoj lenjingradskoj tvornici Kirov, te naposljetku sam čin ispraćaja posmrtnih ostataka popraćen govorima partijskih prvaka.
Loznica inzistira na nizanju istovrsnih prizora, osobito onih mimohodnih, a taj postupak repeticije uz minimalne varijacije ponajprije je u funkciji stvaranja ritma monotonije, no ne warholovski ultimativne jer ukrajinski autor od samog početka uvodi stanovitu dinamizaciju sustavno kombinirajući crno-bijele i kolorirane snimke (vrlo često istih prizora), a minimalističku jednoobraznost rijetko, ali znakovito remeti iskoracima u ekstraordinarnost (npr. iz mase ožalošćenih izdvaja crnca s ‘američkim’ šeširom i ‘buržuja’ s cilindrom na glavi, ili apostrofira kipara među slikarima koji na licu mjesta skiciraju vođu na odru).
Dakako, uobičajeno tumačenje reći će da je film suptilno ironičan prikaz kulminacije kulta ličnosti u trenutku njezina biološkog kraja, čija je ingeniozna točka na i dirljivo nježna, ali u svojoj završnici ipak ideologizirana dječja uspavanka na samom svršetku narativa, no ‘Državni pogreb’ prije svega je uzoran primjer inteligentnog sklapanja minimalističke strukture sastavljene od tuđe građe. Također film koji nudi zadovoljavanje vrlo različitih gledateljskih interesa, od kojih pogled na arhitekturu i modu SSSR-a onog vremena nije najmanje zanimljiv.
